SJEĆANJA IZ ZEMLJE PREDAKA Vjenčavalo se i na daljinu, iseljenici bi dobili fotografije djevojaka iz zavičaja...
Izložba je otvorena u Hrvatskom pomorskom muzeju Split, ali zbog koronavirusa je prezentiramo online na Dalmatinskom portalu
Virtualni pogled u izložbu Muzeja općine Jelsa 'Sjećanja iz zemlje predaka', koja gostuje u Hrvatskom pomorskom muzeju Split nastavljamo s novom temom. Nakon tekstova o gospodarskim prilikama i uzrocima iseljavanja te okolnostima putovanja iseljenika s otoka Hvara s kraja 19. i početkom 20. stoljeća donosimo zanimljivosti o načinima sklapanja braka. Vodimo vas i na daleki Novi Zeland gdje su se nastanila braća Ante i Jakov Bunčuga iz Jelse.
Ženidba
Sklonost naših iseljenika ka sklapanju braka s partnerima iz svoga kraja učestala je pojava. Ponekad su se budući supružnici upoznavali u iseljeničkoj zemlji u kojoj su oboje bili imigranti. Međutim, jedna od karakterističnih pojava za iseljeništvo vezuje se uz pitanje izbora bračne supružnice u mjestu ili na otoku porijekla. U takvim slučajevima bi rodbina iz zavičaja iseljenicima poslala slike pojedinih djevojaka ili su prethodno simpatiziranu djevojku iz zavičaja mladići kanili oženiti i odvesti sa sobom u strani svijet nakon što se sami tamo snađu. No, evidentne su i punomoći iseljenika u kojima su pojedinci u ime odsutnog iseljenika (najčešće rodbina i prijatelji) sklapali brak s dotičnom djevojkom u zavičaju. Tako bi ona dobila sve potrebite dokumente i otišla kao njegova zakonita žena u inozemstvo. Naravno, ako se iseljenik i djevojka nisu poznavali, trebalo je proći niz provjera prije nego bi djevojka otišla za Ameriku. Tako je Roko Kovačević pred župnikom don Ivanom Kuničićem u Starome Gradu dao sljedeću prisegu o slobodnom ženidbenom stanju: Kunem se pred Svemogućim i sveznajućim, da sam slobodan od svakog ženidbenog veza, bilo u riječi, bilo u činu, osim sa ovom mojom sadašnjom vjernicom Lukrecijom Tadić. Tako mi Bog pomogao.
O mogućnosti da ženidba utječe na odluku o povratku naših iseljenika svjedoči nam slučaj Šime Kokića iz Pitava. Šime je rođen 1897. godine, a u dobi od oko 15 godina odlazi kod očevog brata Ivana koji se u Argentini bavio trgovinom. Šime je radio kod strica i u nekom trenu se počeo dopisivati s Katicom Radonić iz Pitava. Ne znamo kako su se ovi mladi ljudi upoznali, ali izvjesno je da Katica nikad prije nije vidjela Šimu pa joj on šalje svoju fotografiju. Je li presudila ljubav ili nešto drugo, nije nam poznato, ali Šime se 1930. vraća u Pitve i ženi s Katicom s kojom je zasnovao obitelj.
Obitelj Bunčuga, Jelsa
Godine 1905. Ivan Bunčuga iz Jelse napustio je obiteljske vinograde i otišao u Novi Zeland u potragu za boljim životom. Doselio je na sjever u Mangawhai i pridružio se brojnim Dalmatincima koji su na ovom području kopali kauri gumu, fosiliziranu smolu istoimenog stabla koja je u to vrijeme činila važnu granu novozelandskog gospodarstva. Godinama kasnije Ivan će pozvati svoje nećake iz Jelse da mu se pridruže. Prvi je došao Ante (Toni) 1924. godine, a zatim i Jakov 1937. Braća su bila među posljednjim kopačima kauri gume jer krajem tridesetih godina zamire njeno prikupljanje. Kao što je učinio i barba Ivan, braća su otkupila zemlju u području Mairangi Bay sjeverno od Aucklanda i zasadili vinograd.
Na rodnom otoku Antina supruga, Mande Milevčić, spremala se za odlazak u Novi Zeland. Njih dvoje oženili su se po prokuri, odnosno preko posrednika koji je na otoku nastupio u ime mladoženje, bio je to Ivan Bunčuga, Antin i Jakovljev brat koji će posredovati i u vjenčanju svog drugog brata u iseljeništvu. Drugi svjetski rat privremeno je odgodio Mandin prvi susret sa suprugom te mu se pridružila tek 1948. godine.
Plan o vjenčanju drugog brata, Jakova, s Jovaninom Ostojić iz Gromin Dolca naprasno je prekinula vijest o njenoj preranoj smrti zbog bolesti. Jakov tada moli njenog oca da mu dozvoli da oženi Jovanininu sestru Reparatu te da ona dođe u Novi Zeland. Suočena sa sestrinom smrću i stanovitim osobnim razočaranjima koje je doživjela nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je sudjelovala kao mlada partizanka, Reparata pristaje na prošnju i nakon vjenčanja odlazi kod Jakova u Novi Zeland 1951. godine. Nakon ženidbe braća su podijelila imovinu. Ante je isplatio bratov dio i nastavio se baviti vinogradarstvom u Mairangi Bayu. Jakov je odselio s obitelji u predgrađe Aucklanda gdje je radio kao brijač i imao farmu kokoši za proizvodnju jaja.
