SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU Amerikanka Sara Dyson otkrila nam je kako je usvojila 'pomalo' životni stil

Amerikanka Sara Dyson prije gotovo 12 godina odlučila se preseliti u Split, u međuvremenu je ovdje pokrenula i sad već uspješnu tvrtku Expat in Croatia. Što ju je na to ponukalo kao i zbog čega je prigrlila ovo podneblje, otkrila je u u serijalu 'Splićani vani vs. stranci u Splitu', koji Dalmatinski portal donosi u okviru projekta 'Naš grad'. 

'Odrasla sam u Irvingu u Texasu, predgrađu Dallasa. Kuća u kojoj sam odrasla bila je samo tri kilometra udaljena od stadiona na kojem su Dallas Cowboysi igrali 37 godina - upoznala sam mnogo Hrvata koji ih vole. Godine 2006. preselila sam se u New York, zatim u Amsterdam, pa u Kaliforniju i konačno na Floridu prije dolaska u Hrvatsku. 

Split sam potpuno neplanirano turistički posjetila 2011. Naime, dok sam planirala putovanje u Italiju, naišla sam na objavu američkog para koji se, također umjesto Italije koju je prvotno htio posjetiti, odlučio na izlete od Opatije do Dubrovnika te u konačnici nije požalio. Naveo je kako su ljudi ljubazniji, hrana bolja, krajolik ljepši te kako je (tada bilo) jeftinije. Premda nisam ni znala da je Hrvatska država, zbog priče tog para željela sam saznati više o ovom raju. Na koncu, uopće nisam otišla u Italiju, već sam došla na deset dana - u Zagreb, Split, Hvar i Dubrovnik', prisjetila se. 

Vrlo skoro Dyson je promijenila adresu, i to na Svetog Duju - 7. svibnja 2012. Otkrila nam je kako joj je taj datum najdraži u godini zbog dvostrukog slavlja - kako blagdana tako i godišnjice dolaska. 

'Među svim gradovima koje sam posjetila, Split se doimao kao najbolji izbor za mene. Nije prevelik, a ni premalen. Potpuna je suprotnost svemu s čime sam se susretala u Texasu - lako se kretati uokolo bez auta, dok vas ondje čudno gledaju ako šećete. 

Split ima bogatu povijest; još uvijek zadivljeno promatram Dioklecijanovu palaču. S druge, pak, strane, u Texasu je teško pronaći zgradu stariju od 50 godina. Nadalje, moj je rodni grad šest sati udaljen od mora, odnosno od Meksičkog zaljeva koji je, pak, okružen naftnim rafinerijama, zbog čega nije ni bistro. Također, taj je dio Texasa vrlo ravan, stoga mi je bio poseban osjećaj ovdje svakodnevno gledati planine izbliza. Čak i sada, 12 godina kasnije, pogled na planine mami mi osmijeh na lice', ispričala nam je. 

Otkrila nam je kako je isprva obavljala pregršt različitih poslova kako bi preživjela. Čini joj se da je danas strancima puno lakše zaposliti se ovdje no tada.

‘Budući da sam htjela ostati, morala sam pronaći svoj put. Većinu vremena provedenog u Hrvatskoj radila sam kao web developer, odnosno izrađivala sam web stranice za male tvrtke. Radila sam, međutim, i druge poslove - konstantno tri istovremeno. 

Srećom, taj je period iza mene. Sada isključivo vodim svoju tvrtku Expat in Croatia, koja pruža usluge kojima klijentima olakšava proces preseljenja u Hrvatsku kao i život ovdje. Ponosno mogu kazati kako smo najvažniji izvor informacija o hrvatskoj birokraciji, imigraciji i asimilaciji. Čak i određeni uredi MUP-a dijele linkove na naše stranice. Pomažemo hrvatskoj dijaspori kao i strancima bez veza s Hrvatskom pri ishođenju boravišta, prijavama za državljanstvo, osiguravanju zdravstvene skrbi te pospješujemo njihovu prilagodbu. 

Surađujemo, također, s mnogim Hrvatima kojima je lakše kod nas potražiti odgovore, nego se samostalno snalaziti u labirintu birokracije. Svi smo imali iskustva kucanja na vrata od ureda do ureda, prebacivanja s osobe na osobu, potrage za onim još jednim papirom… Mi, dakle, obavljamo sav posao - provjere činjenica kod nadležnih i stručnjaka te utvrđivanja usklađenosti sa zakonima. Birokracija je, dakle, naša specijalnost, ali se fokusiramo i na asimilaciju, kulturu te jezik. 

Expat in Croatia započeo je kao blog 2013. - pisala sam o svojim iskustvima s birokracijom. U to vrijeme nije bilo relevantnih izvora na engleskom jeziku i zasigurno ih neće biti još godinama. Godine 2018. registrirala sam tvrtku u Hrvatskoj, sada imam tim od 10 zaposlenika, uglavnom Hrvata, koji žive diljem zemlje', iznijela je. 

U razgovoru nam je i predstavila Split iz svoje perspektive. Otkrila nam je što najviše voli, a što baš i ne. 

'Volim cijeli grad, ne samo Palaču i Varoš. Svaki kvart ima svoju osobnost i energiju. Volim se 'gubiti' na Splitu 3 i Trsteniku, volim prolaziti Gripama na putu prema gradu pokraj ekipe koja igra balote, dječaka koji igraju košarku i paunova koji se sunčaju na krovovima. Volim pizzu u omiljenoj pizzeriji na Pazdigradu. Volim se izležavati ispod stabala na Sustipanu čitajući dobru knjigu. Volim popiti kavu na Firulama dok se drugi ondje kupaju. Volim što srećem ljude koje poznajem svaki put kad sam u gradu. I što je najvažnije, volim Splićane. Srdačni su, ljubazni i divno ekscentrični. Ovdje se osjećam kao da mogu biti svoja - čudna ja. 

Ponosna sam što živim izvan centra među ljudima iz Splita, daleko od turista. Primili su me u svoju zajednicu, podučili me običajima i bez osude mi pomogli pri učenju hrvatskog jezika. Split je postao moj dom, želim znati što je moguće više o njemu. Upravo je provođenje vremena s Hrvatima najbolji način za to', naznačila je. 

Kazala je kako ima 'vrlo romantičan' pogled na grad pod Marjanom. Drugim riječima, malo je onog što joj smeta, no ipak je izdvojila jedno. 

'Ne sviđa mi se prekomjeran turizam. Doima se nekontroliranim i potpuno nereguliranim, fokusiran na kratkoročnu dobit umjesto na dugoročno blagostanje i očuvanje onog što Split čini posebnim. Grad je tijekom turističke sezone toliko pun da nema mjesta za Splićane. Mnogi mi govore kako ga više ne doživljavaju svojim, što itekako ima smisla. Pretvorio se u destinaciju za zabavu, privlači turiste koji ga tretiraju kao wc a Splićane kao sluge. Zimi kad ih nema, sve se zatvara, što opet podrazumijeva da lokalno stanovništvo ne može u potpunosti uživati. 

Ne sviđa mi se što prolazimo pokraj plakata koji upozoravaju ljude da ne povraćaju ili obavljaju nuždu na javnim površinama. Upozorenja dočaravaju na kakve je niske grane spao turizam. Split je nevjerojatan grad s posebnom dušom, stoga mi se srce slama dok svjedočim njegovu ugrožavanju niskokvalitetnim turizmom', komentirala je.

Ipak, iz njene je perspektive znatno bolji u odnosu na njen rodni kraj. To jest, tek je nekoliko aspekata života u Texasu ocijenila boljima. 

'Texas ima bolji pristup uslugama i proizvodima, moguće ih je dobiti znatno brže nego u Hrvatskoj. Međutim ja to ne vidim kao nešto nužno dobro. Imati trenutan pristup čini nas nestrpljivima i zahtjevnima u situacijama kad ne možemo lako do nečega što želimo. Hrvatska, osobito Dalmacija, učinila me strpljivom - na tome sam zahvalna. Kako uživati u kavi od četiri sata bez strpljenja? Razvila sam ga na temelju primjera ljudi iz mog okruženja u Hrvatskoj. Općenito, puno sam mirnija, više se ne stresiram ako kasnim. Splićani to nazivaju 'pomalo'. U mom životu u Americi ništa nije bilo pomalo, već stalna žurba. Ne želim ponovno živjeti tako, istaknula je. 

Kada bi morala izdvojiti jednu stvar u kojoj ipak prednjači njen grad, bilo bi to roštiljanje na teksaški način te TexMex hrana. Nedostaju joj okusi. 

'Riječ je o osnovnim namirnicama u Texasu. Roštilja se komad govedine koji nazivamo 'brisket', dimi se 18-24 sata. Mislim da bi ga Hrvati obožavali. TexMex je hibrid teksaške i meksičke kuhinje koji većina tamošnjih stanovnika jede na tjednoj bazi', dodala je.