SJEĆANJA IZ ZEMLJE PREDAKA Priča o odlasku obitelji Huljić
Masovni trendovi iseljavanja iz općine Jelsa u prekomorske zemlje započinju devedesetih godina 19. stoljeća i traju sve do kraja dvadesetih godina 20. stoljeća
S petim nastavkom 'Sjećanja iz zemlje predaka' završavamo virtualni obilazak izložbe Muzeja općine Jelsa izložene u Hrvatskom pomorskom muzeju Split. U kratkom osvrtu na demografske posljedice iseljavanja zatvaramo krug jedne velike povijesne epizode koja je značajno obilježila život na otoku. Podsjećamo da izložba traje do 31. kolovoza 2020.
Demografske posljedice iseljavanja
Masovni trendovi iseljavanja iz općine Jelsa u prekomorske zemlje započinju devedesetih godina 19. stoljeća i traju sve do kraja dvadesetih godina 20. stoljeća. Masovnost iseljavanja rapidno opada tek početkom Velike gospodarske krize, 1929. godine. Međutim, unatoč iseljavanju koje je obuhvatilo gotovo tridesetogodišnje razdoblje prisutan je visok prirodni priraštaj u Jelsi, stoga je u istome razdoblju zabilježen i demografski rast. Tako je 1890. godine Jelsa imala 1466 stanovnika, a 1931. godine evidentan je porast na 1513 stanovnika. Ako promatramo u kontinuitetu stopu nataliteta od 1880. do 1930. godine, onda vidimo da je pad rođenih evidentan tek u vremenu Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. To je dugoročna posljedica iseljavanja iz Jelse s obzirom na to da je odlazilo stanovništvo u najproduktivnijoj životnoj dobi, a međuratne prilike su dodatno produbile gospodarsku krizu i egzistencijalna pitanja u ovom otočnom mjestu.
Među brojnim otočnim iseljenicima koji su ostali u inozemstvu i tamo zasnovali obitelji bila su i djeca Dominka i Mandice (dj. Tomaić) Huljić iz Jelse. Od petero njihove djece, troje ih odlazi u Argentinu. Niko, Toni i Kate, jedan za drugim, dolaze u Arias (Cordoba), Argentina. Radili su kao najamni radnici u poljoprivredi i malo po malo otkupljivali po komad zemlje koju su obrađivali. Niko i Toni ubrzo su oženili dvije sestre iz Gdinja, a Kate se udala za Marina Huljića iz Poljica. U Ariasu je bilo dosta doseljenika s dalmatinskih otoka i Imotske krajine pa su se mlade hvarske obitelji često družile sa zemljacima. Kroz generacije potomstvo obitelji Huljić postajalo je sve brojnije, a danas ih je u Argentini blizu stotinu. Kod nasljeđivanja imovine sva su djeca dobivala dio, ali zemlja se nije dijelila. Važio je princip da farma ostaje jednome, a ostali se isplaćuju. Tako jedni nastavljaju obiteljsku tradiciju obrade zemlje i uzgoja goveda, a ostali odlaze na školovanje. Obitelj je iznjedrila niz visokoobrazovanih i uspješnih ljudi - sudaca, sveučilišnih profesora, agronoma i istaknutih sportaša, a veze s rodnim otokom jelšanskih predaka i danas se održavaju.
Za razliku od Huljića, mnogi iseljenici koji odlaze u Amerike ipak s vremenom gube kontakt s nekadašnjim zavičajem i rodbinom. Danas nam o njima svjedoči tek neka fragmentirana zabilješka, fotografija ili pojedinačna uspomena iz lokalne usmene predaje. Tridesetih godina 20. stoljeća u zapisnicima Općinskog ureda u Jelsi, nastalih u kontekstu agrarne reforme, konstatira se kako su prošla desetljeća, a za neke i polovica stoljeća, da su se iselili iz Jelse i kako im se gubi trag u tuđem svijetu. Za brojne iseljenike navodi se kako je njihovo boravište nepoznato s obzirom na to da ne održavaju vezu s rodbinom. Iznesena arhivska građa iz fonda Općine Jelsa s početka tridesetih godina 20. stoljeća tako reflektira masovne razmjere iseljeništva u Jelsi i potrebu za utvrđivanjem prebivališta iseljenika i njihovih veza sa zavičajem.
