POZIV ANĐELIMA IZ SPLITA: 'Dođite na večer smijeha, a doma ponesite osjećaj da ste nekome promijenili život'

'Vjerujem u Anđele' - nije samo ime humanitarnog stand-upa koji 10. i 11. srpnja pretvara splitski BackBar Plan B u pozornicu smijeha, već i nit vodilja akcije koja stoji iza ove lijepe priče.

 Prihod od prodanih ulaznica, svaki osmijeh i svaki pljesak imaju isti cilj - pomoći malom Janu, Luki i Dorotei da odu na prijeko potrebnu neurorehabilitaciju u klinici Neurocytonix u Meksiku.

U suradnji s ekipom humanitaraca iz pokreta 'Sličice pričaju', ovaj dvodnevni događaj okuplja imena koja domaća publika dobro poznaje. Na pozornici će okupljene nasmijati Tomislav Primorac i Josip Škiljo, uz još četiri mlade stand-up nade s open mica.

Program počinje u 21 sat, a osim duhovitih nastupa, posjetitelje očekuje i bogati švedski stol te piće uključeno u cijenu ulaznice. Broj mjesta je ograničen, stoga organizatori poručuju: osigurajte svoju kartu na vrijeme i postanite dio večeri koja spaja humor i humanost.

Organizatori vjeruju u humanu stranu Splita - u anđele među nama koji će svojim dolaskom pomoći da Jan, Luka i Dorotea dobiju priliku za bolji život. Karte se mogu kupitui ovdje.

Riječ je o djeci s teškim oštećenjem mozga. Ne mogu puzati, ne hodaju, ne govore i u potpunosti ovise o pomoći svojih roditelja.

- Nadu im pruža klinika Neurocytonix iz Meksika s uređajem Cytotron koji kombinacijom radiofrekventnih i elektromagnetnih valova potiče mozak na stvaranje novih neurona i moždanih putova. Terapija traje 28 dana, potpuno je sigurna i prilagođena svakom djetetu na temelju magnetske rezonance i traktografije. Završna snimanja pokazuju napredak. Prvi rezultati postaju vidljivi nekoliko mjeseci nakon tretmana. Za njihov puni razvoj potreban je intenzivan rad - fizikalna, logopedska i radna terapija - kako bi novonastali neuroni naučili svoje funkcije i donijeli napredak u svakodnevnom životu - poručuju organizatori humanitarne akcije. 

Ako vam još treba poticaj da se uključite, pročitajte priče troje hrabrih mališana - Dorotee, Jana i Luke - kojima vaša pomoć zaista može promijeniti život.

Priča o Dorotei

Rođena je bez znakova života. Oživljavana. Rekli su da neće preživjeti. A ona već pet godina živi tvrdoglavo, hrabro, uporno. I mi živimo nju. Rekli su da će biti ‘biljka’. Nije. Na sebi nema nijednu cijev. Zapravo, ona je najmirisnija ruža u vrtu naših života. 

Rekli su da neće govoriti. Pitaj je tko ju je rodio, odgovorit će ti: ‘Tata!’ Jer on je njezin štit. Rekli su da će biti mentalno zaostala. A ona čita enciklopedije, piše, zbraja, oduzima, dijeli i množi i brojeve i svoje životne pobjede. Rekli su da neće hodati. A mi vjerujemo i nadamo se da hoće. Jer ona je žena. I to kakva!

Dorotea je zbog gušenja u majčinoj utrobi na svijet došla hitnim carskim rezom. Rođena je bez znakova života, reanimirana, no mozak je dugo bio bez kisika što je uzrokovalo višestruka oštećenja. Posljedice su najizraženije u području motorike - Dorotea ne puže, ne hoda, oskudno govori i u potpunosti ovisi o pomoći svojih roditelja.

Dijagnoze: bilateralna spastična cerebralna paraliza, epilepsija, mikrocefalija, hipoksično - ishemijska encefalopatija i cistična leukomalacija.

Unatoč svemu, ova vesela, beskrajno topla i pametna petogodišnja djevojčica svakodnevno strpljivo i predano vježba i po nekoliko sati dnevno, cijeli svoj život. Uključena je u fizikalnu, logopedsku i radnu terapiju kao i hipoterapiju. Jednom je napisala: 'Želim hodati, ići u vrtić i u njega uvoziti puno smijeha i veselja jer volim vesele ljude. I da, želim šminku'.

Priča o Janu

Rođen je tri mjeseca prerano. Bio je krhak i malen, ali odlučan već od prvog daha. Od samog početka prkosio je svim prognozama. Umjesto da brojimo dijagnoze, odlučili smo ga voljeti, vjerovati mu i stvarati svijet u kojem je sretan. I u kojem raste.

Možda ne govori, ali razumije i više nego što mislimo. Komunicira pogledom, osmijehom, dodirom. Njegovo srce govori glasnije od riječi. Možda ne hoda, ali trči u duhu, u kolicima koja guraju prijatelji, s vjetrom u kosi i medaljom ponosa oko vrata. Možda ne izražava emocije kao drugi, ali voli svim bićem glazbu, gitaru, zagrljaje, maženje, ljude. I, naravno cheeseburger i pizzu.

Jan ne sjedi samostalno, ne govori i ne hoda. Potpuno ovisi o pomoći svojih roditelja. No svakim danom pokazuje koliki je borac. Uključen je u rehabilitaciju i habilitaciju, a na jesen kreće u školu po posebnom programu, ali s istom željom kao i svi, da uči, da bude među vršnjacima, da pripada.

Njegove dijagnoze uključuju spastičnu cerebralnu paralizu (ruke i noge), cerebralno oštećenje vida, epilepsiju i teže psihomotorno zaostajanje.

Ali te dijagnoze ne definiraju tko je on. On je Jan. Dječak velikog srca, zaraznog osmijeha i beskrajne volje za životom.

Priča o Luki

Ovo je priča o dječaku koji svakodnevno vodi svoje bitke. Zove se Luka i ima sedam godina. Njegovo tijelo mu ne dopušta da hoda, govori niti samostalno drži stvari. No Luka ne posustaje. Suočava se sa svakom preprekom hrabro, tiho, ali s očima punim snage. Njegova borba nije glasna, ali je velika. 

Rođen je kao zdrava beba. Prvih nekoliko mjeseci bilo je mirno, a onda prvi epileptički napadaj. Slijedile su bolnice, pretrage, pitanja bez odgovora. U trećoj godini života stigao je genetički nalaz - mutacija gena GABRA2. Dijagnoze: hipotonija, epilepsija i psihomotorno zaostajanje. Luka se i danas svakodnevno nosi s epileptičnim napadima, koji su postali dio njegove svakodnevice.

Dane provodi u intenzivnim terapijama – fizikalnoj, radnoj, logopedskoj. Bio je na liječenju u Beogradu, Sloveniji i Americi, gdje se s još više truda i nade borio za svaki pomak. Njegovo djetinjstvo ispunjeno je vježbama, naporima i borbom, ali i neizmjernom ljubavlju koja ga okružuje. 

Unatoč svemu, Luka ide naprijed. Njegovi koraci nisu poput drugih, ali svaki od njih nosi nevjerojatnu odlučnost. Ne traži sažaljenje. Ne traži posebnost. Pokazuje da se i u tišini može biti junak. Svojom prisutnošću, pogledom, svakim pokušajem podsjeća nas što znači hrabrost. 

Ako vas već ovo nije 'kupilo', za kraj, organizatori vam poručuju: 

'Kad bi barem mogao samostalno sjediti.
Kad bi barem mogao puzati.
Kad bi barem bilo manje napadaja.
Kad bi barem izgovorio ‘mama’.
Kad bi barem...' 

- Ima nade. Jer ja vjerujem. Ja vjerujem u anđele - zaključili su s najljepšim mogućim pozivom u pomoć svim anđelima među nama.