SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Ivana Meštrov: Koliko zapravo umjetnost može biti društveno efektivna?

Splitska scena? Dosta kompleksno pitanje. Ne znam da li bih mogla pričati o sceni, mislim da scena nije jedna, nego da je ona mnogostruka. U ovih pet godina ja jesam zamijetila zanimljivih fenomena u Splitu, isto tako i umjetničkih djelovanja, ali što se tiče same scene sumnjam da ona ima neke jasne značajke niti da je ona prepoznatljiva šire - na taj način. Mislim, za to bi trebalo postojati malo više međuprožimanja ne samo među svim akterima koji jesu na sceni kroz različite platforme, načine udruživanja i slično, nego isto tako jedna suvislija i sustavnije podrška. Zagrebačka scena postoji na način da postoji vrlo jasno formirana zagrebačka nezavisna scena koja se profilirala u ovih zadnjih deset, pa čak i petnaest godina, i koja je formulirala vrlo zanimljive i bitne zahtjeve za valorizaciju nezavisne kulture i njezinu potporu uopće. Tako da na taj način bismo mogli govoriti o određenoj zagrebačkoj sceni. Ali naravno, ništa nije tako jednoznačno, teško je govoriti o pariškoj, njujorškoj sceni. To isto ovisi o tendencijama, o trenutku, s financijskim mogućnostima i podrškama.

- Umjetnost kao realni agent promjena i umjetnost koja ima posljedicu? Vrlo je zapravo nekad pretenciozno isto o tome govoriti, makar unazad dvadeset godina jako često raspolažemo terminima angažiranih umjetničkih praksi, socijalno osviještenih, kritičkih, društveno orijentiranih, onih koje teže nekim promjenama društvenih i političkih percepcija. Pa s jedne strane vjerujem da u jednom malom segmentu to stoji, ali uistinu unutar možda nekih mikrolokacija. Možda je i Kvart jedan takav mikroorganizam. Međutim, koliko zapravo umjetnost može biti društveno efektivna... S jedne strane mislim da se tu bitno vratiti na samu poziciju autonomije umjetnosti, koja je opet vrlo relativan pojam i zapravo na neki način utopija, ali ono što je tu bitno sagledavati, recimo kroz prošla stoljeća, umjetnost se isto tako pokušavala emancipirati, znači ne biti u funkciji, to je vrlo bitno. I znači recimo kroz dvadeseto stoljeće zagovaramo to jedno određeno promišljanje o autonomiji umjetnosti, ali s druge strane sasvim smo svjesni da je to vrlo relativno. Međutim, ono što je svakako bitno jest da umjetnost je taj jedan prostor paralelan s nekim drugim prostorima, i znanja i politike, koji može biti kritički agens, komentator. Dakle, ne nužno umjetnost da mijenja, ali može bar biti imaginator promjena!