SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU 'Često me kolege pitaju što uopće radim u Švicarskoj'

'Ajmo vidit kako je, uvik se možemo vratit', rekao je Miran Mišić supruzi prije 13 godina kad su se više iz znatiželje nego potrebe preseli iz Splita u Basel. I još su u Švicarskoj, gdje su dobili i dijete koje je napunilo sedam godina.

S Mišićem smo popričali za naš novi serijal 'Splićani vani vs. stranci u Splitu', koji radimo u sklopu projekta Naš grad. Završio je Građevinski fakultet u Splitu, radio u Konstruktoru, a danas ovaj 43-godišnjak također kruh zarađuje u struci - 'projektiranje i nadzor u graditeljstvu' opis je njegova posla.

Nije mu bilo baš lako u početku, trebalo mu je nekoliko godina za prilagodbu...

- Čovjek s 30 godina je već relativno formirana ličnost i teže usvaja neke stvari koje su mu nove i strane. Iako je Švicarska blizu i spadamo u taj neki zajednički prostor srednje Europe, ipak smo prilično različiti - drži Mišić.

Neke stvari ga, kaže, još uvijek ne prestaju šokirati...

- Primjerice, jednom je kolega iz firme, inače Nijemac, organizirao druženje uz bavarske kobasice i bezalkoholno pivo. Pred 15-ak zaposlenika koji su se odazvali ponosno je pričao o bavarskoj kuhinji. Kobase su bile bezvezne, a o pivi bez alkohola neću ni pričati. Sutradan stiže e-mail sa zahtjevom da mu svatko tko je prisustvovao da pet franaka za troškove. Druženja, pogotovo uz gradele, u pravilu zahtijevaju da svatko donese svoje meso. Spontana okupljanja su rijetka, Švicarci sve vole imati isplanirano. Kada sam kolegu zvao na večeru, otvorio je kalendar na mobitelu i rekao mi: 'Paše mi ovaj vikend' i pokazao datum za šest mjeseci.

Mišić kaže da Švicarcima organizacijski nema premca, radilo se na razini pojedinca, manjeg kruga ljudi ili većih kolektiva. No, primjećuje, znaju zaštekati zatekne li ih nešto što nije 'po knjizi'.

- Napamet mi pada loša organizacija finala juniorske Lige prvaka u Ženevi. Mislim da se u neobičnim i novim situacijama mi puno bolje snalazimo budući da smo po prirodi improvizatori i okolina nas je jednostavno natjerala da budemo snalažljiviji - smatra Splićanin. 

Ključnu razliku između Hrvata i Švicaraca vidi u društvenom životu.

- Mi smo puno društveniji, otvoreniji, prije ćemo se sprijateljiti, ali lakše i posvađati. Oni su zatvoreniji i rezerviraniji, rijetko se izlijeću s mišljenjima. Suvišno je govoriti da je Švicarska zemlja pravila. Kada dođu do mene prijatelji iz Splita i pitaju smije li se nešto, odgovorim im: 'U Švici je zabranjeno sve, a onda su tek neke stvari dopuštene'. Nevjerojatno je koliko je do u detalje sve regulirano. Po gradu sam viđao postere s pravilima za ulične svirače. Doslovno je sve bilo definirano: od kada do kada smiju svirati, koliko ih smije biti, koji razmak, koji instrumenti, ma sve živo. Taj njihov sustav pravila i kazni funkcionira i ljudi se generalno pridržavaju zakona te rijetko tko uopće komentira ili se bavi tim stvarima. U Splitu i Hrvatskoj je potpuno drugačija situacija. Očito je da se kod nas neka pravila i zakoni ne poštuju, ali onda s druge strane upravo zato što svi viču kako se ne poštuju pravila, imamo paradoks da se veći prijestupi slabo kažnjavaju, a neki banalni drastično.

Život u Švicarskoj, navodi Mišić, u većini stvari funkcionira jako dobro, npr. zaposlenje, javni gradski prijevoz, zdravstvo, politički sistem... Neke stvari su, po njemu, manjkave, kao porodiljni dopust koji traje 14 tjedana i plaćen je samo 80 posto, a ne sviđa mu se ni 'čudnovati' školski sustav. 

- Kako smo mi iz Splita većinom poslovično nervozni, budemo mi teško jer mi se zna dogoditi da se ne mogu niti iživcirati kako Bog zapovida. Recimo, ako mi pobjegne bus, novi dođe za pet minuta - zafrkava se Mišić, pa nastavlja u ozbiljnijem tonu:

- Jedan od ozbiljnih problema u Splitu i Hrvatskoj je zdravstvo. Oronule bolnice, manjak zaposlenika, nepregledne liste čekanja su baš stvari koje nam ne služe na čast. Jednom prilikom mi je doktor u Baselu preporučio magnetsku rezonancu, podigao je slušalicu, nazvao kliniku i pitao ih je kada imaju slobodan termin, a ovi su odgovorili: 'Može li pacijent odmah doći?' U nas bi se čekalo bar šest mjeseci na taj pregled.

Po Mišiću, Splićani imaju manu što vide samo probleme i svaki im je gorući. Aktualno je 'prekomjerno granatiranje' domaćeg turizma, koji iz švicarske perspektive izgleda skroz drugačije.

- Ne prođe dan da ne vidim neko ronjanje zbog gužvi, buke i sličnog. I većini ljudi su svi krivi i svi zahtijevaju neka magična rješenja, a ne kuže da čarobnog štapića nema. Kad ti je grad prepun turista, normalno je da prometna infrastruktura pati. Nije samo Split u pitanju, svaki iole turistički zanimljiv mediteranski grad ima iste probleme. Oni se mogu ublažiti, ali nikako kompletno riješiti, zato bi očekivanja građana trebala biti umjerenija.

Nadalje, mislim da splitski turizam niti malo ne kaska za ostalim mediteranskim vedetama, čak smatram da smo u nekih stvarima i ispred konkurencije. Unazad desetak godina je Split baš stekao renome vrhunskog odredišta i često me kolege i prijatelji pitaju što ja uopće radim u Švicarskoj. Mislim da bismo trebali biti ponosni i čudno mi je da nitko ne ide za tim koliko Split zapravo dobro funkcionira u vrijeme kada se obaraju rekordi u broju gostiju.

Aerodrom besprijekorno radi, što se ne može reći za dosta europskih gradova. Privatni smještaj je u Splitu u samom europskom vrhu, dajem ruku u vatru za tu ocjenu. Hotelski možda još nije. Trajekti voze, nitko ne štrajka, goriva ima, restorani i dućani su dobro opskrbljeni. Iz godine u godinu je sve više i više sadržaja i ponude - primjećuje splitski Švicarac.

Pitanje koje se najčešće postavlja Hrvatima u inozemstvu je: 'Kad se vraćaš?', a evo njegovog odgovora:

- Biti gastarbajter danas nije isto kao prije 30 ili 40 godina kada nije bilo moderne tehnologije i povoljnih letova. Godišnje dođem u Split barem četiri, pet puta, a preko socijalnih mreža i Dalmatinskog portala uvijek vidim što se događa u mom gradu pa pečalba nije toliki bauk. Imam osjećaj kao da zapravo nikad nisam ni otišao - zaključio je Mišić.