Rigoletto kao kritika 'Bourgeois Opera'

Druga izvedba Rigoletta u okviru 65. Splitskog ljeta, 17. srpnja 2019., pokazala se u glazbenom pogledu uspjelijom, smirenijom i  oslobođenom razumljive premijerne nervoze. To se posebno odnosi na orkestar i zbor, raspoloženog dirigenta Ivu Lipanovića koji se brinuo da melodijske linije i cantabile sekcije dođu do većeg izražaja. Unatoč spomenutoj lakoći i dopadljivosti zvukovne interpretacije, teško je govoriti o nadahnutoj viziji pojedinih pjevača i osjetnijoj psihoanatomiji, grotesknoj i tragičnoj istovremeno, ne toliko zbog pojednostavljene identifikacije koliko zbog stvarnosti same i tragičnoj sudbinskoj zatočenosti gotovo svih likova.

Iz mirisnog sna Sant'Agate neprestano izlaze bespoštedni duhovni portreti i akustične senzacije, pojam bol u samom je vrhu čak i onda kada je fantazija iznad stvarnosti, iluzija nadmoćna istini, kako je sugerirao Baudelaire. Znakoviti pomak Rigoletta iz 1851.evidentan je u prekidu ranijih recitativa kao svojevrsnih odmorišta i arije se nižu bez najave, sve je jednostavno i izravno, najčešće pokrivenih sentimenata u tami... Štoviše, osjećaj za totalnu dramu nije konstantan niti instinktivno izvjestan, kao ni dramaturgija i odnos prema pojedinim likovima i situacijama. što ne znači drama kroz glazbu (J.Kerman). Bio sam iznenađen kada sam primio papire s jedne konferencije muzikologa Australije i Novog Zelanda na Queensland Conservatoriumu gdje je održano predavanje znakovitog naslova 'Rigoletto-as critique of Bourgeois Opera!' Kakve li smjelosti da se otvore i takve teme, progovori o mainstream situaciji u operi.

Skok u nepoznato

Sasvim je logično da nas je zaintrigirala  pristupna ideja redatelja Dražena Siriščevića koji u programskoj opernoj knjižici svoj koncept zumira kao dilemu 'prokletstvo ili ljubav'. Po svemu sudeći redatelj nema dvojbi i subverzivno prodire u tkivo Rigoletta sugerirajući spasonosno rješenje. O čemu se zapravo radi? Prema Siriščeviću ljubav je oličena u nesebičnoj žrtvi Gilde koja nas je 'prodrmala i pokrenula' pozivajući nas na promjenu i izmjenu sebe i svijeta. U strašnom vremenu obmane, razvrata i zla živi i njezin otac kao izdanak tog svijeta i njegovih crnih sila. On mrzi taj svijet i da bi u njemu opstao  ponižava i ubija riječima sve koji ga okružuju.  Prepuštajući se zlu  Rigoletto uništava i svoju ljubljenu Gildu. Brojni su razlozi koji nas vode drugim tragovima i zaključcima, ne samo američkim. Da se na upuštam u tu eksplikaciju, citirat ću valjda jedinog valjanog arbitra samog Verdija koji u pismu upravniku Teatra La Fenice 14.prosinca 1850., između ostalog, kaže: 'Nakazna dvorska luda je oličenje nesebične očinske ljubavi, pa čak ni slatka Gilda nije sasvim bez grijeha. Porok je i nju uprljao. Ona sve oprašta svome zavodniku i žrtvuje se u namjeri da ga spasi. Sve ličnosti su kontradiktorne, neočekivane, izvitoperene'. Jedna šesnaestogodišnjakinja nakon prvog susreta sa 'skromnim studentom' daje riječ da će biti njegova 'e fin l'ultimo sospir, Caro nome, tuo sarà'. Ukratko, Gilda nije nikakav anđeo, dražesna i naivna djevojčica, ona je složeni lik žene koja je od početka neposlušna i radi po svoju. Toliko se misterija nadvilo nad Gildom koja je, nakon zbivanja u spavaćoj sobi, odjednom naoružana takvom silom (koju ona naziva ljubav) da je spremna obući se u muškarca i vratiti u kuću ubojice da bi spasila vojvodu, u čemu opet neki vide posljednji pokušaj da se udajom izvuče iz siromaštava. Život Gilde je nesiguran, nepoznat, moguće silovanje otvara niz pitanja i upozorava na reakcije Rigoletta da sve prikrije humorom, ali jasno je da ona ostaje bez podrške.

Redatelj, pak, drži da se Gilda ne predaje, da je njezina ljubav nesebična i da vodi prema boljem svijetu. Što tek kazati o brojnim muzikolozima koji kažu da je Rigoletto  najhumaniji lik u Verdijevim operama, ali u isto vrijeme najsloženiji, najkontroverzniji, zahtjeva pomnu analizu. U želji da zaštiti kćerku od zla u svijetu (dvor) on je patološki zatvara, postaje zao i strašljiv. Usprkos takvim reakcijama, Rigoletto kod mnogih izaziva divljenje kao David koji se suprotstavlja Golijatu u nadi da ga sam obori. Kada je sve propalo njegov oprost od umiruće Gilde nezaboravna je scena rastanka. Ljubav je za nesretnog Rigoletta bila ona koja ga je spasila ali i napustila!   Verdi vjeruje da bi bilo 'upravo prekrasnim prikazati ovu osobu, vanjštinom ružnu i smiješnu, a nutrinom tako strastvenu i punu ljubavi. Upravo stoga i odabrah ovu temu, zbog svih njenih kvaliteta i izvornih crta. Ako se one uklone, ja od toga više ne mogu napraviti glazbu'.

Pitamo se što ostaje od onog glavnog uporišta redatelja, ništa drugo do konceptualnih nesuglasica i izvodilačke prakse koja teče otrgnutim meandrima i takvim vizualnim dosjetkama koje baš ničim ne spadaju na Peristil i njegovu simboliku koja sugerira neke drugačije pravce. Ovdje se računa s građanskim neukusom pa se priziva imitacija i tobože inovacijski proces, lažna raskoš i svjetlucavi sjaj bez pokrića. Kako drugačije razumjeti cijelu ovu predstavu, a riječ je o izdaji, ljubomori, osveti sve pod krinkom ljubavi od koje sve polazi. To je možda teatar veselja i vanjskog kiča, ali istraživački nimalo.

Reakcije brojnih znalaca, ali i široke publike, gotovo su jedinstvene da Peristil nije prostor za Rigoletta kako ga je zamislio redatelj. Dva velika lustera na podu i imaginarna vrata s promjenjivim bojama, ne mogu dočarati dva doma- Vojvodin dvorac i skromnu Rigoletinu kuću, uz čudnu odluku redatelja da se treća Sparafucileova krčma potpuno izbjegne! (scenograf Slaven Raos). Kostimi Jurja Zigmana imaju svoju vrijednost samo ako su samostalne kreacije, ali zajedno s nadopunama iz garderobe i raznim doradama stvaraju slobodne fantazije koje osciliraju i na peristilskom prostoru djeluju agresivno i plitko. Baletne intervencije su bile kratke i bez prostora za pokret, pa ipak je minijatura s tri plesača u crnim kožnim trikoima ostavila ugodan dojam (koreograf Igor Kirov). 

Čak i lapidarni pogled pokazuje da u novoj produkciji ST Rigoletta nedostaje jasan stilsko-interpretacijski koncept i da su istraživački putovi ustupili mjesto probijanju kroz džunglu viđenoga koja nerijetko završava preobiljem koje gubi sudbinska pitanja. Siromaštvo misli i psihološke analize nužno je zahvatilo i soliste, a iskoraci su se mogli očekivati samo kod iskusnih pojedinaca.

Različite glazbene refleksije

Verdi je s posebnim marom dotjerivao glazbu misleći na kontraste, kontinuitet, moralne dvojbe, balans između velikog i intimnog, svijetlog i tamnog. Trebalo je razraditi ne samo likove i njihove glazbene brojeve, već prije svega karaktere, onu skrivenu patnju koja je obilježila jedno vrijeme. Rezultat je glazba tako prisna i profinjena, reklo bi se puna unutrašnje napetosti, ona koja putuje kroz šiblje života i nosi sobom nešto vječno i sudbinsko. Koja je to istina čovjekova života, koji unutarnji monolozi i struje svijesti, zar je patnja ta koja određuje naše živote, kako tvrdi Camus.

Ukupno uzevši orkestar i Zbor HNK /zborovođa F. Kuss / pod ravnanjem Ive Lipanovića uredno su obavili svoje zadatke. Svaki je pjevač imao mogućnosti da iskaže svoje interpretativne dosege i različite moćnosti od Ellija Fabbiana kao ekspresivnog Rigoletta, Amira Saračevića kao mladog i gotovo spremnog Vojvodu, iskusne Elene Mosuc, do spretne Trezije Kusanović i sjajnog Ivice Čikeša. Vokalnoj raznolikosti svoj su prilog dali i brojni pjevači koji su nastupili u različitim manjim ulogama.

U repriznoj izvedbi Rigoletta kao Sparafucile nastupio je mlađi bas splitske opere Božo Župić čiji je basso serio, sonoran i topao, zvučan i prodoran dobio priliku da se iskaže u složenom ali zahvalnom liku negativca koji osvaja ležernošću, stilom i nadmoći. Tako smo u finalu same opere osjetili žar svijeta i života s iracionalnim odbljescima tajanstva i nestvarnosti koja nas dodiruje. Posebnu živost na tom zgarištu snova udahnuli su upravo Župić i raspoložena Tereza Kusanović koji su podizali emotivnu temperaturu otvorivši vrata bijeloj colombi da konačno na nebu upozna svoju majku….

Ako bih birao još samo jedan prizor neka to bude glas vratara Vlatka Belasa koji u visokoj, punoj i zvučnoj poziciji svog sjajnog baritona najavljuje prolazak Monterona. Stvarno impresivno!

Ako od 2019. opera želi biti progresivna i dobro fokusirana umjetnost bliska suvremenom društvu za vjerovati je da i ona sama mora pridonijeti promjenama oko nas i u nama samima. Da bi taj proces trajao teatar treba, kako kaže P. Brook, stalnu kreativnu revoluciju.