Mislim da je riječ scena pomalo grandiozna u odnosu na ono što se događa u stvarnosti u Splitu. Ne bih pričala o podijeljenosti jer to pretpostavlja da se radi o dvije grupe ljudi. Postoji ipak nekoliko fragmenata, ljudi koji djeluju i izražavaju se, recimo to tako, u različitim umjetničkim rodovima. Osobno bih procijenila da zapravo svi zaista jesu tamo gdje im je mjesto. Ono što mene zabrinjava zapravo je to što mi se čini kako nitko nije zadovoljan s tom svojom pozicijom. Mislim da to proizlazi iz nekakve hermetičnosti koja vlada za svaku od tih grupica. Ne mislim da se one moraju nužno povezivati međusobno, ali mislim da im treba puno veće prožetosti sa samim gradom. Fali nekakve živosti, prokrvljenosti... Možda čak i aktualnosti. Ali ne mislim da je to pitanje odgovornosti samih umjetnika, bilo koje grupacije, nego da se doista radi o jednom globalnom trendu krize našeg nesigurnog svijeta u kojem je onda i umjetnik - logično - marginaliziran. Samo što mislim da je u Splitu to više potencirano nerazumijevanjem upravno političkih struktura koje bi tu mogle dozvoliti puno veći prostor ili prepoznati potencijale za sam identitet grada; osnažiti umjetnike i financijski i prostorima.
- Mislim da je apsolutni privilegij biti umjetnik i da se treba za nj boriti. Samim time je i odgovornost umjetnika zasigurno velika. Umjetnik ima nevjerojatno moćne alate koje je šteta ne koristiti. Mislim da je to jedna od slabih točaka u ovom gradu. Alati umjetničke prakse nedovoljno se koriste da bi se njihovim putem artikulirale vrlo relevantne stvari koje nam se događaju kao zajednici.