RIJEKA: U subotu započinje Međunarodni festival malih scena

Trideseti riječki Međunarodni festival malih scena započinje u subotu u Rijeci predstavom Svetica jednog od najpoznatijih europskih redatelja Oskara Koršunovasa u produkciji njegovog kazališta iz Litve.

Do 8. svibnja riječkoj publici predstavit će se šest predstava iz Hrvatske, Litve, Srbije i Slovenije, u izboru selektora Jasena Boke.
Ovogodišnji festival formiran je oko teme traume, koju, kako kaže Boko živimo, a kazalište je uvijek umjetnički odgovor na društvenu situaciju.

'Ima li svjetla na kraju tunela?' – pita se u uvodnoj riječi selektor i odgovara: 'Ima - kad ga već ne vidimo u društvu - upravo u kazalištu. Svjetlo dolazi iz Aristotelovog zaključka definicije tragedije u kojem mračna, tragična priča izaziva katarzu – strah i sažaljenje koje dovodi do pročišćenja.  Ta katarza svijetu tragedije, ali i svijetu uopće,  daje smisao i svrhu i čini život, čak i kad ovako naizgled zaglibi u mraku, ljekovitim. Svaka od ovogodišnjih predstava nudi taj kazališni izlaz iz mraka i promovira, unatoč svemu, život kao fantažiju, sukladno riječima Momčila Popadića, Ča je život vengo fantažija. U toj fantažiji od života postoji šaka suza, ali je tu uvijek i – vrića smija!'.

Kako se izabrane predstave odnose prema društvenoj traumi?

Svetica Oskara Koršunovasa stavlja u suvremeni kontekst traumatičnu srednjovjekovnu životnu priču. I još jednom dokazuje kako društvo ne uči iz svojih grešaka i ne mijenja se nabolje. Pozicija žene s margine -  a žena, kao i svi oni 'slabiji',  i danas su u pravilu gurnuti na marginu – bori se za dostojanstven život i goli opstanak u društvu u kojem je empatija, pitajte jednog od najmoćnijih ljudi svijeta, tretirana kao obična slabost.

Matišićevi i Tauferovi Monstrumi dramski su obračun s osobnim demonima, kao da nam društvene traume nisu dovoljne. Gavellina produkcija istovremeno je još jedan vapaj zbog kolektivne boli i nepravde.

Majstor i Margarita odavno su prestali biti Bulgakovljev tajni (jer roman je objavljen tek 1966., dvadeset i šest godina nakon njegove smrti) obračun s traumom staljinizma. Zahvaljujući suvremenoj situaciji, oni su danas, u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda u režiji Andraša Urbana, dobili znatno širu društvenu dimenziju, ne nužno povezanu s eksplicitnom diktaturom.

Stanislav Habjan u predstavi Kafka i sin, u produkciji Petikata iz Zagreba, spaja koncert, recital i performans kako bi se nosio s Kafkinom traumom zbog izuzetno strogog oca, koja je definitivno odredila njegovo prozno djelo, jedan od najvažnijih i najmračnijih književnih opusa 20. stoljeća. Habjan, usvajajući Kafku kao svog oca konačno velikog autora lišava, barem u kazališnom svijetu, njegove traume.

Kućica za pse zagrebačkog Arterarija u režiji Romana Nikolića na drugi način progovara o traumi koju smo i sami prošli prije nešto više od tri desetljeća, ali o kojoj radije šutimo - o ratnom silovanju. Teška intimna trauma postala je kolektivna, jer se o njoj nerado govori, šutnja – koja nikad ne razriješava traumu – uvijek se čini jednostavnijim izborom.

I konačno, Kišni dan u Gurlitschu progovara o pitanju identiteta današnje europske srednje klase, sklone eskapizmu i skrivanju trauma društva u kojem živimo. Iz svog ugodnog svijeta protagonist se neočekivano spušta na dno ljudske egzistencije svog socijalnog okruženja koje ne želi vidjeti. Trauma otkrivanja onoga što zaista čini današnje društvo ugrožava pažljivo njegovanu socijalnu laž onih uspješnih i dovodi do raspada sustava (lažnih) vrijednosti.

Riječki MFMS u ova je tri desetljeća postojanja stekao mjesto na hrvatskoj kazališnoj sceni, a jedan je od rijetkih, ako ne i jedini, koji domaću produkciju stavlja u kontekst inozemne, što je izuzetno važno za valoriziranje vlastite produkcije. Bitna je i činjenica da festival nije u Zagrebu, u kojem je i inače koncentriran veliki dio hrvatske kazališne produkcije i festivalskog života.