Nabucco ipak u zagrljaju melodrame

S pravom bi se mogla postaviti pitanja: čemu Nabucco ponovo na otvaranju 64. Splitskog ljeta, koji su razlozi utjecali još jednom na odbir ranog Verdijevog djela i zbog čega nikad nema odgovora na brojna postavljena pitanja repertoarske politike HNK? Pokušajmo sami odgonetnuti 'tajnu' forsiranja opere biblijskog naslova 'Nabucodonosor' koja nije tipična melodrama, a aktualnost 'risorgimento' mitologije odavno je prošlo. Obnova Nabucca na brojnim scenama krajem 20. stoljeća upućuje na neki novi teatarski senzibilitet publike koju manje zanima fabula, a više glazbeni i dramski stilemi (makrostilemi), moguće nove percepcije i politički kontekst. Informirana publika ne dolazi na operu radi povijesti Babilonije, još manje da bi razaznala smisao ratovanja oko i za Jeruzalem ili radi himničke 'Va, pensiero'. Prije bi se kazalo da se ponovo sluša Nabucco radi promjenjivih tonalitetnih planova, niza transpozicija određenog modela (sekvence), radi cantabilnih momenata i cabaletta u pjevanju, tonova nijansiranih unutrašnjim doživljajima i dramskim akcentima, konačno volumena, intenziteta i obima glasa, zanimljivim međuradnjama. Pred nama oživljavaju upečatljivi scenski prizori, nagle promjene i silne strasti u kojima je riječ o nadi, smrti, ljubavi, ljubomori, ratu, o svijetlim i tamnim bojama ljudskog života. Nerijetko, prizori nas vode u magična stanja, vrtoglavo sanjarenje, nagomilane zaplete koje promatramo s ruba svijesti i nemogućnosti da prodremo u njihovu neshvatljivu suštinu. Zar je skrhan duševnim bolima Verdi već tada bio spreman otvoreno pogledati u ono iskonsko, iracionalno, egzistencijalno? Sukob jednostavnih, a tako snažnih opreka u rasponu od bezuvjetne apologije do besprizivne negacije, duh prihvaćanja borbe, koja i kad je neravnopravna, ne obeshrabruje, to nepriznavanje nemoći ljudske sudbine, uz uplitanje mistike i fantastičnog u mračne uglove ljudske svijesti i morbidne misli zanesenih pojedinaca, oduševljava publiku i danas. 

Nešto ranije od praizvedbe Nabucca 1842. jedan slavni francuski slikar Eugène Delacroix dovršava karizmatsku sliku 'Sloboda predvodi narod' u kojoj spaja patriotski duh i kaos realnosti. Smrt je dio slavljeničkog glamura, a romantizam nije isključivo optimistička umjetnost. Sve je to Verdi proživljavao duhovno i u zbilji, on je mogao zajedno s Delacroixa svojim radom 'poticati one koji su kadri razmišljati'. Što je još važnije maestru iz Busseta dijalog s prošlošću nije završen, procesi se nastavljaju kroz povijest u koju je uključena budućnost. Koordinate čovjekove pozicije u svijetu su krhke i nestabilne i ma kako se stvari odvijale susreće nas tragični položaj čovjeka koji je posvuda određen svojom patnjom. Autoreferencijalni moment osamljenog življenja i okrenutost sebi Verdi nikad nije mogao izbjeći.

Pomnija glazbena analiza pokazat će da, staromodno uzevši, kroz operu dominiraju 'velike scene' za sopran, bariton, bas i donekle mezzosopran, da je dominacija zbora očigledna, ali je bjelodano da likovi i radnja nisu do kraja dovršeni, izbrušeni s glazbenom glazurom koja nam je kasnije poznata. Sve se oslanja na vanjske poticaje i napete momente, replike koje nisu često rezultat čvrste unutrašnje logike i snage koja bi priči dala uvjerljiviji kredibilitet i trajniju kvalitetu. Vrlo brzo Verdi osvaja vještine i sigurnost koja će ga odmaknuti od konvencionalnih formula njegovih prethodnika ili suvremenika tako da će svaka nesigurnost i naivnost biti stvar prošlosti. Užitak je susreti iskusniju publiku koja raspoznaje zvukovno nijansiranje i kontrastno tonsko oblikovanje, napose stilski čiste interpretacije i bujnost glazbene naracije romantičnog nasljeđa.

Rizici aktualizacije Nabucca

Istraživači stare ere ostavili su dosta radova o razdoblju novobabilonskog carstva tako da je Verdi-Solera libreto o Nabuccu rezultat različitih izvora (s prevagom židovskih kronika i psalmi), a najviše fikcije, što se često zaboravlja. Još je u Verdijevo doba babilonska dinastija Nabucodonosora s pogubnim nasrtajima širila svoje carstvo i pokoravala brojne narode. Cijela Verdijeva konstrukcija temelji se na staklenim nogama, nepostojećim povijesnim likovima i efektima Nabuccova ludila, promjeni vjere i opsjenarskim nagonima za vlašću, što može poticati metaforički pristup talijanskom pokretu za nezavisnost ali i otvoriti put ovoj glazbi koja juri emocionalnom energijom.

I dok su brojne svjetske operne scene preuzimale rizike aktualizacije Verdijeva Nabucca, napose problem exila i stradanja izbjeglica (MET), s asocijacijama na Balkan (Convent Garden), uz zanimljiv redateljsko-kostimografski nastup poznatog francuskog financijskog i modnog magnata Bernarda Arnaulta u Veroni prošle godine koji stavlja akcent na povijesni i humani pristup, borbu revolucionara protiv Nabucca uz 'Va, pensiero', u nas takvi pokušaji nisu dobrodošli. Slavni židovski dirigent Daniel Oren smatra da je 'Va, pensiero' generalni žal ili potreba za domovinom i slobodom, on stoga forsira monofoniju (jednoglasnost) koja se koristi u liturgijskog glazbi, radije nego li harmoniju (višeglasje) koja je milozvučna i dobro usklađena. 

Splitski Nabucco vratio se na Peristil poslije 4 godine izostanka i to obnovom režije iz 2003. pokojnog redatelja Georgija Para. Cijenio sam umjetnika, profesora, ravnatelja, svestranog i dragocjenog Žorža, kako su ga prijatelji zvali, poznavao ga dugi niz godina i toliko puta s njim razgovarao. U Splitu smo imali prilike sretati ga sve do nedavno, njegove su predstave obilježile i naše vrijeme, služio je kazalištu s punom ljubavi, očaravajućom jednostavnošću i rijetkim karakternim osobinama. Poznato mi je da je zagrebačka Opera omogućila Paru da režira i opere Mozarta (za Čarobnu frulu 1996.dobio je nagradu T.Strozzi), Čajkovskog i Musorgskog. Godine 2003. došao je Nabucco koji je ostao u konvencionalnim granicama s jednim novitetom kojega mi je detaljno eksplicirao. Naime, guste i različite skupine vojnika, stanovnika pa i marginalnih slojeva sada su konačno vidno obilježene, mjestom utvrđene i svakako bliže slici stvarnog stanja u starom Jeruzalemu. Bilo je toga i u ranijim izvedbama, od kojih je svaka nosila nešto svoje, drugačije. Uspoređujući to s brojnim vanjskim izvedbama Nabucca koje sam gledao moglo bi se, razumije se, i tamo naći pokoja primjedba, pa i iznenađenje. Paro je uredno slijedio Verdija i poznati narativ, želio da na prostoru pozornice bude korelacija između slike i ideje, onog opipljivog i onog što se sugerira, pred nama su oživljavali upečatljivi prizori. Ipak, dalje od toga do slojevite dubine i supstancijalnosti koja bi zategnula luk drame, pozadinu zbivanja gurnula u prvi plan, a ne fizičku akciju, nije bilo. Ne treba nikada zaboraviti da je popularnost Nabucca u vrijeme praizvedbe i poslije više rezultat politike nego li estetike! Ako se ostane na slutnji, ako se izmišljaju duhovni razlozi i nepostojeće dileme, ako se ne vide uzroci frustracija i razlozi za nadu, ako se na suosjeća s onima koji stradaju i pate, Nabucco ostaje čvrsto u zagrljaju melodrame!

Nabucco 2018.

Nigdje nije praksa da se uspomeni na redatelja jedne jedine operne predstave u Splitu posveti nova premijerna izvedba iste opere, ma kako se taj zaslužni umjetnik zvao. Što je s umjetnicima koji su život zakopali u Splitu, koji su živjeli živote likova koje znamo, kojima pripada ovaj grad više nego li oni njemu. Talentirana pomoćnica redatelja Para u vrijeme premijere Nabucca 2003. Jelena Bosančić danas ima svoje viđenje opere kroz opservacije o duhovnosti pa je tako i Nabucco samo 'kulisa jedne duhovne borbe', putovanje prema samome sebi. Moć i kruna zasjenjeni su, kako kaže redateljica, 'golom ljudskošću'. Životi svih junaka opere obilježeni su ropstvom i psihološkim nabojem, zajedničkim zanosom i vapajem 'Va, pensiero'. Ne treba izgubiti iz vida da je svaka individualna drama, ako je autentična, ujedno i društvena drama, trenutak života u kojemu živimo. Nema individualne problematike koja ne leži na ponornom životu realnog i košmarnog karaktera. Ako Nabucco i Abigaille ostanu na psihološkim i duhovnim momentima, koji uključuju i potragu za Bogom u sebi, ne rješavaju se automatski svi problemi, jer ko zna kakav će biti konačni sud o ubojicama tiranima i osvajačima, ludaku, ocu i možda osloboditelju? Zatvoreni u svoje svjetove i svoje opsesije, otkriva se pakao bespomoćnosti, likovi se međusobno mrze, strepe i zanose, iza svih nada i iluzija sluti se neumitno lice smrti. Svijet duhovnosti kojega sluti Nabucco, nasuprot spoznaja Verdija i Solere, potpuno je oprečan. To pokazuju istraživanja koja potvrđuju da je upravo Babilon primjer snage umjetnosti kao političke alegorije. 

Redateljica Bosančić pokazala je donekle i invenciju da Parovu scenu obogati ponekim detaljem, ali ostaju i neka otvorena pitanja. Tako na primjer scene završavaju, ali svijeta na pozornici se ne gase, raspored s izlascima nije uvijek funkcionirao (Zaccaria prvi put izlazi iz pozadine, umjesto kroz vrata i dr.), polutama vlada scenom, a kada se jave reflektorni mlazevi sve je oker ili narančaste boje, malo je snažnog čistog (bijelog) svijetla da pojača kontraste i izabrane scene (Srđan Barbarić), izbor običnog papira kao dokumenta kod Abigaille nije dobar izbor (povijesno ispravno je klinasto pismo na glinenoj pločici), nejasne su tri figure koje pokretima simboliziraju valjda borbu dviju suparnica za Ismaelea, najposlije ne očekuje se od otrovane Abigaille koja je slomljena od bola da u posljednjoj sceni izlazi dotjerana i kao pobjednica! Ako je sve skrojeno po ukusu publike, redateljica Bosančić ubacila je nekoliko lirskih momenata koje su šareno obojenom životu donijele neku emocionalnu energiju i sjetno pomirenje sa sudbinom.

Scenografiju Nabucca potpisuje iskusna Dinka Jeričević, decentna u minimalizmu viđene simbolike, ali da prednja strana stepenica (imitacija tamnog mramora) nije lakirana slika bi bila ukusnija i prirodnija. Nedosljedno izabrana orijentacija u pseudo-povijesnih kostima glavnih protagonista više su izlet fantazije i živih boja (I. Sušac i L. Kuliš), ali sve to uz skromne kostime naroda i ratnika (dorade i niz novih detalja Sonje Obradović) nerijetko ostavlja zasićenu sliku koja graniči s kičem. Zašto Zaccaria okićen zlatom velikog svećenika u ruci nosi prosti šumski štap? Ponovo, očekivali smo barem u zaključnoj sceni umiruće Abigalille drugačiji kostim i atmosferu. Ljiljana Gvozdenović pokazala se kao pravi majstor pokreta osmislivši koreografiju bijelih djevojaka u hramu koje bježe pred pohotnicima.

Kontrolirana glazbena realizacija

Dirigent Ivo Lipanović dobro poznaje partituru Nabucca, ne dozvoljava veća iznenađenja niti je sam spreman na razne eksperimente. Koherentna izvedba nije se zaustavljala na pojedinim detaljima, dirigent je pažljivo pratio soliste i nizao dobro poznate melodije, premda se u vrućini ljetnih večer nije mogao izbjeći pojačani ton i osjetno pomanjkanje piana. Devid Cecconi na prvoj izvedbi Nabucca predstavio se kao uvjerljivi i raspoloženi Nabucco kojemu je i glumačka strana bila prihvatljiva. On nije pjevač posebno snažnog i lijepog baritona, koji je glasovno oslabio u reprizama, ali svakako je riječ o umjetniku koji do kraja iskoristi raspoložive vokalne potencije i dobro razumije svoju ulogu. Daniela Schillaci, gošća iz Italije, dobro je poznata splitskoj publici ali ne i kao Abigaille koja je svakako nadilazila  njezine vokalne predispozicije. Kod mirnih legato arija ili primjene piana njezin ton je topao i plemenit, ali kolorature i brojni fortissimi dovodile su pjevačicu do naprezanja i oštrih tonova koji su kvarili opći utisak. Schillacieva ima ugodan glumački nastup, razrađene pokrete (ruke M. Callas), ali u konačnici sve se doima kao rutinska izvedba umjetnice koja zna svoj posao. Svaki put kada nastupa Ivica Čikeš, naš nacionalni prvak, njegovi likovi su impresivni posebno kada je riječ o Verdiju. Zaccaria angažiran i sugestivan, moćan i autoritativan, basso nobile koji je sonoran i dostojanstven. U prvoj replici zamijenio ga je Luciano Batinić koji postiže lijepe uspjehe širom Europe i osvaja svojim toplim i pokretljivim basom posebno u srednjem i nižem registru. U delikatnoj ulozi Fenene prvi put je nastupila Antonija Teskera koja je dopadljivo i neuobičajeno smanjenog tona ostvarila finu dinamičku kontrolu i ugodno psihičko nijansiranje složene arije. Nekad smo u ulozi Ismaelea čuli vokalno potentnog i blistave artikulacije tona Domagoja Dorotića koji je ovaj put ostao sputan u svom izričaju, pa ga je zamijenio raspoloženi Bože Jurić Pešić koji je ostavio ugodan dojam. Velikom svećeniku Baalovu mladi bas Mate Akrap pristupio je glumački suzdržano, ali zato raskošnog tona koji obećava. Nastupili su još korektni Vinko Maroević (Abdallo) i decentna Branka Pleština Stanić kao Ana. Zbor HNK (zborovođa Ana Šabašov) nije više u punom sjaju pa su njegove brojne intervencije nagrađivane tek  blagim odobravanjima, kao da se okopnio emocijama zagrijan prostor između pjevača i gledatelja. Ono čime Zbor imponira više je forte izričaj nego li nekad dobra impostacija i čista intonacija. 'Va, pensiro' izveden rutinski i bez dubljeg srčanog opsega.

Najposlije, Nabucco je ponudio jednu iskonstruiranu povijesnu epizodu ne da bi pričao o strahotama i zlodjelima jedne tiranije već da dohvati dublji dramatski pa i poetski vid ljudske sudbine. Mizanscena još nije dovoljno razrađena i pred nama su slike rutinirane scenske patetike, do ponora ljudskih osjećaja, bolnih dilema između sila nužnosti i sila slobode ima još dovoljno zadataka. Od Verdijeve glazbene majstorije koja se penje kao parabola čuli smo dobar dio ali do pravih čvorova i grčeva drame ostalo je još prostora za neke nove pokušaje.