Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Veljko Martinović PREDSTAVLJAMO VATROGASNA DRUŠTVA 'Spašavali smo i ljubavne parove, dali smo zavjet šutnje da ćemo svima reći što smo radili, ali da nećemo otkriti tko je bio'
Vatreni momci Piše: Dalmatinski portal

PREDSTAVLJAMO VATROGASNA DRUŠTVA 'Spašavali smo i ljubavne parove, dali smo zavjet šutnje da ćemo svima reći što smo radili, ali da nećemo otkriti tko je bio'

'Jednom smo tovara pokušavali pomaknuti s mjesta 45 minuta, a konja smo vadili dizalicom iz kanala'

Predstavljanje dalmatinskih vatrogasnih društava nastavljamo s bračkim DVD-om Supetar, jednim od pet na otoku. S nama su razgovarali zapovjednik DVD-a i zapovjednik operativnog područja Brač Nikola Martinić Dragan i Jakov Zlatar, tajnik DVD-a i operativni vatrogasac.

DVD Supetar je osnovan je 1951. godine. Revitaliziran je 1994., a od revitalizacije naovamo je imao četiri zapovjednika.

-  Značajnu ulogu imala je operacija Florijan, međunarodna humanitarna operacija vatrogasnog tipa, u kojoj su naši vatrogasci stupili u kontakt s vatrogascima iz Velike Britanije i kroz dugogodišnju suradnju oni su opremili naše društvo. Poslije je ta operacija dobila međunarodni značaj. Mi smo se razvili toliko da nam ta pomoć više nije trebala, ali ta operacija koja je nastala u Supetru nastavila se razvijati po cijelome svijetu – rekao nam je tajnik Zlatar.

Društvo ima 120-130 članova od kojih je preko 50 operativnih. U Supetru su čitave obitelji u vatrogascima, po 4-5 generacija. To je tradicija.

-  Godine 2006. pokrenut je program školovanja vatrogasaca i od tada djelujemo kao dobrovoljno vatrogasno društvo s profesionalnom jezgrom. Problem je privući ljude da se bave vatrogastvom. Da bi ljude zadržali u vatrogastvu, morate ih doslovce namamiti. Mi dovedemo našu djecu da rade razne zadatke ovdje i provedu par godina s nama u operativnom centru, na telefonima i radio vezama i tako upoznaju sistem pa kada navrše godine da mogu biti vatrogasci, već sve znaju teoretski kako funkcionira. Kada navrše 18, ako imaju želju mogu polagati osposobljavanje za dobrovoljnog vatrogasca. Onda mogu raditi sezonu ovdje. Ako se pokažu dobri, šaljemo ih u Split na prekvalifikaciju za profesionalnog vatrogasca ili vatrogasnog tehničara i mi plaćamo kompletno školovanje. Oni ne moraju nastaviti raditi kod nas, ali znanje su usvojili, a njihova ih oprema i sve ostalo čeka u postrojbi. Kada imamo grozne situacije, pozovemo ih i oni dođu i odrade što treba. Vrijeme je pokazalo da gotovi svi ostanu vezani za DVD. Do sada smo odškolovali 54 vatrogasca. Iako smo mi DVD, nema veće razlike između nas i JVP-a. Sve što može raditi JVP Split, možemo raditi i mi, možda ne u takvom obimu, ali možemo sve. Evo na primjer iduće ljeto ako sve bude teklo po planu krećemo i s obukom za ronioce – kazao nam je Zlatar.

Imaju veliki broj zaposlenih, trenutno 13. Tijekom ljeta ih je čak 30 na plaći, jer im dođu i sezonci.

- Prvi smo u Hrvatskoj koji protupožarno djelujemo na osnovi zajedničke procjene ugroženosti i zajedničkog plana zaštite od požara za više jedinica lokalne samouprave. Biti vatrogasac na otoku nije isto što i biti vatrogasac na kopnu. Sama činjenica da smo odvojeni i izolirani čini stvari bitno drugačijima. Dok dođe pomoć s kopna, treba 3-4 sata. Nas pet DVD-ova djelujemo kao jedno na Braču. Familija smo. Sam ne možeš ništa. To je inače filozofija života na otoku. Otočani su inače specifičan svit. Jedan drugom nećemo dati gušta, posvađat ćemo se, ali ako dođe neka nevolja sa strane, odmah se držimo skupa i ne damo jedan na drugoga. Što god treba našim kolegama iz ostalih DVD-ova, mi smo tu.

Oduševljeni smo i ponosni što imamo jedinu zapovjednicu u Dalmaciji baš s Brača, Martinu iz DVD Pučišća. Ona je vrhunska zapovjednica i operativka. Čast nam je da je ona na otoku! Inače na Braču imamo ženskih vatrogasaca - rekao nam je zapovjednik Martinić.

Imaju oko 300 intervencija godišnje, a prošli su katastrofalne požare. 

-  Imamo svakakvih intervencija. Izašli smo jednom na prometnu nesreću, bila je kolegina žena skroz skršena. Jedva je bila živa, nerazgovijetna, samo je stenjala od bolova. Kad smo to vidjeli... Ne znam. Otpratili smo je sve do Splita helikopterom. Moždana aktivnost je bila ravna nuli. Bila je u komi. Nije mogla sama ni disati. Nismo znali hoće li se probuditi iz kome. Tada je bila majka dvoje male djece. Oporavak je jako dugo trajao. Morala je ponovo učiti hodati i govoriti. Na kraju smo bili po nju i vratili je doma živu i zdravu. Od tada imamo tradiciju, ona na taj datum donese tortu, muž donese meso i onda slavimo. To nam je bila jedna od najtraumatičnijih intervencija uopće.

Martinić kaže da imaju dosta prometnih jer su otočne ceste pod velikim pritiskom pojačanog prometa poglavito u mjesecima turističke sezone.

- Bude ranjenih, zarobljenih u limu, svašta. Šumski požari su nam ok, to mi odradimo, a najgore su te prometne, pogotovo ako nekoga znaš. Jednom je kombi vozilo palo u provaliju i ostao visjeti na boru. Nismo mogli ukloniti bor jer bi auto palo na nas. U autu su bili otac i sin, otac je bio na mjestu mrtav, a njegov sin probijen kroz tup granom stabla na kojoj je kombi visio iznad provalije. Morali smo rezati lim. Samo osiguravanje vozila je bilo specifično, stalno je prijetila opasnost da što god mi učinili, da taj kamionet padne na nas, a mi skupa s njim u duboku provaliju. Bili smo ispod vozila i kad bi počeli rezati taj lim, koji god pokret da smo napravili, prijetila je opasnost da svi skupa završimo u provaliji. Mislili smo da momku nema spasa. Onda sam dobio ideju što napraviti. Osigurali smo auto s dva vozila s ceste, ali simetrično da ga ne pomaknemo, i s druge strane smo ga malo morali povući prema van, a svako micanje je bilo užasno jer je kroz momka prolazila ta grana i svako pomicanje ičega uzrokovalo mu je nesnosnu bol. No, dali smo sve od sebe i na koncu ga izvukli nekako. Godinu dana nakon toga taj momak nas je posjetio ovdje i zahvalio se na svemu. Ispričao je da nas je čuo u podsvijesti što smo tada govorili. Neke od nas je prepoznao po glasu. Njega je držala samo koža. Bio je cijeli polomljen. Doktori su bili odustali, rekli da nema spasa, ali mi nismo. I, eto, sada je živ. Nije bio tada imao ni zube, ni vilicu. Vidjeli smo ga bez vilice. Novu vilicu su mu napravili. Ima sada jako puno problema i posljedica, ali živ je! Bilo je to prestrašno. Nakon godinu dana kada nas je došao posjetiti, još uvijek je imao otvorenu lubanju kako bi se izbjegli nekakvi pritisci na mozak. Poslije smo komentirali da smo ikada više išli to tako napraviti, ne bismo uspjeli. Uspjelo nam je savršeno, no više ne znamo bi li to tako mogli ponoviti - sjetio se zapovjednik.

Bude, kaže, tako tužnih sudbina gdje ljudi sve izgube, izgore im kuće... 

- Imali smo 2011. jedan od najvećih požara u povijesti samostalne Hrvatske, 5600 hektara je izgorjelo. Uzrokovan je ljudskom rukom, turistima, koji su nešto gradelavali. Kad smo krenuli na požar nismo mogli učiniti ništa jer je već toliko bio velik. Sve zračne snage su dignute, ali je to postao monstrum od požara. Na kraju smo tri mjesta evakuirali i pripremali smo i četvrto za bijeg. Bobovišća na Moru, Bobovišća Gornja i Ložišća smo evakuirali. I Milnu smo pripremali za evakuaciju. Pripremao se trajekt u Milni da odvede ljude. Požar je trajao 11 dana. Došla je pomoć s kopna od Slavonije, Rijeke, Istre do Dubrovnika. Došla je čak i premijerka Jadranka Kosor poviriti što se događa! Problem je bio i nepristupačnost terena, remorkeri su branili kuće s mora. Dim je bio isto jako problematičan. Kataklizma. Do dana današnjega se takav požar nije ponovio. Onaj veliki požar 2017. u Splitu bio je manji od ovoga - ispričao nam je zapovjednik Martinić.

Tajnik Zlatar nam se pohvalio:

- Otkad je društva nikad nas nitko nije zvao da dođemo pomoći na kopno. Uvijek je nama dolazila pomoć s kopna. Sve do 2017. kada su nas zvali da dođemo pomoći na taj spomenuti veliki Splitski požar. To je prvi put u povijesti našeg otočnoga vatrogastva. Sudjelovali su svi vatrogasci s Brača. One najkritičnije noći branili smo zajedno s Omišanima kuće u Tugarima, i obranili ih. To ostaje zlatnim slovima zapisano u našoj vatrogasnoj povijesti. To je grozno bilo gledati s Brača prije nego smo otišli. Bili smo čak i na vijestima, da ide i Brač u pomoć. Mene je žena zvala i pitala idem li. Rekao sam da se ne brine jer ne idem ja, nego naš sin. Poslije toga dva dana nisam smio doći doma, ha, ha - prepričao je Zlatar.

Najgore je, kažu, kada gledaš i ne možeš ništa.

-  Tako mi gledamo požare na kopnu, al' ne zovu nas pa, evo, ovdje smo i mi pomogli i odužili im se za sve one pute kad su oni nama priskakali u pomoć. 

One godine kada je pao snijeg u Splitu, i kada je Kerum u gradu radio šou, ovdje je isto bio snijeg i led. Došla nam je ideja da uzmemo pumpe i po rivi polijemo more i ona se odledila u 15 minuta. Inače smo mozgali što ćemo i kako ćemo, nismo se mogli riješiti leda, dok nam nije došlo ovo genijalno rješenje - polijevanje morem. Odmah se sve odledilo - rekao je Martinić.

Nastavio je...

- Izlazimo na sve, nekad ljudi i pretjeraju. Reguliramo promet na prilazima trajektnoj luci u Supetru kad su gužve ljeti i dijelimo vodu turistima koji po sparini satima čekaju red, čak i to radimo. Od svoga budžeta smo jednom kupili kamion vode, ohladili je i poslali smo ekipu koja može beknuti pokoju riječ na stranom jeziku da je dijeli turistima u tim gužvama - rekao nam je Martinić.

Specifično je biti bodul, smatraju.

- Naše žene mogu čupati oči jedna drugoj, mi možemo jedan s drugim ne govoriti, ali kada je pomoć u pitanju, mi smo svi tu jedni za druge. Bez obzira tko je kome stao na žulj.

Podijelili su s nama i smiješne intervencije.

- S obzirom da je uvijek neko rivalstvo između nas i policije, imamo kolegu koji je, kako mi kažemo, u miješanom braku. Oženio je policajku i to iz Slavonije. To smo dopustili samo taj put i nikad više. Duplo miješani brak, no eto napravili smo iznimku. To se dogodilo na intervenciji kada smo u Postirama gasili kuću. Tamo su se upoznali. Ona je isto bila tamo, radila. Nije nikako htjela ostati na Braču, a tu je dobila da radi. Molila je da je premjeste, pisala je da želi ići nazad. Onda dok je došlo rješenje za taj premještaj, ona se zaljubila u našeg kolegu. A mrzila je Brač, nije ga mogla smisliti i jako je htjela ići drugdje služiti. I kada je došlo rješenje, nastao je problem jer je rješenje bilo da ide raditi u Zagreb. Znači, odobrili su joj, a ona se sada ovdje zaljubila. Onda je radila u Zagrebu godinu dana, pa je ponovo morala pisati da je vrate na Brač, jer se zaljubila. Show. I evo na kraju imaju dvoje djece. Nije problem što se ona zaljubila, nego što se on zaljubio, ona je ipak naoružana! No, evo, sada su u braku, i to na Braču.

Jednom smo otključavali jedan ljubavni par. Bili su, pak, neslužbeni ljubavni par. Vezali su se lisicama, no lisice su se zaglavile. Probali su sve da se otključaju, nisu uspjeli. Mi smo vjerojatno bili krajnja opcija. Dali smo zavjet šutnje, da ćemo svima reći što smo radili, ali da nećemo otkriti tko je bio. Otključali smo ih. I dan danas nam se lijepo jave. I ne, nećemo vam reći o kome se radi.

Jedan je kolega uhvatio strankinju, galebario je, što će. I umjesto da je negdje odvede, on je odveo na vrtuljak u zabavnom parku koji je usred mista. Nekako je provukao kroz tu sjedalicu, ona je bila gola, i kad su sve obavili što treba, shvatili su da ona više ne može izaći iz te sjedalice! A bilo je oko 5 ujutro i počelo je svitati. On ju je pokušao izvući, nije uspio, pa je zvao nas. Mi smo je izvukli, trajalo je to. Mazali smo je Čarlijem, sapunicom i uljem od kamiona, ma nema što nismo radili da je uspijemo izvući. A ona jadna ništa nije razumjela što mi izvodimo, Njemica je bila. Htjeli smo je podmazati da izađe van tako jadna gola. Na kraju smo je nekako uspjeli izvući. Kolegi smo rekli da idući put ne ide usred mjesta - kazao nam je Martinić.

Pitali smo i za spašavanje životinja...

- Mi mačke baš ne spašavamo baš puno, ali spašavali smo konja. Dizali smo ga dizalicom jer je upao u duboki odvodni kanal za vodu. Nije se dao u ormu dizalice, ritao se, no kad smo mu pokrili glavu smirio se, kao da smo ga na botun izgasili, pa je izvlačenje išlo bez problema. 

Jednom nas je zvala užasnuta turistkinja da je neka velika životinja u dvoru. Žena se bojala smrtno i molila da dođemo. Nismo uopće mogli pretpostaviti koja je životinja njoj u dvoru. Dođemo tamo, kad ono - tovar. A ona i muž ćire kroz prozor. Onda smo išli tovara premjestiti van, no on je odlučio da neće ići. A kad tovar upre, nema šanse da ga vi pomaknete. Gurali smo ga 45 minuta da ga pomaknemo i izvadimo. Ma bilo je svega - ispričao nam je Martinić.

Zapovjednik treba biti strog, ali pravedan, i pedagog i psiholog, smatraju.

- Vatrogasci su ovisnici o adrenalinu, ako nema posla, njima treba izmisliti posao. Problem je biti zapovjednik kada rukovodiš s dobrovoljnim i profesionalnim vatrogascima. Jednima je to posao, a drugi su dobrovoljni. To je baš izazov. Treba se znati što je hijerarhija. Ista su pravila igre za sve. Zapovjednik mora stati iza svoje odluke. Za donijeti odluku u trenutku bitne su dvije stvari: moraš to imati u sebi i biti 'unutra'.

Dobar vatrogasac mora biti dio tima, dati se za ekipu i pri tome biti spreman 'ubiti' vlastiti ego. U ovom našem poslu česte su situacije u kojima svoj život dajete drugom u ruke, morate biti spremni na to i imati apsolutno povjerenje u ljude s kojima svakodnevno dijelite i dobro i zlo. Ovdje su svi prijatelji više-manje od djetinjstva. To je isto zanimljivo jer ti je zapovjednik prijatelj, a na poslu ga moraš slušati.

Zapovjednik treba zadnji jesti, zadnji se presvući i zadnji ići doma. To tako funkcionira - rekao je Martinić.

Mišljenja su da treba uvesti psihološku pomoć za vatrogasce.

- To bi uvijek trebala biti dostupna opcija i kome treba da ide slobodno. Mi sami sebi pružamo psihološku pomoć po kominima i balotama. Nevjerojatno je da to kod nas ne postoji! - smatra Martinić.

Od 1951. nemaju dom.

- Od stare hotelske garaže ispod tribina nogometnog kluba do novog multifunkcionalnog objekta - najkraće bi se moglo opisati ostvarenje dugogodišnjeg sna brojnih generacija supetarskih vatrogasaca. Oduvijek smo podstanari i seljakali smo se vamo-tamo sve te godine, a evo baš u godini obilježavanja 70-e obljetnice DVD-a Supetar, otvorit će se naš multifunkcionalni vatrogasni dom i konačno stvoriti uvjeti za stjecanje vatrogasne izvrsnosti. Radi se o objektu prvenstveno namijenjenom vatrogascima i vatrogasnoj djelatnosti, koji će u trenutku otvorenja biti jedan od najmodernijih te vrste Hrvatskoj, objektu koji bi u slučaju ugroza bio zapovjedni i informacijski centar zaštite cijelog otoka iz kojeg bi se upravljalo i koordiniralo svim operacijama zaštite i spašavanja.

Riječ je o kapitalnom projektu realiziranom u suradnji Grada Supetra i Općina Nerežišća, Postira i Sutivan, čija realizacija seže u 2015. godinu kada je započela izrada projektno tehničke dokumentacije. Godine 2017. dobivena je građevinska dozvola, dvije godine kasnije s Ministarstvom poljoprivrede potpisan je ugovor o sufinanciranju projekta sredstvima EU, a sami radovi su započeli početkom prošle godine i nisu stajali ni za vrijeme pandemije.

Dom se nalazi u gospodarsko-poslovnoj zoni Žedno-Drage, prostire se na površini od 3200 metara kvadratnih. Građevinska bruto objekta 2230 metara kvadratnih, a do njega vodi nova pristupna cesta duljine 150 metara. Uz sve prostorne preduvjete za unaprjeđenje rada vatrogasaca po pitanju operative i vježbanja, u objektu se nalaze i skladišta, garaže, a tu je i parking - rekao nam je Martinić.

Dom se dakle već uvelike gradi i trebao bi biti gotov kroz mjesec-dva. 

- Dom će biti odličan, moderan, ogroman, a zamišljen je tako da se po potrebi u čas može pretvoriti i u evakuacijski centar. Veselimo se svi novom domu - zaključili su.

Vaša reakcija na temu