SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Božo Majstorović: Kakva je razlika između Zdravka Mamića i Marinka Sudca?

Splitsku scenu možemo uzeti više kao jedan operativni, tehnički pojam. Gledajući malo u povijest splitska scena nikad nije bila brojnija, nikad nije bila raznolikija, što je prirodno i normalno s obzirom da su se u zadnjih desetak, petnaestak godina dogodile važne stvari, prije svega na institucionalnoj razini; znači osnovana je Akademija, nešto se događalo sa muzejima i prostorima. Scena živi na jedini način kako može živjeti jedna scena, uvijek u nekakvim sukobima, uvijek u nekakvim previranjima. Jer sasvim je normalno da u prostorima umjetnosti dolazi do prijepora i antagonizama, i to je u nekim normalnim okolnostima i poželjno ako su teme i ako su prijepori, tj. ono oko čega se raspravlja, važni i ako u svemu tome postoje argumenti.

- Puno toga se promijenilo i inače u suvremenoj umjetnosti. Nekako smo se dogovorili kroz desetljeća da umjetnost nije nešto što se događa u direktnom odnosu sa Svevišnjim, pa smo nekako riješili i da umjetnost ne ide iz duše, pa smo se dogovorili i oko toga da nije ni stvar trbuha, ali u međuvremenu smo se umorili pa smo na genitalijama stali. 

- Sasvim je normalno da smo manje-više svi postali kreativci, pa ako se maknemo dalje sasvim je normalno da se svatko bavi svime. Onda mi je teško - ne govorim samo o umjetnicima, nego i o svojoj branši - ako smo mi takvi, davati nekakve kritike prema vani. U svakom slučaju, došli smo do toga da će nas koji se bavimo ovime biti jednako kao i konobara i postat ćemo idealno mjesto za ono što su u onoj neslavnoj kulturnoj strategiji nazvali 'kulturna industrija'. Postat ćemo, što kustosi što umjetnici, prvi ešalon koji će primati goste. Tako da je situacija s jedne strane nikad bolja, a s druge strane je vrlo, vrlo zabrinjavajuća, a pitanje je koliko mi imamo i refleksa i odnos prema tome, i koliko uspijevamo sebe sagledati, a ne samo gledati druge.

- Pitanje privilegiranosti je sasvim legitimno i normalno. Primjerice, mi smo došli u situaciju da je privilegiran svatko onaj tko je zaposlen. Danas biti zaposlen na Akademiji kao profesor, to je bingo, a biti nezaposlen umjetnik, to je strašno. Ista stvar je i s kustosima, mada su naše plaće puno različite. Dakle, već tu imamo neku vrst privilegiranosti. Kako se dolazi na razna mjesta, mislim da je to dosta slično. Što je politika ili ne-politika, koliko mi sami generiramo takvu vrstu politike; lako je politici s ovakvim narodom... Na koncu lako je politici s ovakvim umjetnicima i s ovakvim kustosima i ravnateljima. Mi smo izabrali ili biramo, reproduciramo ono što jesmo. Isto tako postoje u našem području i umjetnički OPG-ovi preko kojih neki ljudi enormne novce dobivaju, ili su namješteni, ili su po Akademijama, pa imaju namještenja, pa imaju udruge, pa imaju ovo, pa imaju ono. Sve je to lako dostupno i lako vidljivo i tu se vidi ta razlika, samo je pitanje da li se to želi vidjeti, da li se to zna vidjeti. Da odmah kažem, u društvu su umjetnici nebitni i postat će još nebitniji. A najgora je stvar što sami radimo na vlastitoj nebitnosti. Obično volimo reći da smo kritička savjest društva, da smo mi oni koji upozoravaju. Međutim, ono što mogu vidjeti i čemu sam sve skloniji jest to da smo svi mi skupa - i umjetnici i kustosi - slika društva. Mi nismo ništa puno bolji. Dapače, lijepo smo se prilagodili cijeloj situaciji i praktički funkcioniramo na isti način. Moja omiljena tema godinama je - to svatko zna - HULU. Mi smo imali u stvari jednu od najbogatijih udruga. Umjetnici obično vole prozivati institucije i nekakvu politiku imaginarnu, a događalo im se da imaju vlastitu udrugu... Moralo se dogoditi sve što se dogodilo, moralo je doći do toga da prestane dotok novca da tek onda dođe do smjene. Osnovno pitanje je što je vlastita udruga učinila za svoje članove? Postavio bih pitanje i oko toga jesmo li mi javni interes? Kakva je razlika između Zdravka Mamića i Marinka Sudca? Jedan je preuzeo i privatizirao nešto što se zove sport, a drugi je privatizirao jednu drugu vrstu nacionalne vrijednosti, nešto što se zove umjetnost.

- Imamo situaciju: neoliberalno na balkanski način. Vlasništvo je privatno i to je neupitno, ali trošak? Trošak je zajednički. Što je više javni, to je onda bolji. Koja je razlika između dva akronima: HNS-a i HNS-a? Nema je. Godinama su neki samozvani koncesionari na domoljublje rasturili domovinu, a samozvani koncesionari na kulturu su rasturili kulturu. I to je ta priča. Stvarno bih volio vidjeti da se iz naših krugova to jasno kaže, da se o tome jasno govori. A mi smo odlučili da se tome prilagođavamo.