Na sceni unazad nekoliko posljednjih godina nisam bila baš prisutna, tako da se sada pomalo vraćam, ali scena definitivno postoji po mom mišljenu. Ona je rascjepkana, više su prisutne individue koje djeluju na različitim stranama i prisutni su različiti načini izražavanja, od tradicionalnih medija do suvremenih zbivanja. Ono što mi se uvijek posebno sviđalo jest društveno angažirana umjetnost zato što se tu nekako najviše uključuje lokalno stanovništvo koje je, po mom mišljenju, jako bitno za egzistiranje nas umjetnika. Mi smo u recipročnom odnosu i međusobno ovisni na neki način. Oni su ti koji čitaju našu umjetnost, koji su s nama povezani.
- Nikad nisam doživljavala poziciju umjetnika kao nešto superiorno. Umjetnik je definitivno mnogo više od kroničara, zato jer prenosi duh vremena i esenciju, i onaj osjećaj koji se ne može samo riječima opisati. Po mom mišljenju, to je jedna komponenta društva koja je neizbježna, koju treba njegovati i ako umjetnosti odu, odlazi i duša, ostaje samo ono konkretno, fizičko, realno koje nije dovoljno za egzistenciju. Mene dosta zanima čovjek. Na jednoj izložbi sam razmatrala gubitak tijela u sistemima suvremene komunikacije. Zato sam se i osvrnula bila na tradicionalne medije jer ljudi sve više koriste računala, a sve manje koriste ruke. Sve manje oblikuju direktno u materiji, sve manje ulaze u kontakt s materijom…