SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Petar Jakelić: Moji oblaci su najvrjednija stvar na svijetu

Moram se vratiti na 1969. godinu kad smo zajednički dr. Duško Kečkemet i Tomislav Lalin kao povjesničari umjetnosti, Ante Kaštelančić kao tadašnji nestor splitskog slikarstva, Jakov Budeša i moja malenkost došli do spoznaje da Split zaostaje u likovnom životu tadašnje države, odnosno današnje Hrvatske. Zagrebački salon već je imao svoju tradiciju, a cijeli splitski likovni život odvijao se u biti uz Prvomajsku izložbu, revijalnu izložba svih članova, kojih je bilo vrlo malo. Bilo nas je tada 20 ili 25. To je bio broj splitskih likovnih umjetnika. Današnje vrijeme i ono vrijeme, dogodile su se ogromne razlike i rekao bih da se to ne može niti uspoređivati… Ono vrijeme uglavnom je bilo vezano uz klasični pristup umjetnosti. Danas, ono što se radi, to je jedno veliko bogatstvo. Moram biti iskren i ne mogu reći da doživljavam sve to kao nekakvu likovnu umjetnost.. Ja ne znam kako će se to zvati, to što se danas radi jer sam vezan ipak za tradiciju. Poštujem sve što se događa u današnje vrijeme iz jednostavnog razloga: u ime slobode i stvaralaštva sam za sve što se ima dogoditi. Ljudi od struke će to jednoga dana ipak staviti na svoje mjesto.

- Na svakome leži odgovornost da svojim radom nešto kaže i dokaže. Današnji načini izražavanja, neslaganja s vremenom i prostorom i sa svim onim lošim što se događa potpuno je razumljivo. Ja razumijem današnje mlade koji svojim plakatima, svojim izlaskom na ulice, svojim nemirenjem sa stvarnošću – i ne mirim se ni ja, da se razumijemo, samo se ne mogu izražavati na takav način... Ja sam ostao u nekom svom svijetu. Ja sam čovjek lirik i meni je lirski pristup umjetnosti kao takvoj, prema nekoj klasičnoj ljepoti, to u meni leži… Ja sam puno više nezadovoljan danas kakav je odnos prema umjetnosti nego što je to bilo u prošlom vremenu. Mi smo zapravo danas, gotovo bih rekao, nepotrebni. Nitko nas ne pita ni za što, a ako se netko, pogotovo od mladih, počne buniti, onda tek oni koji danas vode društvo kao takvo počnu vidjeti da postojimo. Inače mi nismo nikom potrebni, mi smo potrebni samom sebi. Umjetnik je potreban sam sebi. Kad sam u Beogradu bio student, odveo me Miko Tripalo tamo na Akademiju. Imali smo sociologiju jedan semestar i predavao nam je jedan Samardžić. Bio je debeo, okrugao i imitirao je Marxa. Imao je bradu i sve i mi smo ga zvali Marx. Držao je jedno predavanje o društvu i položaju ljudi u društvu i tako dalje. Onda smo mi rekli: 'Profesore, recite vi nama, gdje smo mi mladi umjetnici u društvu?' A on se okrenuo prema nama i kazao: 'Znate, vi kao umjetnici sutra spadate tamo gdje spadaju kriminalci i prostitutke.' A mi ga gledamo, što je njemu, je li on poludio? A on kaže: 'Da, da vidim kako me gledate. Vi ste sutra društveno potrebno nepotrebni.' I time sam ja sebi znao staviti okvir da sam okrenut sam sebi i nikom više. Sve ovo što radim, radim iz duše i srca i radio bih to u bilo kojem vremenu i prostoru… 

I ja sam rekao, moj Petre, bori se sam da opstaneš i da radiš to što voliš. I moram priznat da sam imao puno, puno sreće u životu. Malo novca, malo pameti, ali sreće sam imao sve do današnjih dana. I vjerovali ili ne, to vam je tako… Kako bilo da bilo, mogu biti oluje i nevere, može biti ovaj sistem, onaj sistem, ova vlast, ona vlast – mi ćemo ostati živi. Mi moramo živjeti. Mi smo jedna neuništiva nit. 

- Meni su dragi moji tonovi, moje ženske, moji oblaci i gotovo. I rekao sam, moje oblake ne bih mogao dati ni za što na svijetu. Moji oblaci su najvrjednija stvar na ovome svijetu.