Moć osame između ljepote i groteske

Fotogalerija (76)

Iz današnje perspektive produkcija Verdijeve Moći sudbine iz 1967. u splitskom HNK pokazuje se kao gotovo nestvaran događaj, kao čista i istinski potresna ljudska zbilja i tragika koja crpi svoje motive iz živog života ne koketirajući  sa sumnjivom čulnošću, ostavljajući nam slike i vizije u kartoteku dubokih i uznemirujućih asocijacija. Nezaboravni peristilski debi Leonore Milke Stojanović iste je godine ponovljen u Metropolitan operi uz Tuckera, Merrilla, Siepia, Corenu, Pearlovu…pod ravnanjem Molinari-Pradellia. Danas pola stoljeća kasnije nova premijera Moći sudbine 23. studenog 2017. doživljena je kao pravi poduhvat, praćena s nizom usputnih efemernosti, potenciranih teškoća i pradoksalnih fantazija. Sve je zamišljeno kao prevratnička predstava s nizom zamisli i invencija u odnosu na konkretnu tradiciju, ali teško da je riječ o novatorskim rješenjima kojih se svijet već dobrano zasitio.

Viagra za duh

Ko malo dublje zaroni u kontekst vremena, prirodu narativa i glazbene transformacije ubrzane prema koncu 19.stoljeća možda će se složiti s konstatacijom Verdijeva biografa Juliana Buddena da je slabost Forze (Forza del Destino) u 'bogatsvu ideja' ali to je pogreška na 'pravoj strani'. Varijacije što je Verdi točno želio s operom 1862.i kasnijim preradbama, kakav je bio njegov odnos prema Boitu, Piaveu i Ghislanzoneu, što nam pokazuje psihoanatomija njegovih likova i tjeskobe koje ih prate u svijetu osamljenosti i smrti, različite su i neprestano se množe ne uvijek s opravdanim razlozima.  Zapravo, nigdje toliko nesporazuma i dvojbi kao u Moći sudbine, zanemarena je aristotelijanska dramska pretpostavka o jedinstvu vremena, mjesta i radnje, sve je ispunjeno oprečnim likovima i brojnim komičnim i tragičnim akcijama, pa se opera doima  kao široko platno cinemaskopa koja kazuje storiju naših života, pjesme borbene i pijane ujedno su i pjesme smrti, trenuci raskošno fantazmagorični s okusom klonuća i okrutnostima života. Verdi, koji je osobno prošao pakao bola i stigme, svojim gotovo šekspirijanskim likovima daje dignitet, snagu da se nose s udarima crne stvarnosti. Štoviše, bdije nad preciznošću libreta, nad sudbinom dirljive ljubavi, odnosima u obitelji, prema zemlji, Bogu i sebi, samoći koja se topi u monolozima. Prava je poslastica ocjena Williama Bergera, dobrog poznavatelja skladateljeva djela, da je Verdi 'viagra za duh'.

Sudbina

Redatelj splitske izvedbe Dražen Siriščević pokušao je pronaći odgovarajuću scensku formulu s mnogo napora da izbjegne đunglu viđenog i likovima udahne suvremeniji smisao koji ne bi ostao tek u zagrljaju kazališne sofistikacije. Izazovi su veliki, pokazali su se određeni uspjeli detalji (primjerice u pozadini kao freska prolazak hodočasnika ili ekstatični finale okupan reflektorima nekog drugog svijeta), ali predstava nije dopirala dalje od vještačke stilske koherencije daleko od organske cjeline. Ako je osnovni smisao opere besmislenost rata koji se perpetuira unatoč Verdijevom opiranju, ako je ljubav osuđena na žrtvu i sve bitke završavaju smrću, onda je to stvar udesa ili sudbine koja je 'tako odlučila za nas'. Živjeti se može bezbrižno jedino na drugom svijetu, pa je pitanje do kada se 'poslušno pokoravati' sudbini? Ovakva se prosvjetiteljska varijanta zaraćenih motiva može učiniti lakom i površnom bez pravog psihološkog supstrata, pogled izvani. Štoviše, ideja da Forza nema glavnih likova, da je sudbina dograbila sve segmente društva i juri svojim imaginarnim krugovima, nije nepoznata ili manje moderna. Verdi se, međutim, ne zadržava na pitanjima koja se redatelju čine bitnim, toliko bitnim da se usudio u podjelu unijeti jedan novi lik Sudbinu koja se kao otmjena mlada žena u večernjoj crnoj haljini, ne skrivajući lijepe noge, šeta svim prizorima opere s revolverom ili bodežom signalizirajući ko je naredna žrtva smrti (Katarina Romac)! Istina, redatelj je na početku prvog čina  postavio ogledalo u kojemu umjetnici mogu provjeriti je li  njihova moć  magija ili ogledalo pokazuje njihova stvarna osjećanja i efekte otrežnjenja (W.H.Auden). Neosporno Moć sudbine je opera za publiku i to onu koja voli melodiju, čak i onda kada ona donosi vijesti koje odudaraju od ljepote glazbe. Zanimljivo je da je Engleska Nacionalna opera potkraj 2015.prihvatila zamisao katalonskog redatelja Calixta Bieita i Forzu smješta u vrijeme španjolskog građanskog rata što se pokazalo uspješnim, a sličnih primjera ima još dosta. Dramske momente koji iznose nadmoć sukoba i terora, ratne strasti i bol, Verdi brzo kontrapunktira  s humornim epizodama, svijetlim i ohrabrujućim zvukovima. Tako iz vojnog logora umjesto krikova užasa odjekuje ritam tarantelle i kasnije raskalašeni 'Rataplan, rataplan, della gloria', slike zborske gužve, živi instrumentalni detalji i efektni kontrasti s časovitim ugođajima. Unatoč prigovorima da ne nalazi načina izraziti istinsku dramatiku, Verdi uživa u ostvarenim glazbenim sadržajima u kompleksnosti i kontradiktornosti svijeta, širokim namazima i vrlo pažljivim konstrukcijama libreta, sažetim poetskim iskazima. Uostalom, bilo mu je jasno da treba tražiti izlaz iz tradicionalne operne strukture, naći organski metod razvitka drame. Verdiju to polazi za rukom tek u posljednjim operama počevši od Otela, kako operu otvoriti zainteresiranim konzumentima i onim drugima.

Redatelj Siriščević, moguće i zbog nedovoljnog iskustva, nije do kraja osjetio sve scenske mogućnosti koje libreto pruža. Tzv. intimna problematika ostala je manje istražena i u okviru konvencija, scenski eklekticizam osjetio se u rasporedu masa i gotovo neviđenoj gužvi kojoj nema kraja. Da bi slika bila potpunija redatelj je odlučio ubaciti i balet s nekoliko parova koji su pokušali stiliziranim pokretima slikati stanja rata, druženja, ljubavi i dr. Sudjelovanje baletnih parova u crnim kostimima postaje brzo zamorno, pa i začudno nakon što su preuzeli ulogu prikazivanja ratnog masakra (koreograf Igor Kirov). Nije zgorega ovdje uputiti i na korice kataloga inače maštovitog Vladimira Resnera koji, upoznat s redateljevim idejama, na tamnoj
pozadini puščanih metaka izvlači jednog koji upravo juri k nepoznatom cilju.

Dublji i skriveni slojevi ljudske psihe i strasti ostali su nepoznati patchwork. Brojni prizori opere događaju se u polutami, tamo na periferiji izriču se posljednje i neopozive presude životima i nadama, ali u našem slučaju svijetlo je isto kao u podne. Ako se ide za jednostavnošću i logičnošću oslonjenu na realističku stilsku matricu otkuda odjednom upada veliki masonski trokut geometrijskog konstruktivizma? Možda bi se i moglo naći poneko žarište vizualnog bljeska ili ljepota intimne rezonance, ali teško da bi to moglo pokriti svu kompleksnost ove opere 'sudbinskih tema'.

Pogled mladih-scena i kostimi

Scenograf Slaven Raos problem dekora vidi kao problem podjele prostora, što često djeluje kao nedovršeni rad koji se nužno nadograđuje. Prostorno-geometrijske plohe služe za širenje i sužavanje prostora, dominiraju oštro presječene kulise iz čijih udubina dopire svijetlo i stvara često ugodnu atmosferu. Ovako (ne)definirani scenski prostor i vrijeme  imaju tehničkih prednosti ali i mane koje zagovaraju vraćanje starim kompilacijama, kao što je i rotirajuća pozornica! U našem slučaju Raos je slijedio namjeru redatelja da izađe iz stereotipnog kazališnog klišeja, ali se zbog većeg broja učesnika u operi morao odreći slikarskih intervencija i naznaka raznih mjesta radnje ostavljajući široki prostor za dramsku radnju. Plastika prostora modelirana je zanimljivim i dekorativnim, premda glomaznim, masonskim trokutom i 'visećim' elementima kao ostacima ratne pustoši, dok je izostala važna naznaka oltara u franjevačkom samostanu s neukusnim vitrajom, dojmljivija slika doma Calatraveovih ili barem opipljiviji tragovi hranjenja sirotinje jer leteće lišće spada u sferu nadrealnog! Scenske čarolije nema bez svjetla Srđana Barbarića koji je malo koristio kolorističku skalu pa su gotovo sve scene bile podjednakog intenziteta čak i one koje se događaju u sumraku! Treba imati na umu da scensko svjetlo ima složenu estetsku i dramaturšku ulogu, ali u splitskom slučaju nema likova u fokusu (reflektori u finalu prvog čina služe kao most početku drugog čina), nema svjetlosnih kontrasta, atmosfere, emocije i dojma trenutka. Kostimi Sonje Obradović ne robuju šablonima ni krojem ni izborom boja i uočljivih detalja. Koloristička slika, s pretežno pastelnom i tamnijom gamom, pridonosi kompletnom umjetničkom doživljaju kojega najbolje tumači sama glazba. Nedostatak sredstava natjerali su Sonju i krojačnice HNK u duboke ormare i stare predstave s punim rukama dobrih i funkcionalnih plodova, dok su novi kostimi glavnih likova elegantni, tonski usklađeni i scenski dekorativni. To se prije svega odnosi na crnu haljinu Sudbine od zgužvanog skaja i atraktivnog kroja koji je i 'argument', što se baš ne bi reklo i za tirkiznu haljinu Leonore od satena koja se bojom i simbolikom udaljava od tonova dekora. Ostaje pitanje je li i smeđe franjevačke habite s kapucom u obliku križa i s bijelom kordom trebalo stilizacijom pretvoriti u nešto 'jednostavnije', kao i to da li žena koja pristaje na život isposnice i oblači dugu i široku haljinu s pokrivalom na glavi  pristupa prostraciji kao kod zavjeta u redovničkim zajednicama? Važno je kazati da su se pjevači i zboristi dobro osjećali u svojim kostimima bez kojih ne bi bilo realizacije novih likova.

Sanja se u ovoj svojoj prvoj samostalnoj predstavi hrabro iskazala kao  vrijedna, informirana i nadamo se spremna kostimografkinja za osmišljanje različitih novih produkcija ali i izgradnju svojeg prepoznatljivog stila.

Tolstoj - Verdi

Sve ono što Verdi nije napravio nedovoljno jasnim libretom Moći sudbine, obilato je nadoknadio glazbom u kojoj kao da dominiraju neke unutarnje struje svijesti i podsvijesti, razrađeni registar osjećajnosti čije konotacije opsesivno zaokupljaju čovjekovu čežnju za istinom, dobrotom, životom koji bi odagnao svako zlo.  Možda i nije odveć strana činjenica da je Forza praizvedena po narudžbi u Petrogradu 1862. kada se već uveliko Lav Tolstoj pripremao za pisanje 'Rata i mira' (od 1864.) i da je nakon preradbe nova premijera opere bila u milanskoj Scali 1869. iste godine kada je zgotovljen spomenuti slavni roman. U jednom i drugom djelu riječ je odnosu prema nasilju i ratu, Tolstoj je eksplicitan: 'Umjetnost mora uklanjati nasilje i samo umjetnost to može postići. Nasilje je uvijek osnovni uzrok zla'. Posebnu pozornost zaslužuje, istina nešto kasnija, polemička vatra Verdija  oko buke koja se podigla o dirigentima i pjevačima, kada maestro otvoreno upozorava Giulia Ricordia u pismu od 11. travnja 1871. da nije na dirigentima i pjevačima da tumače skladateljeve namjere i važnost instrumentalnih efekata jer to vodi izravno u kaos. Verdi priznaje samo 'jednog kreatora i zadovoljan sam kada se ono što je napisano izvede jednostavno i točno; problem izbija kada se tako ne radi'. Zanimljivo je da Verdi uzima za primjer upravo Forzu u kojoj se hvali utisak kojega dirigent Mariani  postiže u uvertiri opere kada limeni puhači sviraju fortissimo G. 'Ja ne odobravam taj efekt', upozorava Verdi, 'mislio sam da puhači sviraju mezza voce da bi izrazili - ili radije da mogu jedino izraziti - religiozni napjev redovnika. Marianijev fortissimo u cijelosti mijenja taj karakter tako da odlomak postaje nalik ratnim fanfarama što nema ništa zajedničkog sa sadržajem drame u kojoj su ratni momenti potpuno epizodni. Ponovo smo na putu što je pogrešno i izmišljeno'. U provedbi svojih ideja Verdi posebnu odgovornost polaže na dirigente, njihovo iskustvo i vještinu, upućenost na pjevače, svjestan da pogreške nastaju uslijed manjka autoriteta  i discipline.

Vještačka stilska koherencija

Splitska premijera Moći sudbine dočekana je s iznimnim interesom, temeljito pripremljena, najavljeni solisti prve klase, upozorenja o predrasudama koje prate operu opetovano su prepričavana, strah od neuspjeha zbog nerazumljivog sadržaja više nije bio osnovan. Ipak, dogodilo se da su zbog bolesti dvojica glavnih protagonista (Zoran Todorovich i Giorgio Surian) na sam dan izvedbe zamijenjeni gostima iz Španjolske tenorom Xaviarom Morenom i talijanskim baritonom Eliom Fabbianom, uz još jednu zamjenu Todorovicha na zadnjoj reprizi splitskim tenorom Vladimirom Garićem. Teško je i pomisliti da sve zamjene i alternacije, u inače složenoj opernoj arabeski nisu ostavile traga na samoj izvedbi i njezinoj emocionalnoj energiji. Ravnatelj Ivo Lipanović profesionalno je obavio svoju zadaću vodeći računa o potrebi da se sačuva dinamička i agogička cjelina izvedbe,  Razmahana pokreta i sigurne geste ravnatelj je nastojao uskladiti povremene ritmičke nesuglasice zbora u pokretu, solista i orkestra insistirajući na slojevitijim posezima koji bi dodirnuli moćne dramske gradacije, ali i lirski nijansirane unutrašnje doživljaje koji su ostajali u drugom planu. Labirinti Verdijeve glazbe ispunjeni su strašću, besprijekornim pjevanjem i efektnim tonskim modulacijama do kojih, uz stanje našeg Zbora i orkestra, se ne dolazi tako brzo. Nastupi solista bili su promjenjive sreće, uz napomenu da većina njih prvi put nastupa u ovoj operi. Talijanska sopranistica Daniela Schillaci prvi put je nastupila kao Leonora nastojeći dohvatiti barem neke od karakteristika tog složenog lika koji ne odgovara karakteru njezinog glasa (soprano lirico spinto), sadašnjim vokalnim mogućnostima i zaobljenom tonu s mogućnostima izraženog dinamičnog i psihološkog nijansiranja. Schillacijeva forsira grudni ton i intenzitet glasa koji mjestimično poprima dramatičnost pa je za pretpostaviti da bi njezini nastupi na otvorenom bili zanimljiviji, ali za piano pjevanje (La vergine  degli angeli, Pace, pace…) s osloncem na dahu potrebni su veći napori i druge vježbe koje bi simpatična mlada umjetnica mogla svladati (col massimo dolore). Španjolski tenor Xavier Moreno umjetnik je visokog renomea, bogate tenorske karijere i širokog glazbenog interesa. Njegov Alvaro zablisto je u recitativu 'Oh, tu che in seno agli angeli', zvonko, plemenito i svježe da bismo ga rado ponovo čuli. To isto se ne može kazati za gosta Elia Fabbiana koji ima ugodan ton baritona lirico-spinto (lirico-drammatico) ali s manje lakoće i zvučnosti, što je moguće posljednica ulaska u predstavu posljednjeg trenutka. Lažna je bila nada da je Zoran Todorovich prizdravio, bilo je to sasvim kratko u prvom činu opere u kojem je pojavom i vokalnim argumentima brzo stavio do znanja o kakvom se umjetniku radi. Naglo pretjerivanje, uz pomoć bučne Daniele Schillaci, opteretilo je glasne žice i uvjetovalo premorenost kojoj je lijek prekid nastupa. Zamijenio ga je spremni mladi tenor Vladimir Garić koji je do kraja otpjevao složenu ulogu čisto i ujednačenim registrom, mladalački i poletno, premda impresioniran i nepokrivenih tonova i blagog vibrata. Giorgio Surian ponovo u kostimu Don Alvara, glumački bez premca vokalno popustljiv u višim tonovima, osebujna temperamenta i sjajne dikcije koja zaokružuje rastrgani i tmurni lik. Zahvalna uloga oca Gvardijana kao da je rezervirana za smireni basovski legato Ivice Čikeša, dostojanstvenog i promišljenog, pravednog i odanog. Njega će na kraju zamijeniti mladi bas Mate Akrap koji posjeduje rijetku ljepotu srednjeg registra kojega treba obogatiti visokim i niskim obimom glasa ali i unutrašnjim mirom bez kojeg nema lika pouzdanog franjevca. U ulozi Leonorina oca Markiza Calatrave i Kirurka mijenju se Božo Župić i Marijo Krnić. Dok je Župić bas sonorne i ugodno raspjevane melodijske linije, suzdržane i odlučne geste, Krnić je bariton mekog i zvučnog tona koji pronalazi aristokratsku figuru i maniru.  Verdi je na vrijeme upozorio svog izdavača Ricordia da mu u operi trebaju   tri kompletna umjetnika koje se pogrešno smatra 'manjim likovima'. To su Preziosilla, Melitone i Trabuco. Njihovi likovi unose u radnju dragocjenu komediju tako da im dikcija treba biti jasna, a držanje prikladno i lako. Lik Preziosille nije baš omiljen zbog vrlo zahtjevne vokalne dionice premda su ulogu proročice pjevale najveće mezzosopranistice. U Splitu je proročica Terezija Kusanović koja smjelo i zanosno bodri vojnike na frontu, čistog i otvorenog tona koji skače s jednog pola na drugi, ugodnija u prvoj ariji (Al suon del tamburo) nego li u brzom i impresivnom 'Rataplanu' koji su susretu sa Zborom ne postiže poželjnu koheziju. U raznim produkcijama Preziosilla je okružena kaubojima i dobiva neke druge konotacije koje bogate našu fantaziju. Fra Melitone u interpretaciji našeg stalnog gosta Ozrena Bilušića toliko se trudi da promijeni svijet i ukori brojne grešnike ali to mu baš ne polazi za rukom u sudaru s bezbožnom i priprostom ulicom, možda zbog nedovoljne koncepcijske imaginacije ovaj preteča Falstaffa začudo ne izaziva salve smjeha. Slična sudbina prati i  spretnog trgovca Trabuca u zanimljivim interpretacijama Špira Bobana i Vinka Maroevića, dok se u ulozi Načelnika našao mladi bas Joško Tranfić, lijepe i prirodne boje glasa baršunastog zvuka spreman i za veće zadatke. Leonorina služavka Curra našla je u Bjanki Ivas vokalno pouzdanu i raspjevanu djevojku, dok je Vera Obukhova Velić suzdržanija i s manje predanosti.

Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) nalazio je i gubio svoje mjesto, oglašavao se jače i slabije, budio naša melankolična sjećanja na nekadašnje meteže i nade, spremao se dugo i na sceni zaboravljao naučeno, pjevao s manje koncentracije  a više instinktivno, pjevao i jurio pozornicom sa šeširima svih veličina, hvatao sve što je Verdiju bilo važno  i što se dalo zapamtiti...

Konačno, pred nama se rastvorila jedna velika prostirka s pokušajem da se potraži naše mjesto u mozaiku potresne ljudske zbilje, da se isplačemo i liječimo uz Verdijevu glazbu skriveni zavjesama naših emocija  koje su dodirivale srž naših sudbina. Živimo li i dalje u svijetu  osamljenosti  tražeći ostatke  nestalog romantizma u borbi između ljepote i groteske?