Skromna emotivna temperatura Božićnog koncerta u Splitu

Oba Božićna koncerta, 22. i 23. prosinca 2014., ispunila su veliku dvoranu HNK Split gotovo do posljednjeg mjesta. Vraćanje bogatoj tradiciji svečanog obilježavanja božićnog otajstva, jedinstvenosti i dostojanstva ljudske osobe, već je osvojilo tvrdo tlo u glazbenom životu Splita i postalo događajem koji zavrjeđuje našu pozornost i simpatije. To tim prije što je koncertni život grada zbog raznih okolnosti decimiran i što je trebalo hrabrosti i razuma da se božićni koncerti vrate u kazalište i ne krenu u komercijalizaciju već slijede neke unutrašnje imperative koji nisu uvjetovani ničim izvanjskim. Na tom tragu bilo je više umjetnika i glazbenih pregalaca koji su od božićnih koncerata pravili male glazbene svečanosti, a među njima bio je svakako i Hari Zlodre koji je za splitsku operu vezan već 25 godina. 

Riječ je o umjetniku koji je profesor nekoliko predmeta na Umjetničkoj akademiji u Splitu i koji je do sada ravnao s više stotina izvedbi opera, baleta i koncerata među kojima su i oni blagdanski, demonstrirajući  muzikalnost, tehničku spremu i zavidnu informiranost sve bez velike poze i prekoračenja granica samokontrole.

Dirigent Hari Zlodre i ove godine u odabiru repertoara Božićnog koncerta vraća se prokušanom receptu od svega po nešto angažirajući pojačani Orkestar, Zbor HNK i operne prvake Valentinu Fijačko i Ivicu Čikeša, kao adute koji su trebali osigurati stvaran glazbeni doživljaj. Ono što smo doživjeli na oba koncerta ipak ne bismo mogli nazvati posebno dojmljivim, ne samo zbog pomanjkanja preciznosti i stilske dojmljivosti, koliko zbog gubitka koncepcijske uvjerljivosti i kontrastnih blokova koji će misaonom svijetu ideja i bujnosti glazbene naracije suprotstaviti atmosferu popularnih božićnih napjeva i veselje navještenja. Ozbiljno pripremljeni programi sasvim rijetko pribjegavaju kaleidoskopu djela različitih stilskih smjerova, zanimljivo da u splitskom slučaju nije izveden ni jedan hrvatski autor, već se radije poseže za većim antologijskim djelima trajne vrijednosti, što nama i maestru Zlodri nije nepoznata činjenica. Izbor od desetak djela u prvom bloku programa pokazao je određene slabosti koncepta ne samo u izboru već i na izvedbenoj ravni.

Suviše raznolik glazbeni program

Uvodni Te Deum u C-duru, KV 141, mladog W.A. Mozarta iz 1769. tradicionalna je himna radosti i zahvalnosti natopljena poezijom i liturgijskim ushitom  koja od zbora zahtjeva ne samo vedrinu već i izvodilačku vještinu, intonativnu čistoću. Ono što smo čuli od pojačanog Zbora HNK (zborovođa Ana Šabašov) nije nas odveć raspoložilo, ponajprije se to odnosi na glazbeni luk koje je često ugrožen nečistom intonacijom, slabim iskoracima prema jačim dinamikama i labavi slijed niti fraze. Zbor je koliko znamo započeo s ozbiljnim studijskim radom po dionicama, poradilo se na kompaktnosti i ujednačenosti pa i senzibilnosti koja se nerijetko ignorira. Ali dogovoreni dinamički kontrasti i dikcija, lijepa fraza, pogođeni stil i toplina, gube se tijekom izvedbe ako nisu pomno vođeni od dirigenta, napose kada je riječ o Mozartovoj razbarušenoj igri mladosti. Nešto kasnije Zbor je izveo poznatu božićnu pjesmu Adeste fideles (Pristupite vjerni) koja se pripisuje J.F. Wadeu uz niz autorskih nepoznanica ( od J. Readinga do King Johna IV. od Portugala)  i brojnih verzija sličnih glazbenih tema. Himnička glazba i stihovi koji pozivaju na obožavanje rođenog Boga, našli su u Zboru HNK homogene tumače premda se mogla osjetiti na više mjesta nejasna i nečista intonacija, bolji tamniji muški i ženski glasovi bez zvonkih soprana i tenora.

Ljepotom se izdvaja Mozartova sopranska arija Laudate Dominum kao peti psalm (116) Vesperae solemnes de confessore, KV 339 iz 1780. Riječ je o večernjim liturgijskim službama iz salzburške katedrale, duhovnim skladbama koje Mozart niže jednu za drugom poslije smrti svoje majke. Peti psalm često se izvodi izvan šestostavačne Vesperae i sugerira mir u zvukovnoj raskoši. Valentina Fijačko meko se uklopila u kratku ali delikatnu sopransku dionicu podržana zborom i finim lirskim ozračjem. Nakon Mozarta uslijedila su dva ulomka iz najuspjelije opere P.I. Čajkovskog 'Evgenij Onjegin' iz 1879. Valjda nema skladatelja koji je krajem 19. stoljeća tako dobro poznavao danses d'école kao Čajkovski, njegovu povezanost sa spektaklom i plesnim dvoranama. Majstorska orkestracija Valcera, Op.24, iz drugog čina opere s nezaboravnom melodijom uronjena u atmosferu seoske opuštenosti učinila se suvišnim dijelom koncerta moguće i njegovim najslabijim mjestom. Pomanjkanje strasti  i sabranosti, pokušao je nadomjestiti Ivica Čikeš u velikoj ariji kneza Grjemina iz 3. čina 'Ljubvi vsje vozrasti pokorni'. Zaluđeni stari knez kao specifični ruski lik traži svoju izgubljenu mladost u Tatjani. U ponešto sporijem tempu i bez poleta Čikeš je bio korektan, ali ne i nadahnuti tumač intimnih čežnji kneza. Našeg prvaka čuli smo još u Largu možda najljepše Handelove arije Ombra mai fu (Nikad nije bilo sjene...) kojom započinje opera Serse (Xerxes). Arija traje kratko i uz pratnju gudača da bi u polaganom tempu naglasila jednostavnost i bogatstvo melodije i svake fraze. Basovska verzija nije tako česta pa je utoliko bila zanimljiva Čikešova smirena interpretacija. Najposlije, čuli smo planetarno popularnu Berlinovu skladbu White Christmas koja je nakon 1942. i interpretacije Binga Crosbyja u filmu 'Holiday Inn' snimljena preko 500 puta od raznih pjevača i grupa. Splitska verzija, koja je mogla ponuditi više, ostala je  tek glazbena rutina u okvirima kontrolirane odmjerenosti.

Valentina Fijačko sopranistica je s programom širokog stilskog razdoblja, dovoljno raznovrsna u izrazu, odnjegovane muzikalnosti i poprilično izjednačena registra (lirico spinto) sklonija raspjevanim punim tonovima nego li prodornim i brzim pasažima. Pored Laudate Dominum, na Božićnom koncertu izvela ja Destemoninu molitvu 'Ave Maria' iz Verdijeva Otella i ariju Leonore sa Zborom 'La vergine degli Angeli' iz Moći sudbine ne gubeći frazu i dinamičko nijansiranje. Ipak, tek su suptilni kontrasti iznimno lijepe 'Cantique de Noël' (Sveta noć) francuskog skladatelja Adolphe Adama iz 1847. na tekst pjesnika P. Cappeaua, bili ne samo uspjela tonska realizacija Valentine Fijačko, već i centralna točka cijelog programa. Oduševljenje publike poklopilo se iskrenim doživljajem sjajne skladbe koja je u vrijeme nastanka od crkve odbacivana zbog pomanjkanja glazbenog ukusa i religijskog  duha.  

Za kraj smo ostavili Wagnerov Preludij prvog čina Lohengrina izvedenog, pod vodstvom Franza Liszta, na praizvedbi ove šeste njegove opere 1850 u Weimaru. U odsutnosti depresivnog skladatelja koji je bio u egzilu u Švicarskoj, postignut je takav uspjeh djela koji je najavio dolazak novog opernog genija. Preludij je djelo iznimne ljepote koja se smjestila između visokih tonova violina oprezno se dijeleći u separatne linije A dur ugođaja koji se polako otvara i dobiva snagu od metalnih puhača da bi zatim nestao u miru neba. Reklo bi se jednostavna igra majstorskog puta prema crescendu i briljantnom climaxu pa odmah zatim povratak u zagrljaj mira i tihog žubora. Unatoč sitnim nedostacima, orkestar i dirigent Zlodre dodirnuli su snagu i ljepotu interpretacije najljepšeg Wagnerova preludija.

Cijeli spomenuti ugođaj naglo je zatim krenuo prema hrvatskim božićnim pjesmama, prema zabavi i veselju koji su sve obojili  ugođajem, obradama i izvedbama koje nisu odgovarale onome što smo prethodno čuli.

Velike obveze

Kako bilo, za nama je Božićni koncert koji nas je, čak i očekivano,  malo čim novim obdario. Izbor programa motiviran onime što je već poznato, koncepcijski upitan  i nerijetko u opreci s božićnim porukama i  sakralnom atmosferom (Čajkovski Valcer, Verdijeva Ave Marija i dr.), raniji nastupi gotovo svih solista svedeni na samo dvoje pjevača, izvedbe promjenjive kvalitete s vrhuncem u Adamovoj skladbi, nedostatna programska knjižica i oduševljenje kazališne publike koja je željna glazbe, proživljenih interpretacija i odbacivanja svakog balasta trivijalnosti. To nisu male obveze niti tek varijacije na stare teme!