Ne bih se složio s tim da je netko bio privilegiram da izlaže ovdje ili ondje... Ne bih uopće spominjao neke trzavice između struke i likovnosti... Stvar je samo u vlastitom zadovoljstvu, osjećanju te umjetnosti. To ti uzme toliko vremena da nemaš kada misliti je li te negdje netko sapletao ili što predbacio. Družio sam se svojevremeno sa starijim slikarima, Kaštelančićem, Zrinskim, i oni su uvažavali mlade ljude, to je bio drukčiji odnos nego danas. Grad nije učinio ništa da bi bio ono što može biti - grad kulture, umjetnosti...
Grad na Mediteranu koji bi zaslužio jedno bolje mjesto. Kažu, važan je novac... Da, ali bitna je i volja da se umjetnicima pruži mogućnost da mogu djelovati i raditi. Tu je problem Grada i ljudi koji njime upravljaju. Iako pripadam starijoj generaciji, uvažavam i najsuvremenije izraze, bez obzira je li to umjetnost ili ne... Sve je umjetnost. I protest... Goya je bio netko tko je protestirao svojim crtežima u onom vremenu koje je bilo dosta teško, čak i po cijenu života.
- Umjetnik je nevjerojatno bitan društvu, no ono ga mora prihvatiti kao nekoga tko može pozitivno promijeniti nešto u razmišljanju o egzistenciji pojedinca ili grupe, grada i tako dalje… Mislim da se bez umjetnosti grad uopće ne može nazvati gradom. Bez umjetnika grad je kao bez duše.
- Ne bih nikad želio biti nešto drugo. Uvijek bih bio isto, onaj koji nešto želi napraviti u slikarstvu i skulpturi. Bio bih samo to. Samo što bih se drukčije ponašao. Danas umjetnik mora raditi i neke stvari u kojima podilazi da bi preživio. Jer, on nema sigurnu egzistenciju, on nekako mora živjeti. Još ako ima obitelj, to je jako teško. Umjetnost je potreba. Ne mogu niti jedan dan provesti da nisam slikao ili nešto radio. Bila Nova godina, Božić ili Uskrs. Svestran sam, u stvari, i možda mi je to i naškodilo. Ostao sam rastrgan sam u sebi, što ću prije raditi? U kamenu sam jako vješt, no tu vještinu treba znati iskoristiti, upotrijebiti... Vještina sama po sebi ne znači ništa. Teško je reći za sebe da si umjetnik i ocijeniti se.