SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Branko Franceschi: Tržište umjetnina u nas spada u sivu ekonomiju

Postoji li splitska likovna scena? Naravno da splitska scena postoji. Bez obzira što je to jedan skup individualnih glasova, s obzirom da umjetnici jesu individualci i da svatko stvara na svoje načine. Osobno mislim da to pitanje nije posebno važno niti je posebno bitno, ali već time što se postavlja takvo pitanje, govori o tome da postoji na splitskoj sceni svijest ili identitet splitske scene. Mislim da ono što je dobro, bez obzira na to - naročito kada govorimo o suvremenoj umjetnosti koja je zasnovana na internacionalnom jeziku, a i kažu da je umjetnost govor kojega svi razumiju ili bi trebali razumjeti - da splitski umjetnici odlično koriste taj kanal komunikacije da ono što je lokalno i što je utemeljeno u njihovom životu i iskustvu usmjere i prenesu međunarodnoj publici, dakle na jednu globalnu razinu. I mislim da je to snaga splitske scene. Ono šta je bitno jest da Split ima gravitaciju zadržati umjetnike i da im on na taj način, očito i egzistencijalno, ali i kontekstualno daje mogućnost i daje materijal s kojim oni mogu dalje raditi. Mislim da je tome doprinijela i Umjetnička akademija koja je dodatno privukla i određeni broj umjetnika iz cijele Hrvatske koji opet bivaju transformirani tim splitskim iskustvom.

- Ono što je važno i odlično u Hrvatskoj, a mi nismo to u stanju percipirati, to je da zahvaljujući činjenici što umjetnici ostaju u gradovima iz kojih su ponikli i što su u tim gradovima osnovane Akademije, ta umjetnička scena kod nas postaje decentralizirana. Sva ta regionalna središta pa i manji gradovi imaju svoju funkcionalnu umjetničku scenu koju ćemo mi onda, naravno, nazvati po imenima tih gradova: riječka, osječka, splitska itd. Važno je da naši gradovi imaju ne samo svoje umjetničke scene, nego i institucije koje te scene predstavljaju. Zemlje u našem neposrednom okruženju ne mogu se pohvaliti takvom disperzijom ni umjetničke produkcije ni institucionalnog sustava kakvog Hrvatska ima. I mi bismo konačno to trebali početi uvažavati.

- Naš sustav nije u balansu. Dakle, mi imamo jako razvijen sustav proračunske kulture, dakle javnih kulturnih institucija. Nemamo uopće razvijen privatni sustav, primjerice sustav privatnih galerija. Dakle, nema korektiva. Sve što je proračunski oblikovano je politikom koja se provodi i koja sva ta javna sredstva stavlja na raspolaganje, i to je najbolji mogući način kontrole. Ja sam kao kustos i profesionalac na ovom području imao sreću da prođem sve oblike rada u kulturnim institucijama, dakle od male galerije do muzeja, od udruge do slobodnjačkih angažmana. Uvijek su te moje pozicije bile zasnovane na javnom natječaju koji je bio proveden i na kojem je netko odlučio da to budem ja. S obzirom na moju reputaciju, ja sam bio uvijek izabran u nekom trenutku kad je politička volja osnivača, bez obzira je li to udruga, grad ili država, bila želja za promjenom. I to mome temperamentu odgovara. E sada, na taj način politička volja jedne sredine ili sustava, dakle, postavlja osobu za ravnatelja, pod uvjetom da je ta osoba stručna jer inače sve to skupa nema smisla. Iz svog iskustva mogu reći da nikada nisam imao nikakvu vrstu pritisaka. Ono što sam imao su izvjesna kočenja koja se ipak više tiču financijske sfere nego bilo kakve druge, dakle, ideološke sfere. Prema tome mislim da kod nas nije problem na toj razini u administriranju kulture, već izvjesnoj pasivnosti koja se događa unutar samih institucija. Mi imamo izvrsno razvijen taj sustav javnih institucija i ono što mi, koji radimo u javnim institucijama, možemo napraviti, čak i oni u nezavisnom sektoru, promocija je naših umjetnika - manji je problem na nacionalnoj razini, veći na internacionalnoj razini - iscrpilo se do maksimuma. Tu nedostaje ono što zapravo upravlja umjetničkom scenom danas, a to su galeristi, kolekcionari, dakle privatne inicijative, tržište umjetnina. Mi to imamo nerazvijeno u legalnom smislu, odnosno to, što je još gore, postoji kao neki oblik sive ekonomije, što je duboko razorno za cijeli sustav.