SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Matko Trebotić: Postoji građansko i umjetničko poštenje!

Mislim da u Splitu ne postoji scena. Postoji Akademija i ljudi koji imaju svoje titule, profesori, docenti, asistenti. Oni prave svoje karijere lijepo i na državnoj plaći. Ja sam jedan čovjek koji živi sam, radi sam i od toga živi. Je li to scena ili ne…? Jako rado sudjelujem ako sam pozvan. Meni je drago dotaknuti tu 'scenu', ali ipak živim sam, potpuno sam. Nastojim donekle biti angažiran, znači reagirati na neke društvene pojave, ali koje nisu dnevna politika već šire od toga, kao što je izbjeglička kriza, rat u Hrvatskoj '91., Guantanamo bay… Te reakcije se događaju uvijek, ali ipak ono što radim jest jedan art za koji nastojim da je u svojoj crti progresivan, artistički progresivan, tražeći nove puteve, radeći nove stvari.

- Sigurno da ima favoriziranih, postoji to. Dođe novi gradonačelnik pa namjesti nekoliko svojih, bilo po rođačkoj, bilo po partijskoj liniji. Pošto je umjetnost ogledalo društva, onda to zasigurno postoji i u umjetnosti.

- Čovjek kao ja četrdeset godina radi van institucija, van asistentura, docentura i profesura i naravno da ne poznaje scenu, da ne želi poznavati scenu, da želi živjeti u svojoj čahuri jer ipak umjetnost raste od onoga što čovjek ima u sebi. To nije trka na sto metara, to je maraton, to se trči dugo, tu treba biti izdržljiv, odraditi te stvari, raditi pošteno. Pazite, postoji poštenje građansko i umjetničko poštenje! Građansko poštenje je kad netko kič proda za nešto, prodao si produkt i to je građanski pošteno, on je prodao sliku, platio porez… Ali nepošteno je prema daru, ako čovjek ima dara, i proda to, onda je artistički nepošteno, onda je prevario sam sebe. Prevario si Boga, a ja vjerujem u Boga, ako si prodao svoj talent.

- Ja nemam iluzija, ali ipak umjetnost znači nešto u društvu. Kad čovjek odgoji nekoga da može slušati neku glazbu, raditi neku sliku, skulpturu, znači ima to razloga… Al' ono da umjetnik može revolucionirati, napraviti nešto u tom smislu, to su iluzije. 

- Imao sam sreću doći u Düsseldorf, u školu koja se zove Folkwang Hochschule, u kojoj završava i jedna Pina Bausch koja je pojam avangardnog i modernog baleta, i tamo sam susreo Josepha Beuysa. I rastete tu i radite svoje male, uvjetno rečeno dalmatinsko-hrvatske teme, i idete kod Beuysa - s kojim postanete u međuvremenu i prijatelj - i pitate pomalo sramežljivo: 'Što raditi s tim, je li to čemu?' On je odgovorio: 'A što ćeš drugo nego to, ti radiš svoje'. U tom smislu, vraćajući se opet na Josepha Beuysa, kažem da on nije njemački umjetnik, on je umjetnik iz Niederrheina. To je jedna potpuna ravnica gdje uvijek puše nekakav vjetar, ružna, nikakva. I upravo je važna ta povezanost sa zemljom. Dogodila mi se ta sreća da se ja opraštam s Düsseldorfom i da imam izložbu gdje pokazujem svoje, uvjetno rečeno, klasične Trebotiće, te crkvice i tlocrte, a galeriju pospem zemljom. I pošto ne mogu uvesti hrvatsku zemlju, točnije onu s Brača, jer bi inspekcija na granici bila toliko dugotrajna da bi trajalo mjesecima, švercam pun kufer zemlje za koju nitko ne vidi da je zemlja. I prosipam tu zemlju preko rajnske tako da dolazi do zanimljivog spoja. I sve to Beuys, uvjetno rečeno, blagoslivlja i daje formalnu vizu da uđe u Njemačku. Nažalost, tih fotografija nemam, ali imam druge podatke. Zemlja je izvor sve moje umjetnosti. Svih mojih platana…