PREDSTAVLJAMO VATROGASNA DRUŠTVA 'Da tu informaciju nismo dobili na vrijeme, bilo bi puno više mrtvih'
Gledate ljude koji plaču, sestra grli brata, a njemu fali pola glave, pa nju moraš od njega maknuti...
Predstavljanje dalmatinskih vatrogasnih društava nastavljamo s DVD-om Kaštela. Razgovarali smo sa zapovjednikom Rokom Maletićem. DVD Kaštela osnovan je 1954. godine.
- Osnovalo ga je pet osnivača, od kojih je još jedan živ. Imamo 125 članova, od toga je 71 operativac. Tu je 40-ak djece, nešto veterana i 10 vozila, predobro smo opremljeni za jedan DVD. Financiramo se iz proračuna grada Kaštela. Težimo tome da naši članovi imaju najbolju opremu koja je danas na tržištu, a kvaliteta košta. Godišnje imamo oko 250 intervencija, pokrivamo područje od Kaštel Lukšića do Trogira i općinu Prgomet - rekao nam je Maletić.
Svaka intervencija je posebna sama za sebe.
- Bilo je jako teških i fizičkih i psihičkih intervencija. Puno prometnih nesreća bilo je teško. Naše je društvo dobilo 1979. hidraulični alat za prometne nesreće i od tada smo sudjelovali na tim intervencijama. Požar u Rudinama 2012. godine bio je težak. Po samom izbijanju vatre odmah su bile ugrožene kuće. Ljudi su bili u dimu i panici, svi su dozivali u pomoć. Požar se širio velikom brzinom i u svim smjerovima, tu smo imali i nekoliko ozlijeđenih vatrogasaca. Imali smo pad zrakoplova u hotelskom naselju Resnik gdje su bila dva smrtna slučaja, tada smo sudjelovali u njihovom izvlačenju. Taj zrakoplov je bio dramatičan. Plaža je bila puna gostiju. Kad vidiš mrtvog čovjeka nije lako, ali moraš i to odraditi. Emocije se isključe, poslije sve iskomentiramo, a onda lagano pokušamo zaboraviti. Pilot Ivan Raos je ostao teški invalid, ali da nije bilo nas, ne bi preživio - ispričao nam je Maletić.
A najbolja antistres terapija nakon ovakvoga stresa je...
- Bacimo na balote, okrenemo sve na ruganje, okrenemo na gradele. Inače bi bilo prestresno, moramo to nekako kanalizirati. Vatrogascima bi dobro došla psihološka pomoć, doživimo traume na takvim intervencijama, a s njima se svatko nosi na svoj način. Za sada pomažemo jedni drugima.
Pitali smo Maletića je li on ikada ozlijeđen na poslu.
- Skliznuo sam se na vatrogasnu spusnicu i ostao bez dijela uha. Nije neka priča, ha, ha, ha. Glava je na ramenima. Evo, vama sam rekao istinu, ali uvijek mogu prodati neku dobru priču! - nasmijao nas je zapovjednik te otkrio kako je uopće došao u vatrogasce.
- Većina nas došla je u vatrogasce još kao djeca, a sada ne možemo više bez ovoga. Kad smo imali 14, 15, 16 godina, na moru smo se svi kupali, guštali. Zasvirala bi neka sirena i nas pet bi s plaže trčalo u vatrogasce. Trkali smo se tko će prije stići, odmah je krenulo neko natjecanje. Nekad bi neki od nas ostali u suzama jer se ne bismo stigli ukrcati u kamion. Sljedeći put bi bilo - e, neće me više nitko zeznuti, neću ići na more, bit ću cijeli dan u DVD-u i čekat ću požar. Tako su naši tinejdžerski dani prolazili. Van škole smo bili u vatrogascima. Tako smo se zadržali i ostali u vatrogascima, taj posao i zavoljeli i ponosimo se time što smo opstali. Velikom dijelu nas je to i profesija.
Vatrogasac, smatra Maletić, treba imati dobro srce, želju i...
- I biti malo lud, ha, ha. Svi imamo druge poslove od kojih živimo. U požarnoj sezoni imamo sezonske vatrogasce koje nam financiraju država i Grad Kaštela, tada imamo pojačane timove - kazao je Maletić.
U DVD-u Kaštela dosta vatrogasaca je završilo srednju vatrogasnu školu. Dakle, radi se o profesionalnom kadru iako se vode kao dobrovoljci.
- Sve manje je dobrovoljaca jer je teško uskladiti posao i vatrogastvo. Ne možeš baš s posla otići na požar. Treba privući djecu i zadržati ih - kazao je Maletić.
Požari na otvorenom zahtijevaju više iskustva, tehnike i vremena, smatra, dok oni na zatvorenom su zahtjevniji jer se ulazi u nepoznato.
- Vidljivost je ravna nuli. Tu treba ići pomalo i sigurno. Vremenski je možda kraće, ali tu su i veće temperature i velika koncentracija dima i otrovnih plinova. Pogasimo sve, pa ćemo valjda i dalje - kazao nam je Maletić.
DVD Kaštela u požarnoj sezoni surađuje s Hrvatskim željeznicama.
- Zbog požara od Labina Dalmatinskog do Kaštel Staroga svake godine je angažiran protupožarni vlak Robel. Opslužuju ga tri vatrogasca i vozač. To je jedina vrsta vozila koja je angažirana u protupožarnoj sezoni. Kada nastane požar uz prugu, jedini spas vam je to vozilo koje dođe po tračnicama do mjesta požara. To je najduža nizbrdica s najvećim nagibom u Europi. Vlak u Rudinama je bio također na našem terenu, mi smo tamo prvi pristigli pa pozvali sve snage. Najveći smo dio odradili u transportu ozlijeđenih od vlaka do Hitne, to je bilo dosta zahtjevno, išlo se po samim tračnicama, nije se moglo normalno hodati. Vatrogasnom Robelu, koji je došao na ispomoć, također mu se dogodilo što i nagibnom vlaku - ostao je i on bez kočnica. Naš vatrogasac se u zadnji čas spasio da ga Robel ne pokupi, a to možemo zahvaliti Srđanu Šimiću, našem kolegi. Kad je strojovođa rekao da vlak nema više kontrolu, oni su iskočili iz vlaka na području Labinskih Draga i ispali su im i mobiteli i stanice, rastavile su se baterije... I Srđan se našao pribran, sastavio bateriju i mobitel i nazvao ovdje, rekao da ide Robel bez kontrole i da se svi ljudi maknu. Da tu informaciju nismo dobili na vrijeme, bilo bi mrtvih i vatrogasaca i civila i svih koji su bili na pruzi. On je ostao pribran i trebao bi dobiti nagradu. Spasio je veliki broj života. I Robel je izletio, tj. udario je u vlak koji je izletio. To je bilo sve dosta fizički zahtjevno. Gledate ljude koji plaču, sestra grli brata, a njemu fali pola glave, pa nju moraš od njega maknuti... Uh. Naš pokojni kolega Marijan Đilić tada je radio kao vozač Prometovog busa koji je vozio na relaciji Rudine - Kaštel Stari. Ispraznio je tada autobus od putnika i doveo ga do vrha Rudina i sve lakše ozlijeđene odveo uz pratnju policije na hitnu u Split. Nazvao je svog šefa u Splitu, rekao da je izbacio ljude jer je vlak izletio i da će prevesti ozlijeđene. Svaka mu čast - ispričao nam je zapovjednik.
