SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Petar Grimani: Čak je i Bono Vox rekao da je svaki umjetnik ljudožder

Ja sam umjetničku scenu uvijek doživljavao i doživljavam je kao nešto što ima svoj vlastiti život i što je homogeno, što nije rascjepkano. Drugo je pojavnost nekog urbanog prostora u kojem se nalaze ljudi koji rade umjetnost, a drugo je scena... Scena zapravo ima neki svoj identitet, ima svoje protagoniste koji se potkrepljuju, osnažuju i rade. Scena se najčešće događa na margini i zapravo transformira društvo. Imamo s druge strane te formalne scene i tako dalje, ali to je nešto posve drugo. Tako da možemo govoriti o sceni i scenama. Scene mogu biti artificijelne, mogu biti samožive... Artificijelne scene su kad recimo imamo situaciju da se nekim dogovorom i kroz nekakvu instituciju propitkuje samo pitanje scene i na takav način se stvara jedna hibridna scena, jedan hibridan prostor u kojem nemamo definiranu scenu, imamo definirano događanje koje se dogodi i prođe i ostane neki dokument.

Za razliku od toga ja vidim scenu koja zajedno i jede, i spava, i ljubi se, i oblači, i svlači, sanja... Kao prva ideja ili opis nekakve scene može biti njujorška scena osamdesetih, gdje imamo Madonnu zajedno s Basquiatom i bendom nekim koji svira, i narkomane, i one koji se drugačije oblače, i Keitha Haringa... I onda se mladi Basquiat odluči prodati i dođe u drugu scenu, kod Warhola i ekipe i ostalih.

- Ta priča s marginom, već je ona vidljiva kod Foucaulta, jer on kad priča o društvu i kulturi radi distinkciju gdje govori da je kultura preslika društva, a onda se unutar kulture događaju neke iznimke koje zapravo posredno djeluju, one su zapravo ta margina... Poanta je u kreativnosti u samom kodu kada netko doista napravi nešto kreativno i novo što nakon nekog vremena utječe na kulturu i društvo. To se definitivno događa. To je princip koji je prepoznat. To su stvari koje funkcioniraju.

- Opet se vraćam na Ameriku jer mislim da je važna ta kulturna dominacija Zapada i tog američkog društva. Recimo kad pogledamo što je pojam hipstera bio četrdesetih godina za vrijeme Ginsberga, kako se ta nekakva supkultura, koja je bila marginalna, transformirala i dovela do nekakve hipi revolucije i, naravno, pojave konceptualne umjetnosti i dokidanja estetike po principima neke etike i tako dalje. Znači dogodio se jedan prasak, dogodio se jedan nevjerojatni kulturni preokret u načinu kako su ljudi živjeli i doživljavali društvo. Mi sad baštinimo upravo to društvo. I upravo ti hipici danas vladaju svijetom... To su ti nevjerojatni elementi. Zato mislim da je umjetnosti izrazito bitna i presudna. Samosvijest umjetnika isto, ali mi ipak sa sigurnošću možemo tvrditi da ovakvim načinom rada umjetnosti i kulturne produkcije i odnosa prema društvu zapravo ne možemo predvidjeti gdje to vodi. Tu je zapravo najveći problem. A stvari se događaju takvom brzinom da na neki način ne znamo ni gdje živimo. Ono što je prije tri godine bilo na ulici vezano za radnika, danas je na Bijenalu u Veneciji. To je ta apsorpcija korporativnog tipa.

- Jako me provocira pitanje majstorstva u umjetnosti, majstorstva općenito. U filmu Nostalgija čiji su scenarij radili Tonino Guerra i Andrei Tarkovsky, jedan od glavnih likova, Domenico, kaže: Zlo današnjeg svijeta je to što više nema velikih majstora. I kaže kako smo zaboravili sanjati i držati se za ruke, biti zajedno. Taj film je snimljen osamdesetih i radnja se događa na Campidogliu, čovjek je podignut na spomenik Marca Aurelija, originalni rimski spomenik, a trg je napravljen prema Michelangelovim nacrtima. Izražena je vertikala, a inscenacija je kao nekakav javni protest... 

Na neki način to je vizija i ujedinjenja Europe, što se dogodilo, i socijalnih nemira što se i dalje događaju, od Grčke pa nadalje, odnosa prema radniku. I u jednom trenutku taj se čovjek samozapali. Dok s druge strane, tamo negdje, njegov najbolji prijatelj nosi svjetlo, pokušava ispuniti njegovu posljednju želju i preko jednog isušenog bazena prenijeti trag svjetla. Mislim da se tu radi o jednoj dubokoj metaforičkoj i jakoj slici... Inače proučavajući djelo Tarkovskog pronašao sam da je on dosta motiva preuzimao od Vittorea Carpaccia, i to djela koja se nalaze baš u Muzeju Akademije u Veneciji. Ono što zapravo želim reći jest da taj kontingent umjetnosti, kontingent stvari koje mi produciramo zapravo nadilaze našu smrtnost, nadilazi našu osobnost. I radi se o stvarima gdje zapravo prestaje ego. Čak je i Bono Vox jednom rekao da je svaki umjetnik ljudožder pa onda to i nije baš neka ugodna pozicija, to je dosta problematična pozicija. Za kraj sam htio reći da postoji svijest o trenutku predstavljanja, da ja nisam ja, već ta slika koju netko gleda, svjestan sam tog zapisa i otiska u vremenu i prostoru koji ostaje na kameri. Isto tako sam svjestan da to mnogim kolegama smeta i da je to isto jedno čudno dovođenje u sukob sa sistemom moći, gdje nas se propitkuje tko smo i što smo. Skoro kao kod nekog Velikog brata, pozvani smo na ispovijed i da objasnimo tko smo i što smo. Znači, nalazimo se u sučeljavanju s jednim totalitarnim sistemom, koji zapravo izgleda vrlo blag, vrlo neformalan i kao ništa se ne događa, a zapravo ne postojimo. Zapravo, dematerijalizacija samog subjekta!