SPLIT AT NIGHT JAZZ FESTIVAL Jelena Galić: 'Nadam se da će ovaj događaj za deset godina biti jazz Ultra'

Na veliko zadovoljstvo svih zaljubljenika u jazz u petak se otvaraju vrata novog trodnevnog događaja 'Split at Night Jazz Festival'. Zadnjeg vikenda u kolovozu, u razdoblju od 30.8. do 1.9., u Dioklecijanovim podrumima će pred splitskom publikom nastupati poznati jazz duo Sara &Jappa sa svojim repertoarom američkih jazz standarda, koji su ujedno i organizatori ovog eklektičnog jazz eventa, istarska etno jazz zvijezda Tamara Obrovac uz gitarsku pratnju jazz majstora Uroša Rakovca te nakon dužeg izbivanja energični gipsy jazz kvartet Repassage.

Svojim prepoznatljivim gipsy jazz zvukom, inspiriran glazbom koju su stvarala velika imena tog žanra poput gitarista Djanga Reinhardta i violinista Stéphanea Grappellija još u tridesetim i četrdesetim godina 20. stoljeća, otvorit će festival u petak. Vokalistica i kontrabasistica Jelena Galić najavila je u ime benda nastup u Podrumima. Jelena je diplomirala na splitskoj Glazbenoj akademiji u klasi Vlade Sunka i klavir joj je 'osnovni' instrument, ali s lakoćom svira i kontrabas, mandolinu i udaraljke. Stan joj je, kaže, pun instrumenata, a sve je počelo u njezinom rodnom Imotskom gdje je još kao djevojčica svirala mandolinu u gradskom orkestru.

- Ovaj grad ima kapacitet za događanja kao što je ovo, a isto tako ima publiku željnu dobrih manifestacija. U Splitu sam živjela sedam godina, kroz studij na glazbenoj akademiji, klasične koncerte i kroz rad u mandolinskom društvu Sanctus Domnio, imala sam priliku vidjeti da ima ljudi koji žele raznovrsnu glazbu. Nije to milijunska publika, ona u zimskom i ljetnom periodu odlazi na izložbe, kazalište i koncerte sličnog karaktera. Ne ovisi Split toliko o turistima, mislim da ovaj festival ima tendenciju rasta i da u budućnosti može osvijetliti ime svoga grada na jedan kulturan način. Može biti jedna stavka glazbenoga turizma, gdje će turisti dolaziti zbog nastupa brojnih domaćih i stranih glazbenih imena. Mislim da gradu nedostaje više ovakvih manifestacija koje će spajati kulturu i turizam.

Čeka vas impresivna pozornica u Dioklecijanovim podrumima...

- Ne samo što je vizualno atraktivna, već je i akustično sjajna pozornica. Jedan od prvih nastupa Repasage je bio u Dioklecijanovim podrumima. Imali smo priliku osjetiti svu ljepotu nastupanja u tom prostoru, ima neku dušu, a uz to nije vruće.

Dugo vas splitska publika nije čula na domaćem terenu...

- Zato nam je velika čast što su nas pozvali na prvo izdanje, a veseli nas i prisjetiti se kako je to bilo prije nekoliko godina kada smo stalno nastupali u Splitu. Napravili smo pauzu zbog roditeljskih obveza, a veseli nas vidjeti postoji li još kemija između nas i splitske publike. Jedva čekamo petak.

Kako ste došli na ideju da okupite jedan gipsy jazz sastav?

- Kajo Milišić, profesor gitare, i ja slučajno smo se sreli u gradu, porazgovarali o glazbi i ustanovili da oboje obožavamo jazz i Djanga Reinhardta, odnosno jazz koji je spojen s istočnjačkom tradicijom, skalama... Djangu je majka bila Romkinja i on je odrastao s njihovom muzikom i nastupao s njihovim orkestrima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su počeli dolaziti američki swing bendovi svirati, uzeo je njihovu formu i stavio u nju svoju tradiciju. Nastao je novi zvuk, promijenio je i instrumente, što je bubanj u jazz bandu tu je gitara koja ima naglaske i karakterističan zvuk. Danas se to proširilo po svijetu i nema grada koji nema svoj gipsy sastav. Zahvaljujući Kaju i Split je 2012.godine dobio svoj.

Spomenimo ostale članove benda...

- Gitarist Marko Pažanin je učio kod profesora Milišića, a potom nam se pridružio saksofonist i bubnjar. Bili smo kvintet, a s godinama se sastav malo promijenio. Moj sadašnji suprug Mario Penton Hernandez pridružio nam se na udaraljkama, a time smo dobili neki latino touch. Počeli smo svirati brazilsku i kubansku glazbu. Nismo isključivo gipsy jazz bend. Dosadilo nam je svirati i obrade pa smo počeli raditi vlastite pjesme. Imamo mješavinu gipsy jazza, Mediterana, dalmatinske i francuske šansone, zanimljiv zvuk koji nije postojao na ovim prostorima.

U Podrumima će prvi put nastupati nova članica benda...

- U Zagrebu sam upoznala sjajnu profesoricu harmonike Emili Dokić koja svira francuski bajan. Svojim zvukom smatramo da će se odlično uklopiti u naš sastav, tako da ćemo proširiti našu priču. Plan je snimiti s ovim kvintetom postojeći materijal, u budućnosti planiramo još jednu violinu, a vjerujem da će to biti Tena Novak.

I suprug je član benda...

- On je završio akademiju za bubanj u Havani, u osnovnoj školi svirao je kontrabas, a srednjoj školi klavir. Išao je obrnutim smjerom nego ja, završila sam u osnovnoj školi klavir, potom udaraljke, a na akademiji teoretski odsjek gdje sam paralelno svirala kontrabas. Zanimljivo je biti  glazbena obitelj.

Preselili ste se u Zagreb. Kako ste tamo dospjeli?

- Sasvim slučajno, život je nepredvidiv i neplaniran. Nisam se nadala da ću živjeti u Zagrebu, ali je definitivno grad koji pruža mogućnosti. Kvalitetom života nije ni približno Splitu, ne planiram ostati tamo cijeli život. Meni kao Vlajni, rođenoj iza planine, uvijek je more napeto. Stare dane voljela bih provesti negdje na nekom otoku. Tamo sam otišla na postdiplomski studij glazbene produkcije, a potom ostala u Zagrebu živjeti i raditi.

Kada možemo očekivati novi album?

- Na jesen kreće u studio, nemamo rokove i ne želimo forsirati, tako da izlazak albuma nema svoj datum. Živimo u dva grada, od glazbe se ne može živjeti pa svi imamo i neke druge poslove, a onda se teško i uskladiti. Do idućeg ljeta se nadamo donijeti neke nove stvari.

Može li se živjeti isključivo od glazbe, u vašem žanru?

- Dvije godine u Zagrebu sam svirala u 150 projekata kako bi preživjela od muzike, možda sam i svirala u projektima s kojima se ne poistovjećujem. Nisam prešla granicu i otišla u komercijalno jer me to ne zanima, to je isto kao da studiraš za nekog vrhunskog kuhara i onda radiš pizze. Svaki posao cijenim, ne omalovažavam nikoga, ali od sviranja u svatovima se može lijepo zaraditi. Za to treba imati želudac, to zovem glazbena bauštela i za to treba biti fizički i psihički spreman. Od nekomercijalne je puno teže živjeti, ali sam zato završila akademiju. Mogu imati posao u školi, a u slobodno vrijeme svirati ono što volim.

Komentar na ostale izvođače Festivala...

- Sara i Jappa koji su krivci za sve što će se tri dana događati u Splitu, drago mi je što su se odlučili na ovaj potez jer nimalo nije lako organizirati kulturne manifestacije kod nas. Najmanji je problem glazbeni dio, a organizacija je jedan cjelogodišnje posao. Sama sam se okušala u organizaciji i znam koliko je to mukotrpan posao. Ne sumnjam da će festival svake godine rast i da ćemo na račun njihovog rada biti svjedoci puno lijepih koncerata u Splitu. Nisam ih čula uživo pa se i tome veselim, a dok Tamaru slušam od malena. Govorila sam da ću biti Tamara kad narastem i jako cijenim njezin rad. Sjajna je glazbenica, bilo da je riječ o skladateljskom, instrumentalnom ili vokalnom angažmanu. Ona je iznimka koja potvrđuje pravilo, dokazala je da se napornim radom može uspjeti u Hrvatskoj. Pčelica koja neprestano radi, pa je teško da rezultat izostane. Sviđa mi se što radi, ona u jazz stavlja istarski melos, odnosno etno komponente i nastaje jedan zvuk specifičan samo za nju. Čim čujete njenu pjesmu znate da je to ona, a taj vlastiti glazbeni potpis je nešto čemu svi težimo.

Što ste pripremili za splitski koncert?

- Petnaest autorskih kompozicija i jednu obradu, a izvest ćemo premijerno i jednu novu pjesmu. Veselim se jer dolazimo s novim aranžmanima. Spremamo jednu obradu, meni posebno dragu pjesmu od Zdenka Runjića, a to je Picaferaj. Oliver nas je napustio prije godinu dana i mislim da je prigodno da mu izvedemo nešto u čast.

Poruka za kraj...

- Pozivam sve čitatelje da podrže ovaj sjajan festival jer se nadam da će za deset godina ovo biti jazz Ultra.