Miro Nikolić: 'Prema istinitoj priči' nam definitivno potvrđuje da je Roman Polanski spreman za mirovinu

U otprilike petnaestogodišnjem razdoblju  svoje karijere - točnije od cjelovečernjeg prvijenca 'Nož u vodi' iz 1962. pa sve do 1976. godine u kojoj nastaje 'Stanar' - slavni Roman Polanski bio je gotovo bezgrešan redatelj. Autor 'Rosemaryne bebe', 'Odvratnosti', 'Kineske četvrti' i još ponekih antologijskih naslova uspješno je stvarao u okrilju poljske, britanske, francuske i američke kinematografije inauguriravši specifičan pristup žanrovskom filmu, u okviru kojega je impresivno stopio naturalno i fantazmagorično, zatim apsurdizam i grotesku s egzistencijalističkim impulsima, arhetipske žanrovske obrasce sa psihološkom studijom i društvenim komentarom te - što ga zapravo dovodi u direktnu vezu s Hitchcockom - strah i smijeh. Neosporni majstor psihološkog trilera, međutim, već je sredinom osamdesetih ispao s popisa najvažnijih svjetskih redatelja i do dana današnjeg, unatoč činjenici da je od 'Stanara' naovamo potpisao nekoliko vrijednih ostvarenja kao što su 'Djevojka i smrt', 'Pijanist' i 'Pisac iz sjene', pa čak i 'Deveta vrata', nije uspio povratiti staru slavu. U tome mu, doduše, pored snimanja manje upečatljivih ili jednostavno slabašnih filmova, jamačno nije pomogla ni višegodišnja saga oko optužbi za silovanje 13-godišnjakinje u Kaliforniji zbog čega, u strahu od zatvorske kazne, nakon 1978. godine više nije stupio na američko tlo.

Premijerno prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, njegov recentni uradak 'Prema istinitoj priči' ekranizacija je istoimenog romana francuske književnice Delphine de Vigan. Radnja filma vrti se oko poznate spisateljice Delphine Dayrieux (igra je redateljeva supruga Emmanuelle Seigner) koja nakon objavljivanja svojeg zadnjeg romana upada u kreativnu krizu i bezvoljnost. Na jednoj od promocija knjige upoznaje mladu Elle (Eva Green) koja se predstavlja kao njezina velika obožavateljica i tzv. 'ghost writer'. Malo pomalo, dvije žene se zbližavaju do te mjere da Elle useljava useljava kod Delphine. 

'Prema istinitoj priči', nažalost, nije samo primjer neiskorištenog potencijala (na scenariju je, uz Polanskog, radio i cijenjeni francuski sineast Olivier Assayas) već se radi o anemično režiranom, nemušto napisanom i naprosto dosadnom filmu kojeg se vjerojatno može proglasiti najslabijim u redateljevoj filmografiji. Teško je shvatiti što je točno krenulo naopako budući da u svom najnovijem filmu Polanski varira dobar dio omiljenih tema i motiva, počevši od propitivanja kompleksnosti ljudske prirode, pitanja identiteta, emocionalne manipulacije i paranoje do smještanja radnje unutar skučenog prostora te pojma 'ghost writera', odnosno zamjenskog pisca kojim se već pozabavio u 'Piscu iz sjene'. 

Opća atmosfera filma, kao i režijski stil, međutim, dijele vrlo malo bliskosti s najjačim radovima Romana Polanskog što se prvenstveno odnosi na nenadahnuto režirane sekvence koje su očigledno trebale prštati od suspensa, a u konačnici na neki način ostavljaju dojam amaterskog pokušaja. Osim toga, ono što je kod Polanskog u njegovim najboljim danima predstavljalo razgrtanje značenjskih slojeva, u 'Based On A True Story' tek je bezlično fabriciranje i pojednostavljenje svih potencijalno subverzivnih teza. U posljednjoj trećini film podosta počinje asocirati na 'Misery' Roba Reinera, ali ni prokušani žanrovski recept Polanskom ovoga puta nije od pomoći. 

Uglavnom, nakon što je godinama posrtao i sada završio na koljenima, za ovog je klasika potamnjelog sjaja uistinu došlo vrijeme da ode u zasluženu mirovinu. Ili da ubuduće za svoje filmove angažira nekog 'ghost directora'. Dobre preporuke za posao svakako ima Polanskom generacijski blizak Paul Verhoeven koji je čak i u svojoj 77. godini - koliko je imao u vrijeme snimanja filma 'Elle' -  demonstrirao kreativni polet na kojem mu mogu pozavidjeti dvostruko mlađi kolege.