SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Nives Čičin Šain: Uljepšavam svoj svijet, a tako uljepšavam i tuđe svjetove

Ja se ne osjećam aktivnim dijelom ove takozvane splitske umjetničke scene, ne zato što to ne bih htjela biti, nego, eto, život je to tako posložio da nisam često bila u odabiru nekog kustosa ili muzeja. Ja sam zakleti freelancer. Kad govorim o stanju u gradu mogu reći, onako kako ja to vidim, kroz emociju ili kroz srce, da kad dođem u Salon Galić i pogledam kroz izlog, prije bih ušla i očekivala da ću vidjeti nešto što mi se sviđa i izaći ispunjena. Puno puta mi se dogodilo, kad sam ušla i pogledala izložbu, da izađem u stvari praznija nego kad sam ušla.

- Ne smatram da moram biti svugdje prisutna, ali podržavam živost te scene, jako podržavam različitosti. Mislim da su strašno potrebne, međutim, kada jedan tip umjetnosti zadominira - a mislim da dominira! - meni osobno se to ne sviđa. Zašto? Imamo jako malo prostora gdje se možemo izraziti. Na primjer, dogodilo se da se u Salonu Galić već godinama izlaže konceptualna umjetnost - tako sam primijetila, možda sam u krivu - da više izlažu studenti nego neki puno stariji članovi udruženja. Onda sam se upitala: je li to pravedno raspoređeno? Da se razumijemo, volim mlade ljude, podržavam ih i znam da im nije lako čim su umjetnici. Ali, vjerujem da za sve ima mjesta, da svi imaju mogućnost stvaranja i da svi imaju pravo na svoj svijet. Malo je teže danas izložiti taj svoj svijet. Ja sjedim, radim i ne brojim tko me zvao ni gdje me zvao. Potpuno predano radim i mogu živjeti u Splitu, Bangladešu ili u malom selu u Turskoj. Meni je to potpuno svejedno. 

- Mislim da je poziv umjetnika jedan prekrasan put i otvorena vrata da u svoj punini pružimo i približimo naše vještine drugima. Mislim da u svijetu ima toliko teških stvari i ružnoće da ja nemam nikakvu potrebu stvarati nešto što bi to podcrtavalo. Zapravo uljepšavam svoj svijet, a tako uljepšavam i tuđe svjetove. To nije isprazna ljepota ni ljepota koja je sama sebi dostatna. Ona proizlazi iz mojih interesa, a moj interes je da se uvijek okrećem pozitivnome i to je nešto što mene čini zdravom. I dalje vjerujem u stvaranje bez ikakvih prepreka ili granica.

- Po mom mišljenju, pozicioniranje umjetnika u svijetu se ne može gledati poopćeno. Da sam slušala koliko je umjetnicima teško i kako ću umrijeti od gladi - jer mene nitko ne hrani, nego ja samu sebe - ja bih odavno odustala od toga što radim. Uopće me ne zanima hoće li moje radove netko kupiti ili ne. Ali pristup i ljubav s kojim ja to radim nerijetko budu jako dobro prihvaćeni i ljudi to osjete. Ono što ja napravim bude interpretirano na milijun načina, ali tu prestaje moja ingerencija… Kako će netko moje radove vidjeti, to je stvar unutarnjeg svijeta osobe koja gleda.