Piano nestaje, a glazba se rađa

Stvarnom i virtualnom šetnjom ljetnim festivalima i drugim kulturnim manifestacijama uzduž Dalmacije mogao se dobiti uglavnom pouzdan pregled glazbeno-scenskih izvedbi, uočiti poteškoće i komunikacijske slabosti, karakteristike identiteta i iznenaditi nekim pozitivnim primjerima. Iz prilično velike ponude, često turistički profilirane, izdvojio bih kao ponajbolji pojedinačni glazbeni događaj pijanistički recital Kemala Gekića održan u Splitu krajem kolovoza 2016. koji je, kako to već biva, u tisku gluho prošao!

Udruga Piano projekt, predvođena prof. Vanesom Kleva, i ove je šeste godine za redom s uspjehom okončala seminar Piano loop akademije i Ljetne škole Kemala Gekića koje u kolovozu u Splitu okupljaju mahom japanske pijaniste i profesore da bi u susretu s uglednim pijanističkim pedagozima iz drugih zemalja produbili svoje glazbene obzore i ostvarili jedinstveni interkulturalni susret višestruko korisnih sadržaja i ciljeva. Ovo veliko pijanističko slavlje, koje se nadovezuje na Splitsko ljeto od sredine kolovoza, završava Piano loop festivalom na kojemu smo ove godine (16.-21.kolovoza 2016.) čuli čak pet pijanističkih recitala, dva nastupa polaznika akademije i komorni orkestar. Koje nove planove ima ljetni festival i koliko on stvarno može povezati i inspirirati  naše glazbene potencijale otvarajući perspektive gostima iz drugih zemalja ostaje još da se vidi.

Dioklecijanova mizanscena

Premda je nastup Kemala Gekića, voditelja Ljetne škole i profesora na Međunarodnom sveučilištu na Floridi i Glazbenoj akademiji u Tokiju, bio donekle neizvjestan, napose u pogledu repertoara pa i termina, njegov je recital potkraj kolovoza 2016. okončao žarenje jednog zlatnog ljeta, baš kao očajnički krik za harmonijom, prozor koji mi se učinio danteovski nestvaran, fabulozan i neponovljiv, kao da nas je želio povesti duž kamenih zidina u svijet bajki i svetih legendi. Štoviše, prostor jedne ranosrednjovjekovne palače stare splitske obitelji Božičević, naslonjene na mitski Vestibul i s vertikalnom integracijom na antički sloj, već se svojim kamenim unutrašnjim dvorištem suprotstavljao taštini kasnije urbane invazije ...Kulise od kamena i starih opeka otvorile su jedan ambijentalni bok glasoviru, započela je izvedba bez probe, bez asistenata, predstava za koju nije trebala ulaznica već mjesto na zidu ili željeznim rešetkama vrata jer je sve ostalo bilo posuto ljudskim tijelima, pretežno glazbenicima iz dalekog Japana... Središnji dio dvorišta, pokriven i ispunjen snažnim i dinamičnim zvukom novog Bösendorfera s  blagim eho efektima (refleksija), reflektorom koji lovi lica  mladih i starih entuzijasta, skeptika i sanjara, zanesenjaka i znatiželjnika koji su pratili reakcije drugih kad već svoje nisu imali…Iz dalekog mraka u crnoj odjeći se privukao lik Kemala Gekića, sam na engleskom najavio što će svirati i odmah se predao avanturi... Oni koji su već dugo željno priželjkivali jedan romantični susret s glazbenom magijom, strasnim zanosima, bogatstvom boja, individualnom crtom i dubokim poniranjem u skladateljske tajne, došli su na recital stvaralačke raskoši, unutrašnjih glasova i oslobođene kontrole koja se u skrivenoj pećini cara  ispovijeda nama i samome sebi!

Liszt con intimo sentimento

Nimalo slučajno koncert je započeo Transcendentalnom etidom br.11 u Des-duru 'Večernje harmonije' Franza Liszta. Ne boji li se  Gekić da djelo velikog Liszta, kojega je on rano prigrlio toplinom svojega duha, polako i nakon svježih uspomena na obljetnicu njegova rođenja, ponovno uđe u fazu ugaslih zanosa, bespomoćnosti pa i klonuća. Život nenadmašnog Mađara uznemirujuće životne  putanje koja je dosegla vrhove svih glazbenih umijeća već sada živi od selektivnih uspomena i ocjena davno izrečenih, recitali mlađih pijanista služe za iskazivanje tehničkih umijeća, njegova je sakralna glazba zanemarena, nacionalni predznaci zastali na stereotipima a pokušaji da se poradi na kohezivnoj glazbenoj strukturi upotrebom bogatijih harmonija i  integracijom raznih utjecaja (klasike i popa) zaslužuje punu pozornost (absolute musik i Programmuisk, prilozi C.F.Weitzmanna). Upravo odbirom  11.etide 'Harmonies du Soir' Gekić je želio  potvrditi svoju vjernost velikom učitelju, u nepunih devet minuta  tek dodirnuti napornu životnu stazu svog glazbenog uzora, ali i otvoreno izložiti svoje duhovno stanje koje mu se u preletu tamnih oblaka moglo učiniti kao tuga kiše….Kakvo autentično nadahnuće koje će iznutra povezati pasionirani intenzitet i zrelu romantičnu glazbu. Dvanaest etida, nastalih u različitim razdobljima Lisztova života (1826.-1852.), svojevrsno je istraživanje harmonijskih promjena, tonskih varijacija, tehničkih bravura, brzih promjena oktava od pianissima do appassionato climaxa ili dijela označenog 'con intimo sentimento'. Lisztova etida dohvaća tamu i sjaj neba pred oluju, juri tamnim oblacima koji donose sumrak i noć da bismo  u iznenadnom proplamsaju osjetili dirljiv refren zadnjih sunčevih zraka i uz daleki pozdrav zvona i utihlog zbora pomireni utonuli u mrklu noć. Čudesna doza životnog koncentrata, upletanje fantastičnog i transcendentalnog u mračne zakutke svijesti i oslobođena duha, anđeoska melankolija koja u tri mala poglavlja zoomira Lisztov identitet. Te usamljene trenutke duha kada vlada blago pomračenje dohvatio je Kemal Gekić bogatom paletom boja kojoj ništa nije promaklo, svaki je treptaj i svaka nova scena na tamnoj pozornici neba dobila svoju tonsku boju a nama se učinilo kao da gledamo tihi protok  Vidovićevog Angelusa,  Suton u splitskoj luci  ili ugaslo lice Trogira pred oluju 1936… Gekić sasvim ispravno njeguje više stil skladatelja nego li tehničku perfekciju, brzina izvođenja npr.oktava ne smije ugroziti jednostavnost triju  melodija i majstorski izražena stanja ljudskog duha približavajući se ne samo autentičnosti Lisztove imaginacije, već i jedinstvenom pokušaju povezivanja poezije i glazbe. Gekić sasvim ispravno njeguje više stil skladatelja nego li tehničku perfekciju, brzina izvođenja npr.oktava ne smije ugroziti jednostavnost triju  melodija i majstorski izražena stanja ljudskog duha približavajući se ne samo autentičnosti Lisztove imaginacije, već i jedinstvenom pokušaju povezivanja poezije i glazbe. Gekićeva interpretacija dirljiv je prilog elaboracije romantične ideje povezivanja poezije i virtuozne izvedbe u jednu novu cjelinu, čudesna usamljenost duha u tišini kada nakon zadnjeg pozdrava sučeve zrake odnekle s purpurnim noćnim povjetarcem doleti miris tamjana i mora….

Rahmanjinova i Chopinova melankolija

I u Rahmanjinovoj Elegiji op.3 br.1 u Es-molu i Preludijima op.23 br. 6. u Es-duru i br. 7 u c-molu Gekić je pokazao gustu paletu  glazbenih doživljaja visoke umjetničke vrijednosti. Kao da su se 'Večernje harmonije' preselile u fluidna duhovna stanja 'Elegije', nostalgične uspomene, u emocije sjete bez bučnih efekata  a tako intenzivne tamo gdje tiho blagoglasje pohodi kristalne anđele. U vrijeme mladosti i intenzivnog rada, ponesen romantičnim idealima Čajkovskog, Rahmanjinov brzo 1892.sklada  Morceaux de fantaisie op.3 sastavljen od pet solo skladbi koje započinju s Elegijom tako amblematskom za njegovo shvaćanje glazbe, gotovo snenu patetiku, osjećaj gubitka i povremeni krik bola. Rahmanjinov svoju istinsku melodijsku nadarenost ovaj put ne podčinjava narativu određene poezije već je sve ostavljeno intuiciji, dubokim ljudskim osjećajima i obavijeno melankolijom. Gekiću je bliska glazba Elegije, svaki je trenutak ove četiri minutne skladbe transparentan, nigdje forsiranja ili jačeg rubata, postignuta je koherencija koja spaja virtuoznog pijanistu i velikog skladatelja. Deset preludija za klavir,  Op.23  Rahmanjinov je skladao između 1901. i 1903., nakon smrti Čajkovskog smatran najvećim živim ruskim skladateljem, unoseći niz promjena u strukturu, individualne varijacije i vrijeme trajanja tada već samostalne forme koja se probija među perjanice romantičnog idioma. Zanimljivo da je prvi preludij u Es-duru br. 6 iz Op.23 nastao u vrijeme dok je Rahmanjinov s dirljivim osjećajem blaženstva očekivao rođenje kćerke Irine. Gekić dobro poznaje cijeli set od 24 preludija i s posebnim respektom svakom prilazi vodeći računa o dinamičkoj kontroli, harmonijskim, ritmičkim, lirskim i drugim karakteristikama djela koje često izvodi unoseći maksimum iskrenosti i nadahnuća, osobnog doživljaja i dubljeg posega.

Gotovo je nezamisliv recital Kemala Gekića bez Chopina. U tajnovitoj rasvjeti prostora koji se doima kao katakomba učinilo mi se da sam Gekić podsjeća na velikog pjesnika glasovira vedrinom prvih zanosa i potom spokojnošću, licem koje krije bol i zanos, nepresušnu umjetničku radoznalost i intelektualnu savjest. Njegova vanjština odgovara glazbi koju svira, tako je delikatna i sanjalačka. Nakon Liszta i  Rahmanjinova evo Chopina koji traži piano virtuoza i tako obdarenu 'moć duše' koja reagira na svaku situaciju i dohvaća prostore kamo ne dopiru ni prsti ni oko. Chopinova smjelost i onda kada su 27 etida  u pitanju ne zastaje na tehničkim finesama već ih dorađuje u nove umjetničke cjeline, koristi se narativom, a nove glazbene priče toliko su emotivne da izravno dodiruju naša umorna srca i daju mu nove doze kisika.  Svaka je etida malo remek djelo, jedinstvena nostalgična čarolija koja se ne zadovoljava dodanom melodijom i ritmičkim idejama već dubinom misli i osjećajnošću.  Takva je upravo Etida u As-duru, Op.25 br.1, poznata kao 'La harpe éolienne' (Eolska harfa), koju mladi Chopin sklada kao dobro izbalansiran odnos brzih arpeđa i harmonijskih modulacija uz melodiju koja se javlja kao unutrašnji glas. Schumann je ovu Etidu, koja se oslanja na priču o pastiru koji se pred nevremenom povlači u spilju gdje svira nježnu melodiju na fruli,  nazvao 'poemom radije nego li studijom'. Gekić je posljednju Chopinovu Etidu donio rafinirano, tehnički precizno, s blagim dodirima tipki i lijeve pedale kreirajući toplu sliku sna u koloru. Slavna Etida u c-molu, Op.10 br.12, nazvana 'Revolucionarnom', ispunjena je bolom i dramatskim akcentima kao reakcijom Chopina na vijest o ruskoj pobjedi nad poljskim ustanicima. Od početka do kraja napregnute emocije, veliki tehnički zahtjevi i sugestivna melodijska fraza. Gekićeva interpretacija je vratolomna, sposobna zaustaviti dah slušateljima da bi se na kraju burnih uzleta vratio  imaginariju zanosa koji ne daje odgovor o pobjedniku u čijim samo bravurama ipak uživali. Na kraju bloka posvećenog Chopinu čuli smo herojsku Polonezu u As-duru, Op.53 br.6 djelo koje je svuda primano s oduševljenjem, ispunjeno divljenjem za skladateljevu Poljsku, snažno i emocionalno. Gekić je suvereno donio sve elemente djela od emocionalnog uvoda, jasne razrade tema do pobjedničke code. Njegova je svirka disciplinirana, ispunjena bljeskom Chopinovih ideja, snažna i okrepljujuća a u isto vrijeme, uz neskriveni osobni 'touch' koji je prepoznat u elitnim kritičarskim krugovima svijeta.

Diskretni latino dodir

Svakako pravo iznenađenje večeri je bila hrvatska praizvedba djela suvremenog kubanskog skladatelja Andrés Aléna Tema con variaciones (sobre un tema de Silvio Rodríguez), koja je sjajna informacija o živim glazbenim previranjima na Kubi. Andrés (1950.) potječe iz glazbeničke obitelji, školovao se na Konzervatoriju P.I.Čajkovski u Moskvi, ostvario solidnu pijanističku i pedagošku karijeru,  zabilježio uspjehe kao sopran saksofonist. Autor je brojnih skladbi (preludija, fuga, solo pjesama i dr.), nekad blizak socijalnim pokretima mladih i pod snažnim utjecajem folka i popa. U sjajnim Varijacijama koje smo čuli u Splitu osjeti se skladatelj širokog glazbenog horizonta koji uspijeva povezati u zanimljivu cjelinu teme koje dodiruju trenutke iz svakidašnjeg života, reminiscencije koje jure od klasike do ritmičkog kompleksa afro-kubanskog stila, kroz fuzije s jazzom i druge glazbene blendove s prizvucima rubnih pop grupa i solista. Alénove nove zvukovne dimenzije koje ostvaruju osjetljiv unutrašnji intenzitet, vedrinu kazivanja i finu tonsku zaobljenost našle su u Gekiću raspoloženog i temperamentom izražajnog tumača.

Tiha serenada

 
I tako bez pauze ponovo se na samom kraju vraćamo Lisztu, najprije kratkoj ali reflektivnoj Mađarskoj rapsodiji u a-molu, br.11 natopljenu sjećanjima na neke stare adrese i daleke melodije ciganskih grupa, zaboravljenih instrumenata, što je našlo odjeka u mirnom početku i brzim skokovima do silovitog i uzbudljivog kraja. Gekiću je odgovarao takav promjenjivi tempo raznih boja da bi odmah potom utonuo u duboki mir Schubert- Lisztove Serenade-Ständchen ne znajući da je sretna publika pustila uzde svetom zanosu dalekih nadahnuća.
Ako smo ovdje u začaranom dvorištu bez daha dočekali kraj koncerta kakvog nismo odavno čuli, siguran sam da smo od Kemala Gekića dobili sve, a svakako i malo više od toga!