PROMOCIJA 'ČAKAVSKOG PIŠTULARA' U HNK SPLIT 'Ovo što je napravio Siniša Vuković je čudo!
Selca sigurno više nisu selca ni selo, već kulturološki urbani topos jedinstven u svijetu po prijevodu Novoga zavjeta na najmanji jezik: selaški
Foyer splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta, nakon opsežne restauracije zbog sanacije plafona, otvorio je sinoć svoja vrata Splićanima u prilici predstavljanja petoknjižja 'Čakavski pištular I. - V.' autora Siniše Vukovića. Ovo je prva u nizu sličnih manifestacija što će ih u vremenu pred nama organizirati HNK Split u suradnji sa splitskim Ogrankom Društva hrvatskih književnika, čiji je predsjednik upravo Vuković, a ujedno i djelatnik samoga Teatra.
Večer je otvorena upravo čakavskim jezikom, efektnim recitalom iz 'Pištule Galaćaniman' što ga je izdeklamirao sam Vuković. Publici se zatim obratio domaćin Srećko Šestan, intendant HNK Split, koji je kazao za Sinišu da je 'ne samo zbog brade istinski renesansni čovjek'.
- Znat ćemo ga iskoristit do kraja u kazalištu - potcrtao je intendant Šestan.
Prvi je o samom autoru govorio akademik Tonko Maroević, istaknuvši kako su se upaznali baš u Vukovićevim Selcima na Braču prije više od 20 godina.
- Otada smo gotovo nerazdvojni i vrlo bliski te kontinuirano pratim njegov pjesnički rad, osobito glazbene i književne kritike i putopise, a opet i njegovu nevjerojatnu pasioniranost operom - rekao je Maroević.
Maroević je naglasio kako su rijetki ljubitelji čakavštine kao što je to Siniša Vuković, i da su još rjeđi dobri znalci zavičajnog idioma poput njega. Pozvao se na sintagmu Tonča Petrasova Marovića, koji je istodobno ustvrdio kako upravo od 'jazika ditinjstva' možemo krenuti prema 'ditinjstvu jazika', to jest prema iskonskim i ishodišnim slojevima tradicije.
- Poznavajući dobro sve prethodne pokušaje prevođenja na hrvatskom, a i na mnogim drugim jezicima, Vukoviću je palo u dužnost također preispitati neka rješenja i ponuditi vlastite, originalne solucije. Posebno se pritom oslanjao na moguće afinitete i topose što proistječu iz činjenice da je izvornik Biblije nastao na Mediteranu, a da čakavska varijanta ima najviše mogućnosti i prigode da rezultira odgovarajućim sredozemnim korelativima, što se odnose na karakteristike ambijenta, atmosfere, običaja i raslinja. Utoliko je njegova verzija obogaćena nizom vrlo dosjetljivih i pertinentnih inačica - zaključio je akademik Maroević.
Drugi govornik, Joško Božanić, akcent svojega kazivanja stavio je na čakavski jezik. Referirao se na Bartola Kašića čija Biblija nije bila objavljena u vrijeme kad je nastala u 17. stoljeću, već 350 godina kasnije, tojest nedavno. Božanić je biranim riječima govorio o svojem bivšem studentu i prijatelju Vukoviću, kod kojega ga je uvijek fascinirala njegova odvažnost i hrabrost, pa i u razgovorima o jeziku i izvan fakulteta u kojima se nisu uvijek i u svemu slagali.
- Ovo što je napravio Siniša Vuković, ovaj prijevod Novog zavjeta na čakavski jezik je čudo! Mi toga nismo svjesni, ali ovo je povijesni trenutak za jezik i kulturu ovoga naroda. Šteta je što će to proći neopaženo – zagrmio je profesor Božanić.
- Siniša Vuković doista se upušta u nemoguću misiju. Naime, on se kao prevoditelj suočava s izazovom kako prevesti brojne teološke termine, kako izraziti složene odnose, čitavu duhovnu nadgradnju koja je nastajala u dugom vremenskom rasponu i u interferenciji različitih kultura, etnosa i jezika. U tom poslu nužna je, pored dobrog poznavanja idioma na koji se prevodi, i jezična inventivnost. Invencija prevoditeljeva, slijedeći zakonitosti jezičnog sustava na fonetsko-fonološkoj razini, na razini morfologije i tvorbe riječi, na razini sintakse i leksičkoj razini, uključujući dakako i stilističku razinu izraza, rezultira jezičnim rješenjima koja ne moraju biti ovjerena u aktualnoj govornoj praksi, ali se doživljavaju kao rješenja koja pripadaju sustavu, kao domaća. Nije li ta jezična inventivnost potvrđivana kroz stoljeća u praksi adaptiranja romanizama, osobito venecijanizama i uopće mediteranizama u čakavske idiome koji su pokazali snagu svojih sustava time što su uspijevali posvojiti tuđe, a da ne ugroze svoj jezični identitet? Na tragu ove ideje trebalo bi možda tražiti odgovor na jezično čudo koje predstavlja prijevod dijela Novoga zavjeta na selaški govor čakavskoga jezika, čiji je naslov 'Čakavski pištular'. S Vukovićevim 'Čakavskim pištularom' Selca sigurno više nisu selca ni selo, već kulturološki urbani topos jedinstven u svijetu po prijevodu Novoga zavjeta na najmanji jezik: selaški – poentirao je Joško Božanić.
Na kraju se publici obratio i sam autor Vuković, parafrazirajući početak Ivanova evanđelja:
- U početku bijaše - protokol! Pa je zahvalio intendantu Šestanu na suorganizaciji, te prijateljima i svojim učiteljima Božaniću i Maroeviću što ga prate od samih njegovih početaka, i od kojih je većinu svega u ovim strukama i naučio. Posebno je zahvalio svojoj obitelji, supruzi Bruni i kćerki Niki, koje su mu u svakom trenutku ostavljale slobodu bavljenja onime što ga u datom trenutku progoni u umjetničkom ili znanstvenom pogledu. Zahvalio je i Saši Ljubičiću, publicistu i novinaru Slobodne Dalmacije, koji je fino moderirao večer i predstavio ga kao autora.
Vuković je istaknuo:
- Poslao sam pozivnice svim vjerskim zajednicama u Splitu, hoteći ovime potaknuti ekumenizam i međureligijski dijalog. Pozdravljam gospodina jereja Milana Kadijevića, koji je došao večeras ovdje u ime Srpske pravoslavne crkve, a pozdravljam i glavnog splitskog imama, efendiju Vahida Hadžića, koji je zahvalio što sam ga se sjetio, ali se morao ispričati zbog večernje molitve u njihovoj Islamskoj zajednici. Pozdravljam i sve ostale konfesije što su se ispričale, ili nisu reagirale. Bit će prilike – nada se Vuković.
U svojoj prigodnoj besjedi autor je ukratko predstavio svoj projekt 'Čakavskog pištulara':
- U svojem hodu ka čakavskom prijevodu išao sam suprotnom stazom od našeg Dalmatinca danas svetog Jeronima, kojemu je papa Damaz bio dao depešu da s postojećih svitaka latinskog teksta tog doba imenom "Vetus latina" preradi i priredi tada suvremeni svetopisamski tekst, kako bi ga mogao razumjeti sav ondašnji rimski plebs. Tako je nastala do danas poznata "Vulgata", Biblija na latinskom. Moja je želja bila, dakle, što je više moguće oživjeti moju staru selačku čakavštinu, i tom jeziku podignuti spomenik. Odrastao sam s nonotom i nonom, pa sam bio praktički generacija moje pokojne majke, ali mi ni to nije bilo dovoljno, nego sam nonota i nonu naganjao da se sjete još starijih riječi iz doba njihovih roditelja, mojih bižnonota i bižnone. Želio sam 'strugati ruzinu' zaborava i nepamćenja s našega čakavskog jezika, te sa dna gustirne izvaditi davno zaboravljene ili zapostavljene riječi. Jedino na taj način se jezik može sačuvati i djelomično obnoviti, pa se nadam da sam u tome u nekoj mjeri i uspio - zaključio je prevoditelj Siniša Vuković.
Na kraju je pročitao poznati 'Hvalospjev ljubavi' iz 'Prve pištule Korinćaniman', koji u njegovom prijevodu ima ime 'Faljenje jubavi', što je popraćeno zadivljenim pljeskom publike koja je koncentrirano pratila cijelu ovu posebnu večer.
