SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU 'Na roštilju u Argentini pustio sam prijateljima Oliverove pjesme, kasnije je postao moj susjed'

Na zadnjem svjetskom prvenstvu održanom 2022., naši Vatreni su ostvarili veliki cilj osvojivši broncu 'zlatnog sjaja', dok je pravo zlato ipak otišlo za domovinu nogometa, tanga i najboljih odrezaka – Argentinu. Neki zato još možda dijele manju dozu pozitivnog rivalstva prema Argentincima, koje je uvijek dobrodošlo u sportu, no za našu gošću koju smo intervjuirali u serijalu 'Splićani vani vs. stranci u Splitu' u okviru projekta 'Naš grad' i koja dolazi iz te zemlje, nemamo što negativno za reći, i to ne samo zato što ima hrvatsko porijeklo.

Riječ je o književniku Tinu Bojaniću čije su knjige napisane na španjolskom i engleskom te prevedene i na talijanski i katalonski te su dostupne na Amazonu. Osim što ovaj ljubitelj pisane riječi trenutno radi i na izdavačkom projektu o Domovinskom ratu ispričanom iz perspektive njegovih protagonista, radi i kao novinar i dopisnik za razne međunarodne medije. S ovim eruditom bogatog iskustva popričali smo o tome što ga je ponovno dovelo na hrvatsko tlo, jesu li Hrvati skloniji zapjevati ili zaplesati, je li više Hrvat ili Argentinac, o načinu njegovanja hrvatske kulture u tuđini kao i o još mnogo zanimljivih tema. 

– Prije dvadesetak godina stigao sam, jednog zimskog dana, u Stari Grad na otoku Hvaru, inače rodni otok moje bake po ocu bez ikakve predodžbe da ću biti jedina osoba koja dolazi izvan tog mjesta, a nalazi se tamo izvan sezone. To je bilo iskustvo mog života. Uvijek bi me netko pozvao na ručak, navečer sam prvi put slušao kako pomorci uz vino pjevaju u klapi. Bio sam prvi iz svoje obitelji koji je stigao na otok; kasnije su neki došli, a neki su i ostali – ispričao nam je Bojanić. 

Ova odluka možda se čini kao impulzivna, no bila je dio složenije priče. 

– Kao pisac i dopisnik za izdavačku kuću Reino de Albanta Ediciones počeo sam mnogo putovati, najprije po Argentini i susjednim zemljama, a zatim po cijeloj Americi i Europi kao i nekim udaljenim krajevima. U Europi sam živio nekoliko godina, i to u više različitih država jer je moj cilj bio živjeti dulje vrijeme u svakoj regiji iz koje potječem. Primjerice, u Irskoj sam živio nekoliko godina jer sam odrastao u irskoj četvrti, ali i zbog ljubavi prema ragbiju. Živio sam i u Španjolskoj gdje sam počeo raditi u izdavaštvu dok sam za vrijeme života u Italiji razvio poslovne veze između Europe i Latinske Amerike koje su kasnije prerasle u Splitu u Jutland Consulting. Tako sam nakon vremena provedenog u Barceloni i Firenci naposljetku završio na Hvaru, a kasnije sam se preselio u Zagreb – pojasnio nam je. 

Budući da je živio u mnogim zemljama, pitali smo ga je li osjetio da mu je Hrvatska od samog početka bila srcu bliža. 

–  Živjeti u bilo kojoj drugoj zemlji bilo mi je lako dok sam radio kao pisac na više jezika, ali Hrvatska me fascinirala od prvog dana. Jednostavno, bila je to ljubav na prvi pogled, ali i mjesto gdje mi je sve bilo teže: jezik, običaji i svijet potpuno različit od onoga koji sam poznavao. Tako su počela moja putovanja u Hrvatsku iz bilo kojeg mjesta na kojem sam se nalazio. Počeo sam provoditi ovdje nekoliko mjeseci svake godine, moj boravak se postupno produživao. Jednog dana na roštilju u Argentini pustio sam svojim prijateljima da slušaju pjesme Olivera Dragojevića koji je kasnije postao moj dragi susjed sve do svog odlaska u vječnost. Tada sam shvatio da moj odnos s Hrvatskom više neće nestati kao što su moji prijatelji također tada shvatili da ću se ponovno odseliti – kazao je.

Zanimalo nas je i je li znao o Hrvatskoj nešto više od toga da vuče korijene s našeg 'najsunčanijeg otoka' prije nego što se je u njoj nastanio. 

– U Argentini se mnogo zna o Španjolskoj i Italiji, no o Hrvatskoj se ne uči na istoj razini. Međutim moji su mi djedovi i bake uvijek pričali svoje priče, strast kojom je moja baka govorila o Dalmaciji bila je hipnotička. Kad je Dubrovnik bombardiran tijekom Domovinskog rata, vidio sam svog oca kako plače što me duboko dirnulo i odmah me povezalo s tom prekomorskom zemljom. Kao tinejdžer pripremao sam se za ulazak u argentinsku vojsku zbog čega sam pratio ratna zbivanja kao da sam tamo. Kad sam saznao da su se borili i Argentinci, sukob mi je postao još bliži. Sjećam se da sam na televiziji vidio brigadira Rodolfa Barrija Saavedru u rovu, to je slika koju nikada neću zaboraviti. Godinama kasnije, nakon što smo se upoznali u Splitu, zajedno smo posjetili mjesta gdje je on ratovao. Zahvaljujući mojem suosjećanju prema našoj povijesti, postali smo prijatelji, sprijateljio sam se i s mnogim njegovim suborcima – istaknuo je Tin Bojanić.

Normalno je da godine života u stranoj zemlji posebno ostave traga na pripadnike druge ili treće generacije iseljenika zbog čega smo ga priupitali postoji li neki 'djelić Argentine' koji mu izrazito nedostaje.

– Iz Argentine bih donio meso iako ovdje uživam s prijateljima u janjetini te sam u Dalmaciji naučio jesti ribu. Nedostaju mi milonge, ali u Zagrebu sam znao ići na neke gdje sam se, na trenutke, osjećao kao u Buenos Airesu i gdje sam mogao malo zaplesati. Hrvatsko vino mi se jako sviđa i baš je ono bilo prvo što sam probao na Hvaru zajedno s maslinovim uljem. Kao prevoditelj za grupe iz cijelog svijeta obišao sam mnoge vinarije, ali priznajem da mi nedostaje moj malbec nedjeljom u podne. Nedostaje mi i ragbi koji ovdje nije toliko popularan, ali uživam kad mogu pogledati neku utakmicu kluba Nada. Naprosto, Argentinac, prije ili kasnije, svoju životnu priču počne doživljavati kao melodiju tanga zbog čega još uvijek slušam svoju radio postaju FM La 2x4 iz Buenos Airesa za vrijeme doručka. Ta mješavina nostalgije i melankolije nije toliko različita od hrvatskog duha, također obilježenog migracijskim valovima – istaknuo je.

Nije tajna da se i u Hrvatskoj voli zapjevati i zaplesati, ali izgleda da ipak ne na isti način i u okolnostima kao u Argentini jer je upravo ona 'domovina tanga.'

– Argentinci obično znaju plesati, ali Hrvatska je narod koji pjeva. Jednom je prilikom na jednom okupljanju neki mladić pomislio da nisam baš muževan jer sam previše plesao s djevojkama. S druge strane, iznenađuje me koliko su svi muzikalni, čak i oni koji to na prvi pogled tako ne izgledaju. Kad se okupim s prijateljima ribarima i kad oni pjevaju klapske pjesme, odmah se priključim njihovim emocijama ali ja u tišini, osim ako se na repertoaru nađe pjesma 'Dalmatinac sam'. Prije nekoliko godina, dok sam pio mate na plaži, mnogi nisu znali što je to, danas već znaju. Argentinci su spontani: dovoljan je razgovor u kafiću da nekoga pozovete na roštilj ili na mate kod kuće. Slučajan susret u pošti ili banci s nekom damom može se smatrati izlaskom. Zato sam morao naučiti tek pružiti ruku ženama i ne pozdravljati ih poljupcem kao u Argentini. U Hrvatskoj se susreti obično odvijaju izvan doma, u kafićima ili barovima, a vrata doma se ne otvaraju odmah, no kada se otvore, dobijete i ključ od njihova srca – pojasnio je.

Strast argentinskog naroda najbolje se uočava u njihovoj kulturi plesa. Mi smo Bojanića upitali pleše li i sam koji ples te u čemu je njegova posebnost. 

– Rekao bih da sam i ja na neki način 'tango koji putuje svijetom.' Volim ga zbog njegove poezije, glazbe i jer je to ples koji vam omogućuje da odmah držite voljenu ženu u naručju. Tango pripada području Río de la Plate, ne cijeloj Argentini, ali je potekao od imigranata koji su stigli u Buenos Aires. Tamo čovjek odrasta čeznući za mjestima poput Hvara i mnogih drugih koja nikada nije posjetio zbog čega je nostalgija neisključivi dio našeg nasljeđa. Tango je sačinjen od snova i sjećanja onih koji su stvorili Argentinu. Zanimljivo je da početkom 20. stoljeća polovica stanovnika Buenos Airesa nije govorila španjolski – dodao je.

Nisu Argentinci strastveni samo kad je riječ o tangu, već i nogometu o čemu najbolje govori doček svjetskih prvaka s zadnjeg svjetskog prvenstva. Tko je po ovom pitanju strastveniji, mi ili oni, doznali smo iz 'prve ruke.'

– Dolazim iz svijeta ragbija, ali mogu potvrditi da su Hrvati čak i strastveniji navijači nogometa nego Argentinci. Ovdje točno znam kojem klubu pripada svaki moj prijatelj, a kada se igra važna utakmica, nemoguće je ne znati za to. U Argentini pak rijetko sam znao za koji klub navijaju moji prijatelji. Imam prijatelje iz Torcide, a murale koje oslikavaju, s dubokom domoljubnom osjetljivošću, nikada nisam vidio među argentinskim 'barrabravas', osim možda u kontekstu borbe za naše Malvinas otoke – objasnio je. 

S nama je podijelio i još pokoju kulturalnu razliku između zemlje u kojoj je odrastao – Argentine – i zemlje u kojoj sada živi – Hrvatske.

– Hrvatska, unatoč svojoj veličini, u usporedbi s Argentinom mi je pokazala velike razlike među svojim regijama. Primjećujem to među svojim prijateljima iz Rijeke, Zagreba, Slavonskog Broda, Hvara ili Dubrovnika kao i među Hrvatima iz Livna. Kao putnik, brzo sam se prilagodio, ali sam naučio da ne mogu očekivati da se svi prilagode načinu razmišljanja koji dolazi izvana. Argentinci su vrlo ironični i otvoreni; mislim da sam u početku neke uvrijedio svojim komentarima ili zbunio neku djevojku pozvavši je na večeru bez druge namjere osim odlaska u kino.

Između ostalog, u Splitu sam prvi put shvatio da je društvo podijeljeno između onih koji cijene dijasporu i onih koji nas smatraju odgovornima za nestanak Jugoslavije. U Zagrebu sam već poslovao, ali u Splitu sam doživio mnoge prijevare, koje su se s vremenom povećavale. Zato sam počeo stvarati mreže podrške među dijasporom, kao i među Argentincima i Latinoamerikancima u Hrvatskoj. Tako je nastala Zaklada Argentina Semper i Croacia Latina. Zaklada Argentina Semper jedina je argentinska predstavnička institucija na hrvatskom tlu. Iz Zaklade koordiniramo pomoć među 8 tisuća Argentinaca iz naše Facebook grupe Argentinos en Croacia' i podržavamo Croaciju Latinu, s njezinih 14 tisuća Argentinaca još zvanu 'Latinos en Croacia'. Dopisnik sam i Nacionalnog instituta Sanmartiniano, jednog od velikih simbola naše nacije – napomenuo je.

U posljednje vrijeme Vlada nastoji raznim mjerama potaknuti dijasporu na povratak. Upitali smo ga osjeti li se kakva promjena ili je dijaspora tek dio nekog 'drugog plana.'

– Hrvatska u velikoj mjeri ne iskorištava potencijal svoje dijaspore. Ne radi se o običnim migrantima: oni dolaze s prethodnom ljubavlju koju nijedan drugi imigrant ne donosi. Ipak, ne postoje poticaji za stvaranje pravog međusobnog odnosa. Većina dođe, upozna zemlju i ode, često razočarana. Kad bi im se ponudila mogućnost da svi godinu dana uče jezik, upoznaju prilike u zemlji ili čak služe u vojsci (ili drugoj instituciji), vratili bi se u svoje zemlje kao ambasadori Hrvatske, jačajući kulturne i gospodarske veze. U određenoj mjeri, mogao bi se slijediti izraelski model odnosa s dijasporom. Brojni investitori htjeli su dogovoriti sastanak s lokalnim dužnosnikom kako bi osjetili da će njihove investicije imati podršku, ali nikada nisu dobili odgovor. 

Čak sam i osobno razgovarao s političarima, ali nisu pokazali nikakav interes. Kad sam ja došao ulagati, mnogi su mi rekli: 'Ako ti uspije, mi ćemo te slijediti.' Poznajem previše slučajeva, a i sam sam to doživio da mnogi potomci Hrvata mole na hrvatskom, vole Hrvatsku, a unatoč tome nailaze na prepreke pri reguliranju svog statusa, osjećajući se nepoželjno. S druge strane, osobama iz dalekih zemalja, s malo kulturne ili vjerske povezanosti, postupak se olakšava. Nešto tu nije definitivno nije u redu – konstatirao je naš sugovornik.

Kao pripadnik dijaspore, i sam je njegovao hrvatsku tradiciju van domovine. Mi smo saznali kako je to njegova obitelj postizala u dalekoj Argentini.

– Kod kuće je bila vidljiva mješavina kultura, pričalo se na španjolskom sa svim mogućim naglascima. Kako sam bio zaljubljenik u književnost, baka mi je pričala priče o Petru Hektoroviću, Tinu Ujeviću, svetom Jeronimu i prijevodu Biblije te o Marku Maruliću, 'ocu hrvatske književnosti'. U svom osobnom dnevniku imala je njegove stihove i predstavila mi ga kao 'humanista, filozofa i kršćanina.' To mi je ostalo u sjećanju. Inače je hrvatska zajednica u Argentini vrlo cijenjena i brojna. Dovoljno je pogledati prezimena u bilo kojem području. Kaže se da je i slavni Maradona ima korijene na Korčuli kao i da sadašnji predsjednik Milei ima hrvatske pretke – naglasio je.

Unatoč tragu koji 'tuđina' ostavi na čovjeka, izgleda da je pronašao način da istim žarom, samo na drugi način voli obje svoje domovine.

– Vrlo sam argentinski nastrojen i duboko volim svoju zemlju, ali također sam ponosan na svoju hrvatsku krv, osobito nakon što sam saznao više o borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, krvlju i ognjem. U Hrvatskoj se osjećam kao još jedan Hrvat premda ako me netko pita, prirodno odgovaram da sam Argentinac. Metaforički, kao da mi je majka Argentina, a otac Hrvatska: jedna me hranila i odgajala, druga mi je dala smjer i sudbinu – kazao je ovaj erudit. 

Zanimljivo je i što je vodio kafić u rodnoj kući Marka Marulića. Saznali smo što ga je potaklo na donošenje takve odluke.

– U Argentini gotovo svaka kuća ima knjižnicu ili kutak za čitanje, a u parkovima i metrou vidi se kako ljudi čitaju. Kad sam saznao da se unutar Dioklecijanove palače nalazi rodna kuća oca hrvatske književnosti, nisam mogao vjerovati. Osjetio sam da je to sudbina, mogao sam spojiti svoju književnu vokaciju i želju da odam počast Hrvatskoj. Tako je ta kuća-muzej pretvorena u književni kafić čime je postala kulturni prostor u kojem su pjesnici iz cijele Hrvatske predstavljali knjige i recitirali svoje stihove. Tijekom gotovo desetljeća, mnogi su turisti iz cijelog svijeta zahvaljujući tom mjestu saznali da i Hrvatska ima svog Dantea ili Shakespearea. 

Nažalost, zbog nedostatka lokalne političke podrške nisam uspio uključiti našeg pisca u festivale u kojima sudjeluju kuće Joycea, Shakespearea, Alighierija, Cervantesa… Tijekom pandemije uslijed raznih okolnosti posao je nažalost propao, ali ostao sam dosljedan i branio svoj san do kraja. Kako sam napisao u jednom članku: 'Bako, nadam se da si vidjela da nisam zaboravio tvog voljenog Marulića' – zaključio je s emotivnim prizvukom ovaj Argentinac hrvatskih korijena.