Ruben kao rubin u Gotičkoj dvorani

Fotogalerija (4)

Glazbeni život Splita niže se kroz razne epizode, manje ili više uspješne, kao pravocrtna priča koja ne dozvoljava užurbane i raznolike svetkovine duha. Pravo je čudo kada doleti neki umjetnik većini manje poznat i iznenadi nas nečim već poznatim i očekivanim, stvarajući u jednoj komornoj prastaroj dvorani uznemirujuću atmosferu tonovima glasovira koji nazočne seniore poziva na romantično putovanje u kojemu se patnici pretvaraju u radosnike i dižu svoje zastave na pozdrav starim ljubavima i sretnim završecima. Ako bismo Eliotovu podjelu prebacili na umjetnike koji stvaraju revoluciju u glazbi i one koji učvršćuju osvojena dostignuća prethodnika, rekao bih da drugima pripada pijanista Ruben Dalibaltayan kao istinski umjetnik koji govori vlastitom senzibilnošću, samosvojnim pristupom, emotivnošću koja je oslobođena balasta trivijalnosti ili lakih efekata. Sve što smo čuli na podnevnom druženju u Muzeju grada 19. siječnja 2020. nisu tek reminiscencije na rascvale grane nove slobode, već i trnovite staze i bolna sjećanja iz njegove umjetnošću prebogate Armenije koja se diči jedinstvenom etno glazbom i kreativnom dijasporom kao stupovima svojeg identiteta.

Podvig Rubena Dalibaltayana

Recital uglednog umjetnika održan je na kraju 2. Zimske Piano Loop akademije (vrsna organizatorica Vanesa Kleva Pleština) koja je, u realizaciji Glazbene škole Josipa Hatzea i Udruge Piano Projekt, imala više korisnih klavirskih seminara na kojima je (uz Milanu Chernyavsku i Dalibora Cikojevića) učinkovito sudjelovao i vrsni pedagog Dalibaltayan koji je na zagrebačkoj akademiji postigao sjajne rezultate (Aljoša Jurinić, Ivan Krpan i dr.).

Nakon iscrpljujućeg jutarnjeg rada s odabranim polaznicima Zimske akademije, recital u nedjeljno podne Dalibaltayan je zamislio kao sunčani susret s pravcima romantične pijanističke literature koju je prigrlio kao iskaz svojeg unutarnjeg svijeta i lirskog nasljeđa tako bliskog njegovom senzibilitetu i emotivnom doživljaju svijeta. Skladatelji poput Schumana, Liszta, Chopina, Wagnera ili Berse omogućili su mu da demonstrira stupanj svoje stvaralačke zrelosti, ne samo autentične tragove i nadahnuća, već i stvarni izraz spirale osamljenika kroz koje prolaze životom mučenika i nestaju u nama nepoznatim fikcijama. Istina, poznavali smo Rubena i ranije kao nadarenog glazbenika s romantički ugodnim tonom na glasoviru koji je djelovao na nas toplinom i iskrenošću, ali ovaj najnoviji susret s njima iznenadio nas je snagom emocija i monumentalnim zvukom,  obiljem arhitektonskih cjelina, agogijskim finesama i dramatičnim gradacijama  koje su se povezivale  u jedinstveni luk temperamenta i zrelosti. 

Ne slučajno recital je započeo možda najvećim Schumannovim djelom za glasovir poznatom Fantazijom u C-duru, op.17 iz 1836. koja je obrazac ranog romantizma. Zanimljiva je priča oko nastanka te gotovo mistične višestavačne fantazije koja je bila i ostala kamenom kušnje i za najveće pijaniste. Inspiracija je pokušaj približavanja budućoj supruzi Clari Wieck, uzor su Beethovenove sonate da bi cijelo djelo završilo posvetom Franzu Lisztu. Gusta i fascinantna skladba prepuna boja, drame, lirskih klonuća i napornog traganja, ponajprije kao lament nad svojom sudbinom, zaokupljenošću sobom i vremenom koje se mijenja. Opsesija voljenom Clarom u prvom stavku širi se poput dima, treperavo i pasionirano, Schumann pjeva samo njoj uz pomoć velikog Schlegela i u adagio codi smiren priželjkuje da ona potajice sluša njegov 'nježan ton'. Sljedeća dva gotovo 'dodana' i lakša stavka /Massig i Langsam/ imaginarij su koji iz čudesnog ronda oslonjenog na galopu i epizodama iz prvog stavka prelazi u magični finale utihlih šapata u dubokoj špilji, kao da su se najbolje osobine njegova Eusebiusa pronašle u toj lirskoj oazi. Ne razmišljajući o tomu koliko je Dalibaltayanu trebalo da ovlada ovim osebujnim djelom, zasigurno mu Schumannovi razlozi nisu nepoznati, senzibilnost i snaga, dramski akcenti i brojne nijanse, našli su u njegovoj virtuoznoj svirci svoj dom. Duboko nadahnuta priča, koja će tek u novije vrijeme naći svoje vjerne sljedbenike i najrazličitije pristupe (škole), nama je uživo prenesena cjelokupnim angažmanom pijaniste s elokventnom  glazbenom inteligencijom i bogatim kulturnim nasljeđem, jer samo tako se može približiti neiscrpnoj mašti i ljepoti romantike skladatelja koji je tako rano zaspao pod zvijezdama. Schumannovi interpreti pristupali su različito enigmatskoj, istraživačkoj i duboko senzibilnoj  Fantaziji, a po onome što sam čuli Dalibaltayan je najbliži Richterovom pristupu koji je gotovo intiman ali i agresivan, atletski i poetski. Rubenu je odavno jasno da se bez oduševljenja ništa ne može postići u umjetnosti, kao da je čuo samog Schumanna koji ispovjedno priča kako mu 'vlastita glazba izgleda čudno komplicirana, usprkos njezinoj jednostavnosti, jer dolazi direktno iz srca'.

Za nastavak programa odabrane su dvije skladbe začetnika moderne na ovim prostorima Blagoja Berse s početka 20. stoljeća, njegov zanimljiv Notturno u b-mol, op.38 i  Riso e lamento, op.63. Gledajući tematski i stilski riječ je o drugačijem pristupu sudbinskim pitanjima koja se okreću čovjekovoj intimi i njegovom aktivističkom duhu, mističkim i iracionalnim izazovima, umjetničkoj autentičnosti koja želi izraziti osjećaje umjetnika. I u Notturnu slike se rađaju  iz emocionalnog stanja tenzija i sukoba, iz melankoličnih vrutaka nestvarnog svijeta  koje nas stavljaju na razne kušnje, konkretno noćni prizori i promjenjive  mjesečeve igre. Kako su spomenuta stanja i trenutačne reakcije poznati Dalibaltayanu njegove su interpretacije dorađene i pijanistički profinje, što se može osjetiti i na nosaču zvuka koji je sa spomenutim naslovima i drugim glasovirskim minijaturama ranije realiziran. 

Liszt i Wagner

Velikom zamašnjaku romantizma Franzu Lisztu posvetio je Dalibaltayan kraj svoj koncerta pokušavajući dodirnuti spektakularnu atmosferu njegovog vremena i glazbu koja je u suštini prevratnička u odnosu na dotadašnju tradiciju. Liszt je demonska osobnost romantične epohe, buntovni istraživač, beskompromisni zavjerenik protiv okoštale psihologizirajuće tradicije glazbenih tvrđava, njegovi su nastupi, a još više humana ruka podrške čak i onima kojima se divio par exellance. Cijeli Lisztov život, nikad dovoljno poznat, ekspresivni je kontrapunkt ushita i bunta, tragike i komičnosti, odbjeglih snova i zapravo priča za rasplakati anđele. Poznato je da svaki glazbenik i performer ima svog Liszta i izabire ono što voli, pokušavajući s velikim Franzom 'zajedno disati'. Za ovu zimsku priliku Dalibaltayan opredijelio se za Lisztov Sonetto del Petrarca br.104 /Pace non trovo; II/ za piano S.161/5 iz 1846. koji je dio Années de Pélérinage (Godine hodočašća,2) u kojoj je Petrarkov sonet 'Pace non trovo'. Strastvene meditacije slavnog renesansnog pjesnika prema Lauri de Noves u tri pjesme ne skrivaju ljubav, ona ga navodi na čudesne usporedbe, odnos prema ljepoti i uzoritoj čistoći, miru koji je izgubljen i kojega više ne može naći. Liszt u svoju glazbu unosi cijelu malu kartoteku nježnosti, uznemirenosti, nepoznate ljepote i osjećajnosti, čari melankolije. U zavodljivom prepletu mijenjaju se odlučne namjere izrazitijih recitativa s umiljatim naletima gotovo raspjevane linije, nove harmonije ustupaju mjesto melodijama snažnih ekspozicija koje unose nemir u konvencionalni tonalitet i transformiraju ga nakratko u strastvene appassionato teme. Nemjerljiva ukusa u oblikovanju zvukovnih odnosa 'Sonetto' ostaje dobar primjer delikatnosti i sjajne pijanističke teksture.  Koliko sunca, impresija, drhtavih tremola i suvenira iz Italije, tamo gdje ne manjka usudnih susreta s nepoznatim poznanicima. Liszt je blizak Delibaltayanovu pijanizmu koji je  topao, otvoren, istinski muzikalan, pomno odabranih boja i suzdržanosti koja ne podnosi suvišno eksponiranje, osobne egzaltacije i guranje glazbe u drugi plan. 

Za kraj je sačuvana Wagner-Lisztova Izoldina ljubavna smrt, S 447, kao intimna poetska arabeska koja suvremeni duh i transcendentalnu viziju povezuje s mitološkim dimenzijama, otvaranjem nekih filozofskih dilema i metafizičkih mijena.  Opera 'Tristan i Izolda' nema tek konvencionalni narativ već je priča o svijetu, moći, slavi, odanosti i prijateljstvu, erotskim nagonima i unutarnjim pokretima duše. Kada je sve to nestalo Wagner upozorava da je ostala samo čežnja i glad koja se obnavlja, izbavljenje je u 'smrti, prestanku svega, san bez buđenja'.U glazbenom smislu snažni emocionalni stimulans potiče intenzitet, izbor tonskih boja i teksturu, uvođenje kromatike, disonanci i atonalnosti  što su karakteristike moderne. Karakter opere, kojoj su se divile  Clara Schumann i Alma Mahler, ubrzano se mijenja kao i skladatelji koji su prigrlili Tristana. Dalibaltayan se svojim senzibilitetom, kontroliranom energijom i suptilnim doživljajem još jednom predstavio kao zreo interpret koji poznaje karakter glazbe koju izvodi. Uostalom, ovdje se radi o transkripciji  jednog važnog djela koje nadilazi konvencionalne opere i zaviruje u dublja prebivališta  autentičnih ljudskih poriva. 

Na oduševljeno odobravanje publike pijanista je odgovorio Chopinovim Valcerom 0p.64, br 2 koji je više nalik na potihu poeziju na glasoviru, skrivenu identifikaciju nepoznatog lika možda i samog Marulića koji ne diže pogled s bučne Yamahe i umornog Rubena.

Prošlo je dugo vremena da u našem gradu nismo čuli takvog pijanističkog virtuoza poput Rubena Dalibaltayana, skromnog i radnog, potpuno predanog  glazbi, pouzdanog i sjajnog pedagoga, umjetnika romantične prirode kojega je život mučio sumnjama  i žrtvama. Pored nemalih rezultata ostao je u sjeni glazbene elite, ali je zato već dugo vremena svaki njegov nastup intimna rezonanca njegove lirske prirode i čulna svečanost tona.