SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Ivan Svaguša: Puno je umjetnika i umjetnosti, ali smo dosta izgubljeni

Splitska umjetnička scena je nekoherentna. Ne mogu kazati kako me nešto posebno zabrinjava, ali doduše o tome mnogo ni ne razmišljam… Scena je, po meni, apstraktna stvar, nema nekog jedinstva pa ne možemo u tom smislu ni govoriti o nekakvoj sceni, kao zajedno svi nešto radimo… Sama definicija i riječ scena nisu mi toliko ni bitne, dapače, ništa mi ne znače. 'Scena' je definitivno živahna, ovisi koji dio pogledate. Neki dijelovi scene su mi zanimljivi, dok su mi najmanje zanimljivi oni dijelovi scene koji su 'tradicionalni', ne u svojem izričaju, nego oni koji su 'mrtvi', suhi , uplašeni… oni koji brinu o pozicijama i ugledu, a ne o nekakvoj čovječnosti, slobodi i umjetnosti. Nezavisna scena? Nema je... Fragmenata ima i to je super… ali, ne mora je ni biti. Najgora stvar u Splitu je zapravo ego, nepovezanost i svađe tko je koga preveslao, tko se s kim druži, no to me ne zanima, niti dodiruje…

- Djelujem u domeni obrazovanja i umjetnosti, a sad što sam ja, to mi je apstraktno… Danas umjetnik daje sebi na važnosti i odgovornosti u kontekstu društva, no mislim da je manje odgovoran nego ikad. Danas je jako puno svega, puno je umjetnika i umjetnosti, ali mislim da smo dosta izgubljeni… Čovjek treba doći do sebe samoga da bi se mogao graditi kao osoba, a zatim da bi se mogli graditi kao umjetnici. Povratak samome sebi jako je bitan u smislu spoznavanja što ja uopće želim od sebe i odmicanja svojih očekivanja od drugih, kao i očekivanja drugih od mene da bih mogao naći trenutak slobode u svom stvaranju. To po meni i jest umjetnost, kad čovjek 'umije' nekim svojim umijećem ostvariti trenutak slobode. Onaj trag koji ostaje nakon tog trenutka slobode, van okova, zapravo je po meni umjetnost.