RADE ŠERBEDŽIJA: Karantena je teška, ali ima u ovome i nečega dobroga. Živimo kao nekad...

Novi list donio je razgovor s našim poznatim glumcem, Radom Šerbedžijom nakon samoizolacije u Rijeci - gradu u kojem živi niz godina i u kojemu je pokrenuo Studij glume i medija, no koji je napustio zajedno sa suprugom, kazališnom redateljicom Lenkom Udovički. Pandemija koronavirusa potaknula je Šerbedžiju da i sam otvori Facebook profil i na taj način olakša ljudima ove teške trenutke.

Tek nedavno aktivirali ste se na društvenim mrežama. Što vas je na to motiviralo?

- Ideja da konačno otvorim svoju pravu stranicu na Facebooku došla je od moje Lenke. Postojalo je nekoliko adresa pod mojim imenom koje su vodili moji fanovi, i jedna stranica koju je vodila moja menadžerica u Sloveniji i na kojoj su se objavljivali uglavnom moji koncerti i nove pjesme. Ovo je sada prvi put da ja sam uređujem svoju Facebook stranicu uz pomoć Lenke i svojih kćeri.

I tako već evo desetak dana govorim svaku večer poeziju po svome izboru jer želim na neki način olakšati našim ljudima ove teške dane koje provode uglavnom zatvoreni u svojim kućama, ali i dobrano zabrinuti i preplašeni. Sudeći po zaista golemom odazivu ljudi koji slušaju te moje pjesme i koji se javljaju svojim komentarima, stvar je izgleda zaista uspjela. A meni je beskrajno drago što na taj način olakšavam svojoj publici te strašne samoće i zabrinutost.

U ovim teškim vremenima ljudima govorite poeziju i pričate priče. Kakve su povratne informacije? Pomaže li im to sada kad zbog koronavirusa moraju biti u svojim domovima?

- Ljudi se javljaju s najnježnijim riječima. I nije to samo što mi se zahvaljuju na tome što činim i što vole poeziju i način na koji interpretiram pjesme, nego su uistinu dirljiva njihova pisma, puna topline i čežnje i nekog dubokoga prepoznavanja toga Ujevićevskoga »Pobratimstva lica u svemiru«.

A što je s vama i Rijekom?

- Rijeka i ja se volimo tajno. Lenka i ja više ne predajemo na Sveučilištu u Rijeci, osim silne sreće što smo upoznali toliko divnih mladih ljudi i nadam se nešto ih i naučili o kazalištu i životu. Sve ostalo u vezi s tim studijem i s pokušajem da dobijemo od Grada pristojan prostor gdje bi naši studenti mogli učiti glumu i igrati svoje studentske predstave, dakle sve to ostalo, provincijalno i birokratsko, želimo zaboraviti.

I sami ste prošli samoizolaciju, koju ste proveli 14 dana u Rijeci. Kako je došlo do vaše samoizolacije i kako ste provodili dane u njoj?

- U Rijeku sam došao zajedno s Lenkom iz Beograda, gdje smo gostovali s našom uspješnom predstavom Tko se boji Virginije Woolf, a Lenka je upravo i završavala svoju predstavu Ružni, prljavi, zli u Beogradskom dramskom pozorištu s Ozrenom Grabarićem u glavnoj ulozi. Nažalost, premijera je otkazana zbog koronavirusa i tako smo mi poslije zadnje generalne probe odmah doputovali u Rijeku. Budući da sam ja nekoliko dana prije toga letio avionom za Skoplje gdje sam imao koncerte, pa zatim za Beč i Prag, logično je bilo, iako nisam imao nikakve simptome, da se stavim u samoizolaciju. Slušao sam upute našega Glavnoga stožera i Vlade i ostao sam 14 dana u samoizolaciji. Iza toga sam tražio dozvolu da se pridružim svojoj obitelji, koja je bila u Istri. Sada se nalazimo između Fažane, gdje smo isto tako u samoizolaciji, i Barbarige gdje su moja Lucija i unuci upravo završili svoju karantenu.

Što radite? Kako izgleda jedan vaš uobičajeni dan? Što čitate, gledate...?

- Iako je ova karantena u kojoj se svi nalazimo teška i naporna, jer se svi čuvamo i bojimo da se ne zarazimo i zato ostajemo u svojim kućama, ima u ovome stanju i nečega dobroga. U nekom smislu, ljudi su se vratili u tempo života kako su nekada živjeli. Kao da odjedanput imamo više vremena za sve. Kao da nam vrijeme sporije protječe. Kako je to lijepo rekao naš veliki pisac Miljenko Jergović, kad se prije desetak godina dogodila ona strašna eksplozija vulkana nad Islandom i kad je nebo bilo zatvoreno za zračni promet, da je SVIJET PONOVO POSTAO VELIK. Da, nismo više mogli kao leteći Holandezi prelijetati kontinente za samo nekoliko sati. I Amerika, Australija pa i Kina i Japan, bili su nedostižni. Ali smo se na čas vratili bliže sebi samima.

Što čitam? Uvijek nešto... Evo sada baš ponovo čitam Krležu i njegove političke eseje i dnevnike. Spremam se, naime, ponovo igrati ovo ljeto na našim Brijunima onu svoju čuvenu monodramu Moj obračun s njima Miroslava Krleže. Dodajem neke nove tekstove i mislim da ponovo može biti jako zanimljivo i politički intrigantno.

Pandemija koronavirusa naročito je pogodila sektor kulture - zatvorena su kazališta, kina, muzeji, knjižnice... Ne održavaju se predstave, koncerti, promocije knjiga. Kako doživljavate ovu situaciju?

- Da. Kada se zatvore kazališta, koncertne i kinodvorane, muzeji i galerije, onda to znači da su došli ratovi i kuga na gradska vrata. I ljudi se zatvaraju u mišje rupe. To su uistinu porazi ove naše civilizacije, koji nas podsjećaju da nismo ni savršeni ni vječni. Pa ipak je čudo, kako nakon svih tih kataklizmi koje su ljudi prolazili kroz svoju povijest, nisu od te svoje povijesti ništa naučili. Čim rane samo malo zacijele, čovjek se opet priklanja onom divljem u svojoj prirodi i ponovo osvaja i razara i prkosi bogu i ljudskoj prirodi. I tako će to, čini mi se, trajati do njegovoga konačnoga samouništenja. Kao što je stari Krleža pisao pred kraj svoga života: 'Opet će se pogasiti svjetla u balkanskim krčmama i bljesnut će oštrice noževa na mjesečini... A kad se to dogodi,... bogu hvala, nas ovdje više biti neće...'

Da. Teško će biti umjetnicima, jer kad društva i države naglo osiromaše, najprije se brine za trbuhe, a tek onda za ljudski duh. Bit ćemo ponovo 'siromašni ali lijepi', kao lica iz onoga nadrealističkog De Sicinog filma.

U takvim okolnostima dogodilo se da su kultura i umjetnost privremeno 'preselile' u virtualni prostor, nude se brojni online besplatni programi. Evo, i vi ste se tome pridružili. Pratite li i sami te online sadržaje i što o tome mislite?

- Pa ja obično ništa od toga ne pratim i nisam pratio, iako vjerojatno imam krivo. Mnogo toga se putem suvremene digitalne tehnologije može naučiti i saznati. Ja, recimo, imam program na kojem mogu gledati sve što se događa u tenisu na svijetu. To je moj vrhunac i ispunjenje svih digitalnih želja.

Mnogim kulturnjacima i umjetnicima, naročito onima koji djeluju izvan institucija, sad je doslovno ugrožena egzistencija. Kako gledate na to?

- Ne znam što o tome da mislim. To se pitanje treba postaviti ljudima koji vode državu. Znam da su nekada ljudima bila zagarantirana ta minimalna prava, zdravstvo, školstvo, pravo na rad i slično. Danas živimo u društvenom sistemu koji se zove liberalni kapitalizam, a njega baš briga za sve. Taj sistem i njegova povlaštena klasa misle samo o vlastitom profitu i dobiti. Tužno je gledati kako se u ovome trenutku i kod nas, ali i u čitavom svijetu, naglo otpuštaju radnici i ljudi ostaju bez sredstava za život. To može samo jednoga dana eskalirati kao jedna velika revolucija očajnika.

Pretpostavljam da ste u kontaktu s vašim kolegama u Americi, Velikoj Britaniji i drugdje po svijetu. Kako se oni nose s ovom situacijom?

- Da, čujem se s nekima od njih. Svi su uglavnom u istoj poziciji kao i mi. Kad se nalaziš pred tako velikim protivnikom kao što je neka elementarna prirodna nepogoda, pred njom smo svi isti - i najbogatiji i najsiromašniji čovjek na svijetu su jednaki kandidati smrti.

Što ste radili prije korone? Jeste li nešto snimali, radili na nekim novim projektima?

- Prije ove epidemije, koja nas je sve pretvorila u zatvorenike, igrao sam dosta predstava. Tko se boji Virginije Woolf predstava je koja je zaista, kako kažu, legla. Vole je i publika i kritika. Imao sam u planu jedan lijepi američki umjetnički film, u kojemu sam trebao igrati glavnu ulogu. Film se trebao snimati u lipnju u New Yorku. Ali eto, izgleda ništa od toga, za sada.

Za kraj, imate li neki savjet, kako se svi zajedno bolje možemo nositi s ovim teškim okolnostima? Možemo li iz toga i nešto naučiti?

- Naučit ćemo sigurno puno toga. Čini se da nas je sve skupa ovaj virus učinio na trenutak pažljivijim i boljim ljudima, kazao je Šerbedžija za Novi list.