PUNO VIŠE OD ŽENSKIH ĆAKULA: 85 žena je svoje priče podijelilo s nama, izdvajamo osam tekstova

Mihaela Erceg, Teana Kovačević, Neda Makjanić Kunić, Ana Đerek, Ana Buljević, Barbara Matić, Marina Raguž, Izabela Martinović, Severina, Tanja Crljen, Zorana Kačić Čatipović, Anđela Marija Ursić, Antea Ćurin, Lara Vukušić, Jelena Bosančić, Nives Ivanković, Marina Đurović Ćelić, Gorana Milaković, Ana Gruica, Nela Sisarić, Nenni Delmestre, Anastasija Jankovska, Arijana Ćulina, Melanija Mešić, Josipa Lujanović, Andrijana Šakić, Sara Andrić, Mia Dimšić, Nina Badrić, Danijela Dvornik, Martina Mitar, Zvjezdana Čagalj, Ana Perković, Domenica Žuvela, Aneta Matulić, Mirella Meić, Petra Kraljev, Andrea Mladinić, Lana Jurčević, Maja Šuput, Sonja Dvornik, Ana Marija Veselčić, Franka Batelić, Marija Pirić, Andrea Šušnjara, Petra Kovačić, Nada Šurjak, Matea Bešlić, Mirjana Popadić, Dina Levačić, Katarina Smolić, Nera Balić, Antonija Kuzmanić, Monika Vuco, Ingrid Flesch, Anamarija Asanović, Antonia Dora Pleško, Doris Penić, Tamara Bombardelli, Gordana Franić, Kata Barada, Lorena Bućan, Ecija Ojdanić, Nandi Uzelac, Lea Mijatović, Dubravka Pleško, Angela Jozić, Ivona Glavaš, Maja Prgomet, Edita Lučić Jelić, Tisja Kljaković Braić, Đana Smajo, Petra Roško, Suzana Kačić Bartulović, Dragana Olujić, Hana Huljić, Dragana Eterović, Doris Matošić, Katica Kukoč, Dunja Erceg, Sara Brodarić, Željka Mitrović Jurić, Kathrin Kopp, Ivana Kovač su 84 žene koje su svoju životnu i poslovnu priču ispričale u serijalu Nedjeljna ćakula. Svaka od njih vrijedna je divljenja, a izdvojili smo osam priča za 8. mart. 

Tanja Crljen: Osjećaj nakon ugašenog požara nitko ne može opisati

Tanja Crljen je dobrovoljni ženski vatrogasac u DVD-u Split već punih 24 godine. Koliko su žene rijetkost u ovom zanimanju, pokazuje možda i nepostojanje imenice ženskog roda za vatrogasca.

- Neke kolege su navikle, neke nisu. Ne mogu kazati da ja mogu više ili manje nego muškarci jer je ovo timski posao i rad. I nakon svih tih godina, uvijek postoje pogledi 'Što će žena na terenu', ali ja sam navikla na to, kao i moji kolege iz društva što mi je jedino važno. 

Biste li voljeli kada bi u vašem društvu bilo više žena?

- Voljela bih da nas je što više, pogotovo operativaca. Uvijek u šali mamim djevojke kako je na poslu odlično jer ima mnoštvo zgodnih vatrogasaca, ako naravno vole muškarce, ha, ha.

Jeste li ikada požalili što ste odabrali ovaj posao?

- Od djetinjstva sam učlanjena u vatrogasno društvo, a 1996. godine sam današnje kolege upoznala na požarištu i od tada sam prešla u DVD Split. Nadam se da ću tu biti sve dok ne ostarim jer ovo obožavam raditi i vatrogastvo je ono što me čini sretnom. 

Kako bist opisali svoj posao?

- Opasan, ali iznimno interesantan. Uvijek, čak i kada se stvori situacija napetosti, sjetim se kako se nekome time pomaže, a osjećaj nakon ugašenog požara ne može nitko opisati. E, to su gušti, to ne može nitko platiti, taj smijeh i sreću koju proživimo. 

Kata Barada: Dosta muškaraca ne može raditi moj posao, ma niti pokušati popeti se na dizalicu!

Splićanka Kata Barada jedina je žena koja radi na građevinskoj dizalici u Hrvatskoj. Upravo je zato i dobila nadimak Katica Dizalica, a istoimenom se pjesmom, koju je posebno za nju napisao Siniša Vuco, predstavila se žiriju u showu 'Zvijezde - ljetni hit'.

- Mnogi su oduševljeni da imam taj ženski stav i mušku odgovornost. Ne postoji neravnopravnost kada žena istakne kako može biti jaka. Pokazala sam da žena odgovorno može raditi muški posao, a kada stupim na binu postajem prava dama.

Kako ste se odlučili za rad na dizalici? Nije to baš ženski posao, a dokaz tome je i da ste jedina žena koja radi na građevinskoj dizalici u Hrvatskoj.

- Radila sam kao čistačica u Škveru, a prije devet godina se prekvalificirala u dizaličarku. Nekoliko godina sam radila na mostnoj dizalici, a posljednjih pet prešla sam na današnju građevinsku. Moja znatiželja je prevagnula da vidim hoću li to moći.

Kako je okolina na to reagirala?

- Okolina je primijetila moju odlučnost i hrabrost koju sam pokazala kada sam se odlučila za ovaj posao. Bez obzira na visinu, bez obzira na odgovornost, pokazala sam da u ovom poslu žena može pokazati što najbolje zna. Vjerujte mi, dosta muškaraca, a i mojih kolega kažu da ovo ne bi mogli niti pokušati, a kamoli se zamisliti da ovo rade. Ponosna sam svaki put kada prođem pored nekih velikih projekata na kojima sam radila poput centra Mall of Split ili hotela na Bačvicama.

Biste li voljeli da još žena odabere ovaj posao?

- Žao mi je da sam i nakon pet godina rada ostala jedina žena koja radi na dizalici u Hrvatskoj, toplo se nadam da će se na ovaj posao odlučiti još koja žena.

Kako sve uskladite, majka, radnica, pjevačica?

- Sve se stigne kada postoji želja. Uživam u sve tri uloge, ponosna sam majka, građevinska radnica i pjevačica.

Maja Prgomet prva žena na čelu Fotokluba Split

Nakon Feđe Klarića na čelo Fotokluba Split došla je Maja Prgomet, nagrađivana fotografkinja već je više od dvije godine predsjednica jedne od najstarijih splitskih institucija. Prva žena na toj funkciji, a ima više volonterskih sati nego neki radnog staža...

- Jednostavno to volim i ispunjava me. Kada nešto radiš sa strašću onda nađeš vremena, a uz to uvijek sam okružena takvim ljudima koji su u istoj energiji. Svaki dan je izazov, drugačiji je i ne postoji isto snimanje. Zanimljiva činjenica je da sam se prvi put u klub učlanila na Valentinovo, to je znači bila prava ljubav, ha, ha...

Na čelu Fotokluba Split si više od dvije godine. Kako je biti predsjednica?

- Teško jer nije lako balansirati svoj privatni posao i klupske obveze, ali na kraju sve nađe svoje vrijeme. Ima puno posla i novih aktivnosti, a imamo samo jednog zaposlenog čovjeka. Cijeli tim ljudi angažiran je volonterski i nadam se da ćemo nekada doći do dodatnih sredstava i zaposliti još ljudi. Imamo elana, snage, entuzijazma, a najviše nam nedostaje novca. Ne mogu se sve stvari raditi bez financija. Fotografiju živim 24 sata dnevno i nastavit ću se boriti za napredak kluba bez obzira na to što nije lako.

Melanija Mešić: Ne mogu shvatiti kada roditelji šalju svoju djecu prositi

Melanija je jedna od 30-ak hrvatskih Roma studenata koji ruše predrasude o neobrazovanoj nacionalnoj manjini. Njen djed Alija Mešić osnovao je romsku udrugu u Zagrebu i dosta je vremena provodila s njim, pomagala mu je u radu, gdje je nastala i njezina ljubav prema ekonomiji, računima, računovodstvu, knjigovodstvu. Melanija je studentica Ekonomskog fakulteta te je jedina Romkinja na splitskom Sveučilištu. Zbog akutne mijeloične leukemije, bolesti koja ju je zatekla, pauzirala je dvije godine, a sada hrabro nastavlja svoj out obrazovanja.

- Ljudi će govoriti kako nisi vrijedan, u stvari jesi, trebaš znati pokazati da nisu u pravu. Volim se jako inatiti, kada mi netko kaže 'ne možeš' tek tada odlučim pokazati koje su moje krajnje gornje granice. Kasnije mi je to veći gušt nego da sam dobila na lotu. Mogu kazati kako je mene inat gurao naprijed. Smatram da predrasude dolaze od pojedinca. Svjesno je jesi li Rom, crn, žut ili bijel, Hrvat, Bosanac ili Srbin, ako želiš uspjeti u onome što silno želiš. Mene profesor baci ispit zbog toga što nisam znala ili sam lijena za taj put naučiti i to je jedini razlog, a ne što sam Romkinja.

Jesi li imala neugodnih situacija?

- Imala sam u Splitu samo jednu neugodnu situaciju kada sam išla u pekaru. Djeca su u školi pokraj pekare imala odmor te su mi vikali 'Ubi, zakolji, da cigan ne postoji'. Kasnije sam shvatila da nije vrijedno moje brige već da više govori o njihovoj kulturi.

Jedina si u svojoj obitelji koja si upisala fakultet, je li ti to otežavalo situaciju ili si imala njihovu punu podršku?

- Imala sam ogromnu podršku svoje obitelji. Još u osnovnoj školi zacrtala sam si kako moram upisati četverogodišnju školu kako bih poslije mogla ići na fakultet. Nisam htjela gimnaziju, upisala sam ekonomiju kako bih nakon završene srednje škole ipak imala neku struku.

Koje je tvoje mišljenje zbog čega se Romi manje obrazuju?

- Te se stvari polako mijenjaju. Pričajući s Romima savjetujem im da je obrazovanje važno. Počevši od moje obitelji, ima dosta primjera gdje su odustajali od škole. Prvi moj brat je prestao sa školovanjem i to stalno prebacujem mami na nos, zašto mu je to dopustila. Oni ne shvaćaju da djeci oduzimaju znanje i kruh iz usta. Pitam se što će oni raditi ako ne steknu neko obrazovanje. Kao Romkinja u svojoj zajednici bile su osude što idem na fakultet i zašto se ne udam sa 16 kao druge cure. Inače, Romi su dosta konzervativni i odgajaju djecu da ženama mjesto u kuhinji i da se ona brine za cijelo kućanstvo. 

Najveći problem leži u tome što djeca već kao mala prose na ulici...

- Ti roditelji i djeca nisu svjesni svojih sposobnosti. Njih roditelji odgajaju da oni prose, oni su unutar kutije, oko njih su zidovi, uvjereni kako su oni cigani koji znaju samo prositi. Uvjeravaju ih da tako mogu zaraditi novac za igračke, a nažalost će to kasnije biti cigare, alkohol, a ponekad i droga. Većinom se ti novci djeci oslade. Smatram da su svi oni sposobniji od toga i kako mogu puno više u životu.

Jesu li po tvom mišljenju žene i dalje neravnopravne?

- Upravo je u tijeku jedna radionica u Status M u Zagrebu gdje smo mi mladi uključeni i razgovaramo o predrasudama između muškaraca i žena. Tako pokušavamo se svi educirati još bolje i više kako ne bismo imali ikakve predrasude i stereotipe. Jako mi je draga ta radionica, uvijek ima malo tenzija, ali na kraju svi si uvažavamo mišljenja i bude odlično.

Dina Levačić: Čast je kada jednog malog individualca u još manjem sportu dočekaju na Rivi

Dina Levačić je hrvatska daljinska plivačica i prva Hrvatica koja je preplivala La Manche. Ujedno je tek šesta osoba i druga žena u povijesti daljinskog plivanja koja je za 90 dana isplivala trostruku krunu daljinskog plivanja: mostove Manhattana u New Yorku, kalifornijski zaljev od otoka Cataline do San Pedra, te La Manche. Levačić je do sad preplivala četvrti od velikih sedam plivačkih maratona, a uskoro se sprema i za nove pothvate.

- Bilo je posebno plivati na domaćem terenu, počašćena sam jer me je dočekala puna splitska Riva, a obično to budu samo moji roditelji. Kada sam izašla na brod i odustala na samo tri kilometra pred kraj prvo sam rekla da ne želim ići na Rivu jer nisam isplivala. Nagovarali su me, a kada sam se malo smirila, odlučila sam otići i zaista mi je bilo drago. Čast je kada jednog malog individualca u još manjem sportu dočekaju na Rivi. Nadam se da ću idući put doplivati, a ne doći brodom - rekla je nakon pokušaja preplivavanja od Visa do Splita.

- Postoje veliki sportovi, mali sportovi i daljinsko plivanje koje je mikro sport u Hrvatskoj. Jako malo ljudi se s tim ozbiljno bavi, ima rekreativaca, ali natjecatelje možete nabrojati na prstima jedne ruke. Žao mi je što je tako, ali mislim da je situacija takva jer je glavna sezona tijekom ljeta pa mladi odustaju jer žele uživati u odmoru, a i odbija ih pomisao da trebaju plivati duge destinacije.

Kakva je situacija u svijetu?

- U svijetu je daljinsko plivanje jako popularno među ženama, u Hrvatskoj nažalost malo manje. Na međunarodnoj razini što se tiče ovih velikih preplivavanja žene su potpuno ravnopravne muškarcima, nekada su čak i brže i izdržljivije. Do sad je Velikih 7 isplivalo sedam žena. Sada se spremam za Gibraltarski tjesnac i Sjeverni kanal.

Često plivaš u humanitarne svrhe. Kada ti se javio taj poriv?

- Završila sam Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, pa bih mogla kazati kako me je to osvijestilo. Nastao je savršen spoj plivanja i zanimanja. Na drugoj godini fakulteta odlučila sam prvi put humanitarno plivati te sam tako otplivala od Trogira do Splita za udrugu 'Anđeli', godinu kasnije od Omiša do Splita za udrugu 'Moje dijete', a ove godine od Solina do Splita za Centar za rehabilitaciju 'Mir', dok je dio prihoda od posljednje utrke išao je za Košarkaški klub invalida 'Split'. Uostalom, ovo radim zato što volim i smatram da svatko u životu treba imati nekakav izazov jer kakav je smisao života ako svakim danom stojimo kući i nemamo ciljeve. Često me pitaju zašto se ovim bavim i je li ovo dobro za zdravlje, mislim da je svakako bolje nego cigarete i alkohol. Guram po svome, a onome kome smeta neka se ne osvrće na mene.

Tisja Kljaković Braić: Nije mala stvar nekoga nasmijati u tri poteza

Tisja Kljaković Braić svojim je karikaturama uspjela doseći nevjerojatnu popularnost. 'Oni' su popularni na društveni mrežama, prikazuju crtice iz svakodnevnog života jednog bračnog para, a jednako su zanimljivi i u tiskanom izdanju istoimene knjige. 'Oni' su svatko od nas, sa svim svojim manama, opsesijama, malim ritualima, smiješni, a dirljivi istovremeno, njih dvoje je bilo koje dvoje. Jednostavnim crtežom i kratkom rečenicom splitska umjetnica pogađa bit međuljudskih odnosa te donosi osmijeh na lica publike što je posebno veseli.

-'Počeši me... Livo, livo... Doli, doli, tu, tu, tu...' je moja prva karikatura, a prije nje je bio poetski 'Pomirbeni nogododir'. Počela sam iz života vaditi situacije koje drugi ne primjećuju. Nisam ih brusila i uljepšavala, donijela sam ih baš kakve su u stvarnosti jer su baš takve smiješne. Oni su svakodnevan i duhovit par. Ne mogu biti prostijeg teksta nego što jesu, ali skupa s crtežom ljudima mame osmijeh na lice. Ovo su crteži koje ljudi čitaju, čuju njihove dijaloge i ton razgovora. Publika ih jako dobro razumije i s njima se poistovjećuje.

Kako je nastala knjiga 'Oni'?

- Knjiga 'Oni' je svojevrstan bračni udžbenik, odnosno prikazuje kako će vam biti u braku ha, ha... Česti su komentari: 'Ona nas odnekud promatra', a zapravo se radi o tome da svi živimo iste živote. Često mi se javljaju s idejama, ali ne mogu to nacrtati dok ne proživim. Jedna je karikatura nacrtana po ideji moje prijateljice Petre, ona 'Šta ti je? Nije mi ništa'.

Iako su 'Oni' Dalmatinci, nasmijavaju publiku u cijeloj regiji. Jesi li očekivala toliku popularnost?

- Nisam, ovo ne možeš raditi s planom i projektom. Mene je ovo zabavljalo, inspiriralo, budilo maštu i sretna sam što je publika to prepoznala. Uvijek mi je bilo fora kako pjevači gdje god dođu donesu neko dobro raspoloženje, upravo to sam i ja sada osjetila. Svi idu prema meni s osmijehom od uha do uha, nije mala stvar nekoga nasmijati u tri poteza.

Ovo je tvoja druga knjiga...

- Knjiga 'U malu je uša đava' nastala je u petnaest dana kao uspomena. Na kraju se pokazala kao zanimljiva, brzo je rasprodano drugo izdanje pa je ovih dana izašla po treći put. Ima dvanaest godina da sam je napisala, bila je gusto napisana pa ju je pokojni Mosor malo razrijedio. Prije tri godine sam je odlučila poslati izdavaču i tada je ona izdana. Pun mi je inbox lijepih komentara, dosta njih mi piše kako su i oni tako živjeli. To je autobiografska knjiga o odrastanju 80-ih godina u Splitu, u njoj se nalaze situacije iz mog djetinjstva, sve što mi se usjeklo u pamćenje.

Ima li spolne diskriminacije u vašem poslu?

- Umjetnost je specifična, u ovoj branši tvoje djelo govori umjesto tebe. Umjetnost ne poznaje spol, rasu, nacionalnost, godine... 

Angela Jozić: Mnogi kada dođu u udrugu 'Sindrom Down 21' misle da imamo problem, ali jako brzo shvate da je obrnuto!

- Možda niste znali, na kraju grada nalazi se čarobna udruga u kojoj se radi drugačije nego drugdje. Nisu nam bitne ni financije, ni materijalno, ne želimo da nas se gleda kao na problem. Želimo samo da nam se dopusti da naša djeca budu kao i sva druga. Cilj nam je senzibilizirati javnost o mogućnostima djece s Downovim sindromom. Na život ne gledamo kroz problem, nego kako ćemo ih korak po korak riješiti. Pozitivan stav je pola riješenog problema - rekla je Angela Jozić, jedna od voditeljica udruge 'Sindrom Down 21' koja slavi 20. godina.

Možete li se prisjetiti kako ste se osjećali prije 13 godina kada ste dobili Anu?

- Nismo bili upoznati prije njenog rođenja što nas čeka. Doktorica mi je rekla da se pripremim na to da moja kćer neće moći ići u redovnu školu, da je dosta slaba i mlohava, da je pitanje hoće li i progovoriti... Nisu me nimalo ohrabrili, ali valjda je to pitanje stila i liječničke etike.  Svi želimo savršeno dijete, ali danas znam da je ona savršena. Prije 13 godina rodila se moja Ana, ona je zvjerka koja je donijela toliko topline u naš dom. Od prvog dana došla je u obitelj koja je beskrajno voli. Taj jedan mali kromosom nam je odredio drugačiji životni put, kojeg možda ne bismo izabrali. Naučila me je puno toga.

Kakva je danas situacija?

- Ana danas skija, trenira karate, penje se na stijene... Uspjelo joj je ono što nitko nije mogao predvidjeti. Suprug i ja smo se za nju lavovski borili, ali i njeni stariji brat Anđelo i sestra Sara koji su joj golema podrška. Ima jedna anegdota koja dosta toga može objasniti. Bila sam s njom u parkiću, popela se na najviši tobogan, a majka druge djevojčice koja se tu igrala počela je vikati kako nisam normalna jer sam je pustila da se tamo penje. Uvijek sam je puštala da se ponaša kao i druga djeca. Ako ih držite pod staklenim zvonom, ne radite im dobro. Kada ih razmazite, imat će te problem.

Koja je Vaša poruka, kao majke, ali i kao koordinatorice udruge, drugim roditeljima?

- Iz bolnice dobijemo informacije kada se rodi dijete s Downovim sindromom. Kontaktiramo roditelje i pozovemo ih u udrugu, kako bismo im dali podrški i poručili kako to nije ništa strašno. Trebaju vjerovati u sebe i svoje dijete. Jednom godišnje izlazi naš časopis 'Suncokret' u kojem roditelji opisuju svoje prve dane s djecom, njihove strahove koji su ispali nešto najbolje što im se u životu dogodilo. U časopisu se nalaze svi događaji koji budu kroz godinu dana pa djeca uživaju u čitanju, prisjećajući se lijepih uspomena. Neki od njih i sami pišu o stvarima i ljudima koji ih vole. Sve stvari koje život nosi su dar, a to shvatite tek kada se morate potruditi da vaše dijete prohoda ili progovori.

Ana Marija Veselčić: Odrastanje u domu za nezbrinutu djecu nije bauk, iz svega u životu treba izvući vic

Ana Marija Veselčić, glumica i autorica predstave 'Domaši' koja je potresla publiku - jer iz vlastitog iskustva opisuje život u domu za napuštenu djecu - nagrađena je Nagradom hrvatskog glumišta za svoj autorski rad. Zahvaljujući čvrstom sustavu uspjela je završiti Umjetničku akademiju u Splitu i izgraditi vlastiti život. Nagrađena je i od strane hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu. Vinkovčanka sa splitskom adresom nagrađena je i od strane hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu te je njena priča vrijedna spomena.

- U diplomskoj predstavi pričam o odrastanju u domu za nezbrinutu djecu jer smatram da su prisutne predrasude o kojima treba pričati. Možda danas manje shvaćaju da je to neki bauk, ali i dalje razumijevanje ide u krivom smjeru. Toj djeci ne treba sažaljenje i dizati ih na pijedestal, jednostavno ona hoće biti ljudi od krvi i mesa koji su jednako sposobni za rad i život kao i djeca koja su odrastala u obiteljima. Ako ih okolina ne gleda pod povećalom i sa sažaljenjem, onda će se i ona sama osjećati jednako i prihvaćeno. Život u domu nosi lijepu i ružnu stranu, ali takav je život. Trebamo ga shvaćati kao jedan paprikaš iz kojeg treba izvući najbolje za sebe.

I sami ste proživjeli život u dječjem domu, a uspjeli ste ostvariti svoje snove, završili ste fakultet, osvojili nagrade...

- Iako mi glumci ne radimo iz potrebe da budemo pohvaljeni i nagrađeni, lijepo je znati da je netko tvoj trud prepoznao. Nagrada ne daje mogućnost da sada staneš i gledaš u nju. Može ti biti samo vjetar u leđa za neke nove poslove i izazove. Nagradu treba opravdati, za početak uspješno završiti fakultet, a onda planirati neke nove projekte. Zahvalna sam svima koji su mi na mom putu pomagali, popis ljudi je dugačak, ali oni su bili veliki faktor ovoga gdje danas jesam.

Vaš tekst i diplomska predstava nose jednu proživljenu i snažnu poruku...

- I ja sam čovjek od krvi i mesa, ali poruka glasi da iz svega u životu trebate izvući vic. Jako je zdravo imati dozu humora prema sebi i nasmijati se svojim problemima. Sve ovisi kako gledaš na ono što ti život donosi, ako sobu gledaš s plafona ona ti je velika i pregledna, ako je promatraš čučeći iz kantuna perspektiva je sasvim drugačija. 

Umjetnice, vatrogaskinje, dizajnerice, glumice, frizerke, modeli, poduzetnice, redateljice, sportašice, odgajateljice, novinarke, profesorice, medicinske sestre, fotografkinje, reality zvijezde, nutricionistice, psihologinje, pjevačice, građevinarke, doktorice, spremačice, što god bile, sretan vam Dan žena!