Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Foto: Veljko Martinović Roman 'Krvavi ban' čitajte na Dalmatinskom portalu
Krvavi ban Piše: Jagoda Šimac

Roman 'Krvavi ban' čitajte na Dalmatinskom portalu

U nastavcima donosimo djelo Jagode Šimac objavljeno u izdanju Naklade Bošković

"Bijah sam u tami 

i postao sam sve gladniji,

Bijah sam u tami,

Kako sam postao sve hladniji,

Bijah u tami,

I plakao bih sam..."

(Kain, Knjiga Noda)

Proslov

Vrijeme je bilo maglovito i prohladno, pravo planinsko. Iako se proljeće odavno zazelenjelo, još uvijek je mirisalo na snijeg koji se po vrhovima uporno bijelio. Iz kule podignute u planini na jednoj od kamenitih čuka, kmetovi su na taljigama iznijeli mrtvački lijes i spustili ga na kola s upregnutim volovima. Zaprega se sporo, pastirskim putem niz blagi šumoviti obronak, spuštala ostavljajući za sobom prastare javore rebraše, silne ljepotane svijetle ispucale kore, te se probijala kroz gustu grabovinu i bukovinu. Prošavši šumu izbila je na zaravan i nastavila preko zazelenjelog proplanka prošaranog livadskim cvijećem, praćena ptičjim pjevom i zujanjem neumornih kukaca. Uokolo su se među valovitim njivama i livadama rasprostrle staje, pojate i stočarske kolibe, do njih suhozidovima ili drvenim kolcima ograđene torine, a u daljini, duž ravnog polja, širile zasijane oranice. Stoka se još uvijek nije tjerala u izdig, nego se raštrkala po nižim, tek zazelenjenim obroncima. Ovdje, u dolini, sve se gibalo i šuškalo od života, iako je na zaprezi lijes s beživotnim ljudskim tijelom. Jedini ukrasi mrtvačkoga sanduka bili su urezan križ na poklopcu i na sredini položen vijenac od božikovine. Zapregu su slijedila šestorica bogato i toplo odjevenih muškaraca na konjima i otvorena kočija s njihovim ženama. Od mjesta gdje su čekali i od kmetova preuzeli lijes pa do crkvice, podignute na uzvisini usred doline, nije bilo daleko. Ipak, knezovi bribirski, potomci plemenite pokojnice, i nekolicina ožalošćenih iz drugih rodova čuvali su se pješačenja. Pješice su ih slijedili kmetovi i služinčad koja je do smrti odano njegovala pokojnu kneginju. Lica muškaraca bila su zamišljena i, posebno za tu prigodu, tužna, iako se preminule plemkinje, svoje rođakinje, gotovo nisu sjećali. Bila je najstarija od njihova roda i s koliko godina je točno umrla, nitko od njih nije znao. Čitav svoj predugi vijek živjela je povučeno, gore u planini, na vrhu kamenite čuke, u kuli koju su njihovi predci davno podigli. Malo kome se pokazivala, osim svojim odanim čuvarima i slugama.

Djevojčicu je otac posjeo preda se u sedlo i jahao polako, držeći odstojanje iza kola. Bila je još nejaka i sitna, ali nemirna i jako živahna. U kočiji s majkom i strogim gospama bilo joj je nezanimljivo i tijesno, pa ju je zbog nemira bilo nemoguće držati na sebi. Osim toga željela je jahati na konju s ocem. On  je mislio da je bolje da je ostave s dadiljom i djecom ostalih rođaka u selu kod stočara. Malom djetetu, usto ženskom, ni u kojem slučaju nije bilo mjesto na pogrebu. Pogotovo ne na ovom. Ali, poveli su je! Ni sam nije znao zašto. I njegova žena i on ježili su se od samoga pogleda na staru kulu, gore u planini, ali i od cijeloga kraja. Osjećali su se nelagodno i nerado su došli ovamo. Stoga ni jedinicu kćer nisu mogli ostaviti bez svoga nadzora. Bila je toplo odjevena u dugi krzneni ogrtač i na glavi nosila šubaricu od istoga krzna. Široko otvorenih očiju, u čudu, gledala je tamni lijes i na njemu jarkocrvene bobice zelene božikovine. Izgledale su zaista prelijepo i svečano te nije shvaćala zašto su svi u povorci tako šutljivi. Kad su prolazili stazom preko livade i počeli se penjati uz brežuljak prema crkvici, odnekud je iznenada doletio šareni leptir. Nestašno je kružio oko vijenca, a onda se, lepršajući nježnim, kao opna tankim krilcima, lako i prpošno, spustio na crvenu bobicu. 

- Oh! – uzviknula je djevojčica oduševljeno i ispružila prst u njegovu smjeru.

- Ššt! – otac ju je blago ušutkao i pomilovao po crnoj kosi. Prelijepog leptirića, kako se činilo, uopće nije zamijetio.

Prije nego ju je posjeo na konja, sa zemlje je bio podigao zamalo zgaženu grančicu božikovine i pružio joj. Sigurno se prelomila i ispala iz vijenca položenog na lijes. Listovi su joj bili prelijepi, zeleni i mesnati, ali bodljikavi, pa ju je pažljivo držala u ruci. Sviđala joj se jarka crvena boja zdravih tvrdih bobica. Ljudi oko njih bili su joj strani i nepoznati. Čudila se što su svi došli i nije joj bilo jasno zašto su tako potišteni? I njezin otac je izgledao jako tužan. 

Ispred crkvice, pokraj otvorenih vrata, čekao je svećenik. Kola su se zaustavila točno pred ulazom. Kmetovi su unijeli lijes i položili ga pred veliko drveno raspelo obješeno na zidu. Uokolo su gorjele svijeće, sjene su titrale na zidovima, pa se skučena unutrašnjost doimala sablasnom. Svećenik je govorio dugo, spominjao čarobnjake, demone, prokletstva, savjetovao kako se treba moliti, kajati se i još koješta. Od svega toga djevojčica nije ništa razumjela. Unutra je postalo neugodno toplo i zagušljivo od gusto natisnutih ljudi i mirisa tamjana i jedva je čekala da se misa završi. Stisnula se u očevu krilu i, uljuljana njegovim zagrljajem, zaspala. Kad se probudila, upravo su izlazili iz crkvice. Otac ju je nosio u naručju očinski pažljivo. 

- Ti nisi znala našu rođakinju Magdu? – govorio joj je otac, kad su se bili uputili na pogreb. - Po njoj smo ti dali ime. Rijetko se pokazivala djeci. A voljela je djecu! Ali … ah! – bio je uzdahnuo. - Tebe pogotovo. Radovala se kad si se rodila. Nije marila što si žensko. Voljela te. Ti je se sigurno nećeš sjećati. Suviše si mala. Upamtit je nećeš.

Naivnim i pametnim dječjim očima, bez imalo tuge ili straha, djevojčica je promatrala iskopanu raku u koju su kmetovi spuštali lijes. Mrmljajući su izmolili molitve za dušu pokojnice i na brzinu ga prekrili zemljom. Crkveni kmet na vrh svježega humka zabio je drveni križ i na njega objesio onaj isti vijenac od božikovine, praćen naricanjem ožalošćenih kmetica. Među gospodom nije bilo plača. Čuli su se samo tihi uzdasi i mrmljanje nestrpljivih glasova. U zraku je lebdjelo olakšanje, kao da su svi odahnuli i jedva čekali krenuti natrag stočarskim stanovima, gdje ih je čekao topao zalogaj. Iz poštovanja prema pokojnici o njoj se pričalo sve najljepše i to ispod glasa. Djevojčica je promatrala svoga oca. Bio je zamišljen, očiju sjajnih i vlažnih. Tužan je. Nema više njegove rođakinje. Svi ovi ljudi, njezin otac, pa čak i svećenik, te sve što se ovdje događalo, netaknutom dječjem shvaćanju činilo se stranim i nepoznatim. Stara kmetica je glasno naricala: - Aah, premila gospodarice! Aah! Što ću bez vas, jadna ti sam? Aah! Crna zemlja vas pokriva! Aah!

U zemlji nema ništa osim zemlje, pomislila je djevojčica. Rođakinja Magda nije pod njom. Ona leti po nebu i igra se s vjetrovima. Kao leptirić!

Šareni prelijepi kukac ponovno je dolepršao niodakle i spustio se na grančicu u njezinoj ruci. Opet je zamahnuo krilcima, uzletio i sletio joj na obraz. Jedva primjetan dašak vjetra pomilovao joj je nježno lišce. Djevojčica se obradovala i nasmiješila. Otvorenog srca dočekala je nestašnog duha i primila ga u svoje bilo. Nemirni lahor osvježio joj je biće i smjesta ispunio sva njezina osjetila. Oh, kako je lijepo! Nitko ne zna da si sa mnom. Sad sam i ja vjetrić? Ne, ja sam šareni leptirić!, nestašno se nasmijala i počešala po nosiću koji ju je zasvrbio.

- Ššt! Tiše! – upozorio ju je otac ljutito. – Leptirica Magda spava!

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.

Vaša reakcija na temu