PRIČA KOJA DAJE NADU Paolo Kekezović emotivno pred Splićanima o svojoj mentalnoj borbi s karcinomom: 'U Kanadi su me poslali kući da umrem, odluka da se vratim u Hrvatsku bila je ispravna'

Fotogalerija (13)

Život se nekad zna poigrati s nama i našim planovima baš kad se čini da sve ide nekim svojim dobrim tijekom, sve se okrene naglavačke. To je, nažalost, na svojoj koži prije nekoliko mjeseci iskusio i profesor kineziologije Paolo Kekezović i njegova obitelj. Otišao je liječniku zbog iznenadnih i jakih bolova, a kući se vratio s teškom dijagnozom - boluje od karcinoma pluća, koji se proširio na mozak, jetru, zdjelicu, kralježnicu i rebra. U GK Marka Marulića organizirao je predavanje, koje je izazvalo velik interes javnosti, a na kojem je govorio o osobnom iskustvu u borbi s karcinomom. 

- Moj život se promijenio 23. srpnja 2021.godine kada mi je dijagnosticiran rak koji se s pluća proširio po tijelu te došao do mozga, no u najtežem trenutku mog života sam uspio naći formulu kako se nositi s teškom bolesti na mentalnoj razini i pogled na život iz skroz druge perspektive. Cilj mi je mojom životnom pričom dočarati ljudima kako se nositi sa bolesti u najtežim životnim trenucima u kojima vam daju jako malo šanse za preživjeti - kazao je na početku 37-godišnji Splićanin koji je za svoju dijagnozu saznao kada je sa suprugom i dvoje male djece bio u procesu povratka iz Kanade gdje su proveli skoro 10 godina radeći i osnivajući obitelj.

Podrška prijatelja i obitelji

Liječnici su mu operirali jedan od šest tumora u mozgu i onda je započeo s terapijom koju je u krugu svoje obitelji i prijatelja nastavio primati po povratku u Split. Možda se i sjećate, brojni mediji pisali su o njegovoj situaciji, a prijatelji su pokrenuli niz humanitarnih akcija kako bi Paolu pomogli. 

- Bio sam šokiran kada sam vidio koliko je ljudi pomoglo meni i obitelji, od srca se zahvaljujem svima koji su u najtežoj životnoj situaciji bili uz mene. Upravo zbog njih sam odlučio i organizirati ovo predavanje. Nasmijavali su me, dali srce i dušu. Da nije bilo vas, vjerojatno ne bi bilo ni mene. To je ljubav koju sam osjetio tri puta u životu - kada su mi se rodili sinovi Roko i Matej te kada sam osjetio emocije ljudi kada sam saznao za svoju dijagnozu - zahvalio se Paolo koji je na ovaj način htio podići svijest o zdravlju.

Kroz svoju priču htio bi pomoći svima koji su se našli u sličnoj situaciji.

- Važno je znati se boriti s tim ili pomoći svom bližnjemu. Dvije osobe koje su sa mnom najviše propatile bile su moja majka Višnja i supruga Žana. One su me vidjele u najgorem izdanju, nepokretnog i bez njih ovdje ne bih bio - emotivno će hrabri Splićanin čije je riječi publika nagradila velikim pljeskom.

Posveta Vandi i Kiari 

Paolo je trenutak kada su mu izrekli dijagnozu opisao kao nešto s čim se jako teško nositi. Međutim, to za njega nije bio kraj, našao je snage i načina da se ponovno smije. Ovo predavanje posvetio je dvjema ratnicama velikog srca kojih više nema među nama Vandi Lončar i Kiari Goršić. 

- Vandi sam obećao kavu, a Kiari sladoled kada završimo borbu s bolešću, nažalost, nismo dočekali susret pa im barem na ovaj način mogu odati počast - priča Splićanin i nastavlja pripovijedati svoju tešku životnu priču.

Prevencija i napredak medicine 

Paolo je okupljene informirao o karcinomu i tipu kojeg on ima, a smatra kako je razlog njegove teške dijagnoze vjerojatno genetska osjetljivost. Naime, do desete godine imao je česte upale pluća. Istaknuo je kako istraživanja pokazuju da su pušaći oni koji najviše obolijevaju od raka pluća pa je zamolio okupljene neka izbace tu lošu životnu naviku, ako je to moguće. 

- Prevencija je sve, kada osjetite neku netipičnu bol otiđite liječniku, nemojte se sramiti. Moj karcinom s pluća je metastazirao na mozak, jetru, zdjelicu, kralježnicu i rebra. Operirali su mi jedan od šest tumora u mozgu, radioterapiju sam radio na kralježnici i kostima, a kemoterapiju radim kroz ciljanu terapiju lijekovima i imunoterapiju. Današnja medicina napreduje svakim danom, moj doktor mi je rekao da sam ovaj rak dobio prije pet godina da me sada ne bi bilo. Imam sreće, kroz šalu kažem da sam onda sve dobro tempirao - kazao je i nasmijao okupljene pa nastavio:

- Hvala dragom Bogu na pametnim lijekovima, oni su čudo i vrsta liječenja koja potiče vlastito tijelo da se bori s rakom. To je revolucija u medici, a nadam se da će s vremenom rak biti samo bolest koja se liječi u kratkom vremenu. Volio bih to doživjeti - nada se Paolo koji je okupljenima pokazao svoje otpusno pismo iz kanadske bolnice gdje je operirao tumor.

'Ja ću sebe izliječiti i već jesam u glavi'

Tamo je pisalo da se odmah treba pristupiti agresivnom liječenju kemoterapijom i zračenjem.

- Poslali su me kući i rekli su mi da čekam, dali su mi kutiju tableta. Javili su mi se tek nakon dva mjeseca. Doslovno su me poslali kući da umrem. Tako da je moja odluka da se vratim u Hrvatsku bila ispravna. Kad se rak proširi na druge dijelove tijela znanost i doktori smatraju da izlječenje nije moguće. Moj četvrti tip nije moguće izliječiti, a ja u to ne vjerujem. Ja ću sebe izliječiti i već sam se izliječio u glavi. Kažu da uz lijekove mogu poboljšati kvalitetu života, moja je kvaliteta života već odlična. Zaposlio sam se, radim, vozim auto, funkcioniram odlično, ima dana kada sam bolje i lošije, ali moja kvaliteta života je puno bolja nego kada se to dogodilo - priča Paolo koji navodi da ne može više na treninge kao prije, ali ga vesele neke druge stvari.

- Morate biti spremni odreći se nečega, ali meni je život lijep i gledam samo naprijed. Ono što sam volio, od čega sam zarađivao mi je sada oduzeto. Nakon 10 godina rada i života u Kanadi konačno je sve došlo na svoje, ali se pojavila bolest. Znanstvenu tezu da se stadij četiri ne može izliječiti ja radim da opovrgnem, takav mi je mentalitet. 

Kako je sve otkrio

Jedno jutro probudio se s teškom glavoboljom, povraćao je tijekom dana, ali ga nije previše zabrinulo i nije otišao kod doktora. Zatim mu je tumor, za kojeg tada nije znao, koji je stiskao njegovu desnu stranu mozga, lijevu ruku nekontrolirano pokretao. Tu se upalio alarm da nešto nije kako treba, a potom je obišao sve alternativne medicine, potrošio dosta novca uz obećanje kako će mu pomoći. To se nije dogodilo. Jednog dana obuzelo ga je slijepilo, završio je hitnoj pomoći, nakon 12 sati čekanja - dobio je svoju dijagnozu. 

- Kada me najviše boljelo, oni bolovi koji ne bi poželjeli najgorem neprijatelju, moj balkanski mentalitet mi nije dopuštao odlazak doktoru. Kada mi je bilo najgore uzimao sam i medicinski kanabis, to je dopušteno u Kanadi, ni to nije smanjivalo bol. Uvijek i kada je bilo teško uvijek sam ponavljao, oprostite na izrazu, ‘evo ti srednji prst, ne dam ti se’, ja ću tebe s*ebati’. Moj otac je bio takav, do svog zadnjeg dana radio je što je volio, volio je kuhati i zadnje što je napravio bio je ručak. Takav sam i ja, dokle god živim gurat ću svoje - odlučno će Splićanin koji priznaje da mu je najteži trenutak bio obznaniti svojoj obitelji da boluje.

- Kada je doktor rekao da nisu ciste nego tumori i da ne zna koliko ću dugo živjeti sam shvatio da nije dobro. Sve se usporilo, sve je stalo, kao neka magla oko mene. Najviše me slomilo kada me pitao tko će javiti obitelji, upao sam u totalno crnilo. Počeo sam žaliti što sam napravio svojoj djeci i ženi, doktor me prekinuo i rekao da su oni moja najveća snaga. Potom sam ih nazvao, ali nikako nisam mogao izustiti i priznati supruzi što se događa. Doktor je uzeo telefon i sve joj rekao, a s druge strane čuo sam njen krik - priča okupljenima Kekezović kojeg su potom odveli na operaciju.

- Pomolio sam se i na putu do operacije čuo sam jedan razgovor koji je okrenuo moje crne misli. Dvije mlade medicinske sestre, koje su taman su završile svoju smjenu, dogovarale su noćni izlazak. Nasmijao sam se cinično toj situaciji dok sam čekao svoju operaciju mozga. Tada sam shvatio da se mogu smijati, znači da sam još živ. Tada sam odlučio da nema mjesta tuzi - priča Paolo koji je pokazao okupljenima kako je izgledala njegova operacija nakon koje se vratio u Hrvatsku.

Povratak u Hrvatsku

Po povratku kući osjećao se bolje jer je bio među svojim prijateljima. Međutim, doživio je epileptički napad nakon čega je završio u kolicima, ali se nakon nekoliko tjedana oporavio. 

- Kao svaki Dalmatinac kada sleti kući želio sam ići u more. Sletio sam, zagrlio obitelj, vidio prijatelje i more znao sam da ću ozdraviti. Tu sam nastavio liječenje, pronašao posao i nastavio svoju borbu. Ostao sam šokiran koliko ljudi mi želi pomoći, u ovoj situaciji dovoljno je da imate jednu osobu uz sebe, a ja sam ih imao puno. Čak i da nemate nijednu osobu ljubav prema sebi vam ne dopušta da se predate. Odakle meni pravo nakon svih donacija, molitvi, podrške koju sam dobio da se ne borim. Ne volim gubiti, takav mi je mentalitet - priča Paolo i zaključuje kako je ključ svega u glavi svakog od nas.

- U zdravom tijelu zdrav duh, a možemo i obratno. Naše misli su u našem tijelu, emocije su dio nas. Um je jak, može pomoći tijelu da pobjedi. Najgora vrsta je samosažaljenje, nikada nisam sebe žalio, žalio sam svoju majku, suprugu i djecu, ali i moje prijatelje. Žao mi je što sam im ovo priuštio, ali rekao bi Dino Dvornik ‘Nisam tia, ispalo je tako’. Žao mi je svih koji su zbog mene plakali, meni je bilo najlakše. Dobio sam puno poruka da ću nokautirati rak, a u to vjerujem. Borac sam, bojim se, ali najveći heroj je onaj koji savlada strah. Optimizam i vjera su jako bitni dio borbe s bolešću. Nađite u sebi iskru koja vam optimizam i vjeru mogu dati, ako ne možete sami pozovite stručne ljude. Želim oformiti grupe ljudi koji imaju ličan problem i da o njemu zajedno pričamo i da ga zajedno savladamo. Sve je lakše kada nisi sam. Nakon što sam se razbolio i dobio rak, taj rak me mentalno dignuo na moje noge. Mentalno sam jači nego ikada - zaključio je Kekezović svoje predavanje, a Splićani su ga ispratili velikim pljeskom.