SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Ante Kuštre: Našao sam se u situaciji urbanog artnika, borim se za preživljavanje

Osnovna karakteristika splitske scene, prema mom mišljenju, je u tome što ona postoji i ne postoji. I po tome je baš 'SPLITska'. Jedan dan postoji i sutradan već ne postoji. To je tipična i bitna odrednica svih pojava u Splitu, a naročito se to manifestira na tzv. splitskoj likovnoj sceni. Ona jednostavno nema svoj prostor izvedbe. Da bi neka scena bila postavljena, potreban je set, pozornica, mjesto okupljanja. Toga u Splitu nikada nije bilo i tako se stalno scena iznova rađa pa onda umire, povremeno se manifestira, ali nikako da trajno u kontinuitetu zaživi i da bude relevantan prepoznatljiv subjekt i izvan granica županije. U tom smislu mi imamo riječku likovnu scenu, čak dubrovačku, o zagrebačkoj da ne govorim, ali splitska likovna scena, kao jedan pojam koji je relevantan, ne postoji. Postoje splitski likovni umjetnici.

- Naravno da je rat rez u životima svih pa tako i kod umjetnika u Splitu. Prije rata i poslije rata su dva različita vremenska razdoblja. Ja, naravno, nisam mogao sebe smatrati ni doživljavati kao dragovoljca domovinskog arta prije rata, nego tek poslije, jer sam se našao u situaciji urbanog artnika, znači svakodnevna borba za preživljavanje. I uz mnogo, mnogo rana koje mi svi imamo, a one su nevidljive, mi nemamo nikakav status. Ali na kraju krajeva mi smo sami odgovorni jer nam nedostaje dovoljno samopoštovanja, samopouzdanja i samorealizacije. Na taj način smo se doveli do toga da nas marginaliziraju, a sada je stvar još teža. Na neki način mi se nalazimo u ratnoj situaciji jer nam se limitira, smanjuje i oduzima životni i radni prostor (počevši od Podruma, preko ateljea itd.). Mi nemamo ni jednu točku okupljanja, ni jedno mjesto, ni jedan klub. Svi to drugi imaju, sve druge profesije imaju svoje mjesto. Mi svoje mjesto nemamo, mi smo stalno negdje gosti i nemamo kuću svoju. 'Casa nostra' nam fali!

- U našem društvu, budući da je ono takvo kakvo je, ipak prilično kulturno nerazvijeno, ma što mislilo o sebi, pozicija umjetnika je drugorazredna ili trećerazredna, na štetu tog istog društva. Naime, neka druga razvijenije društva, tj. kulture, potpuno su svjesni vrijednosti umjetnika i umjetničkih djelovanja u društvu, konačno zbog toga jer znaju da život oponaša umjetnost. Mi smo oni koji stvaraju simboličke vrijednosti koje onda kasnije društvo oponaša. U našem društvu trebamo još sačekati, a i ubrzati taj proces spoznajom da je umjetnost zapravo politika nemogućeg kao što je politika umjetnost mogućega. U tom smislu ja sam sebe doživljavam ponekad kao političara nemogućeg, čekam prvog mudrog političara koji će to znati prepoznati i on će se prvi meni javiti da bi me angažirao. Mi smo mnogo odgovorniji nego što mislimo da jesmo za situacije i kretanja u društvu, prema naprijed ili prema natrag. Ali kako taj nedostatak svijesti postoji, mi se i dalje u velikoj većini doživljavamo kao netko tko nešto od nekoga prima. Mi u društvu mnogo više dajemo nego što primamo. Umjetnost je kapital. U tom smislu sebe doživljavam kao poduzetnika u umjetnosti i kulturi. Jednog dana postat ću i artni profiter ukoliko se spojim s odgovarajućim suradnicima. I to bi mogli biti svi mi. To je u konačnici i smisao budućega razvoja. Umjetnost i kultura su danas u svijetu lokomotive razvoja; kada svi ostali sektori zastanu, kreativnost krene. Zbog toga je prošle godine u svijetu prvi put kreativna industrija nadmašila po profitu farmaceutsku industriju. Međutim, ova naša je provincijalna kultura. Mi živimo de facto u Splitu, koji je provincija, i Hrvatskoj, koja je također provincija europska. Živimo u provinciji provincije. Ali iz provincije su uvijek dolazili najbolji i najveći umjetnici; to znamo kroz povijest umjetnosti. Konačno, ta naša pozicija nam daje mogućnost, jednu prednost komparativnu, mi iz Splita možemo vidjeti na sve četiri strane svijeta brže, bolje, preciznije što se događa svuda oko nas, pa i u svijetu, nego naši kolege iz drugih gradova Hrvatske.