Profesorski ples Zagrebačkog gitarskog tria

U večeri koja je 12.kolovoza trebala zaključiti najtopliji dan u godini, sve je u dvoru Kaštilca uokvirenog kamenim stupovima bilo spremno za splitsku feštu naših starih znanaca Zagrebačkog gitarskog trija koji je slavio svoj 35.rođendan! Činilo se da je sve posebno, nekako tiho i nadrealno, a s pristojnim broj posjetilaca postignuta je cjelina koja pod zvjezdanim nebom na ovom djeliću svemira zaključuje još jednu 'žičanu' epizodu koju nam je život ponudio. Tri sveučilišna profesora u živim svilenim košuljama zaokupljeni sobom i sudbinom, nerijetko s glazbenom pozlatom, pokušavaju nas uvjeriti kako ih je brzina prolaznosti uvjerila u potrebu za intenzivnim i neprolaznim prijateljstvom. Čak i najmanja pojedinost iz unutrašnjeg laboratorija vezana je za prvu i najtrajniju ljubav-gitaru. Ta identifikacija postala je moć njihove duše. Gitara je nadvladala svaki pojedinačni slučaj, sve životne banalnosti i napasti suvremenosti Darka Petrinjaka, Istvána Römera i Gorana Listeša. 

Od 1984.godine gitaristički trio postepeno izrasta u disciplinirano tijelo, plemenitog i izvanredno izbalansiranog tona, ekspresivnog i koherentnog nagona, neprestanog nastojanja  oko boje, kulture i tradicije, stalne energije i angažiranja, filigranske preciznosti i agogičkog nijansiranja. Brojni uspjesi u zemlji i vani, prezentacija izvornih skladbi i transkripcije poznatih djela za gitarski  trio u dugom vremenskom razdoblju od renesanse do dvadesetog stoljeća, nagrade i ostvarene suradnje, rezultat su silnog napora i zanosa, neiscrpne mašte i umjetničke nadmoći. Očekivalo bi se da će nastavak pojedinačnih karijera i koncertantnih nastupa dovesti u pitanje djelovanje gitarskog trija, ali to se nije dogodilo. Glazba i osobnosti postaju jedno, poticaji dolaze iznutra i doživljaj komornog muziciranja mogao je biti obogaćen letom pojedinačnih fantazija. Na nizu nastupa Zagrebačkog gitarskog trija, kao i recitalima pojedinaca, koje odavno pratim uživao sam u stilističkoj čistoći interpretacije i odlučnosti da se ne iznevjere skladateljeve ideje, da se ostvare neophodni kontrasti i tonske modulacije. Razumije se, da obrade  orkestralnih i klavirskih skladbi, napose baroknih i klasičnih djela, nisu uvijek idealne pa izvježbano uho osjeti prednosti i nedostatke moderne transkripcije. Kako je svaki koncert na otvorenoj pozornici izložen nekontroliranim zvukovima, što se osjetilo i u splitskom Kaštilcu, izvedba i doživljaj uvijek imaju manjkavosti. Pojačala imaju svoj učinak pozitivan i negativan, nestaju fina sjenčenja zvukovnih nijansi napose lirski šapat i često skriven unutrašnji intenzitet. Tek u susretu s pobožnom tišinom, kako kaže portugalski nobelovac Saramago, postajemo ono što jesmo, otvaramo neka unutarnja vrata žičanim vibracijama i misteriju života.

Što je s baštinicima?

Raspoloženi profesori, koji su veliku obljetnicu proslavili u nizu mjesta čak i s jednom praizvedbom ('Trijalog' Zorana Juranića u HGZ-u), za Split su odabrali 'ljetni' program, gotovo lirski profiliran s blagim podsmjehom  ljudskom zanosu, u kojemu nema uskiptjela bola, možda više duhovne čežnje. Takva je Sonata u d-molu La Follia op.1 br.12, RV63  velikog Antonia Vivaldia u baroknoj formi s odjecima cazone i partugalskih plesova, premda je francuski gitarist i romantičar Antoine de Lhoyer u Triu u C-duru,br.2,op.42 sve pretočio u vesele i jednostavne plesove za raspoloženje puka (pr. Menuetto, Polonaise). Zanimljivo je da spomenute dvije skladbe trio izveo u Splitu i 2007.Hommage à Sorkočević, Nikše Njirića premda skladan u novije vrijeme posvećen je reminiscencijama i slavi starog Dubrovnika. I poznata skladba Mauricea Ravela Panava za preminulu infantkinju, izuzetno suptilno i koloristički bogato doziva baskijski glazbeni ugođaj apelirajući na individualnu i nacionalnu svijet. Konačno Antonin Dvoržak s Tri slavenska plesa oživljava duh i ritam rodne Bohemije, da bi na burna odobravanja publike izveo čak tri dodatka Čajkovskog, Matušića i de Falla.

Poput nekog starog ritornella, vraća se našim profesorima melodija starog ribara i mora ali ne s okusom zasićenosti i klonuća, loma i razočaranja, koliko nekih mekih štimunga kao da nije već toliko toga obavljeno kroz gustiše života. Nema privida, tu su neki novi klinci pred kojima su ona ista vječna i sudbinska pitanja zagonetne male gitare, na čiji sirenski zov  Zagrebački gitarski trio pleše dok još ima ulja u svjetioniku života.