SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Sandi Vidulić: Grad se u zadnjih desetak godina transformirao skoro do neprepoznatljivosti

Prije dvadeset godina, kada sam počeo pisati o splitskoj sceni, situacija je bila dosta drugačija. Vladao je strah kod jednog dijela umjetnika, a kod jednog dijela umjetnika polet amatera koji su prevladavali u ono vrijeme u HULU-u i koji su stvarali dojam da je splitska scena nešto jako, jako loše, nešto što treba pošto-poto izbjegavati jer su oni, što se tiče ove manifestne strane izlaganja, bili zauzeli sve prostore HULU-a. Pet, šest godina kasnije stvar se promijenila, negdje otprilike kad je Mateo Perasović došao na čelo HULU-a, također i s aktivnostima pokojnog Bože Jelinića, Tonija Horvatića, Ane Peraice i Petra Grimanija, koji su pokušali revitalizirati ovu suvremenu umjetničku scenu i splitska scena je postala približna onome što se događalo u ostalim gradovima, ali je uvijek imala taj jedan anarhoidni šarm koji ju je izdvajao od drugih… Kasnije su se pojavile udruge poput KVART-a, koje su bile prve koje su iznijele umjetnost van povijesne jezgre. Čini mi se da se od tada, u zadnjih desetak godina, splitska likovna scena nije toliko transformirala, koliko se sam grad transformirao - skoro do neprepoznatljivosti. 

- Mislim da je umjetnička scena, koliko god se otvorila prema pitanjima javnih prostora i politika, ostala pomalo zatečena s onim što se dogodilo kao društveni nokaut od strane politike i brzine transformacije; kada prostori koje si osjećao od djetinjstva prestaju biti tvoji. Tu je i pitanje publike. Kome sada izlažeš? U svakom slučaju, splitska scena je raznovrsna, zrela i ima što pokazati… U nekim stvarima je zanimljivija od nekih naših gradova, s tim jednim anarhoidnim elementom koji je čini jedinstvenom, a s druge strane je sklona simplificiranim provokacijama na prvu loptu.

- Postoji jedan fundus splitskih umjetnika koji su u stanju izvršavati sve 'redovne zadaće', ali što se tiče kanaliziranja splitske umjetničke scene prema nekim izazovima ili pitanjima koja bi mogla biti od 'društvenog značaja', tu je pitanje i kustoske scene koja se također nalazi pred izazovima. 

- U svakom slučaju situacija je podjednako dramatična kao i pred dvadeset godina, prostor građanske slobode se širi, ali prostor ekonomske slobode se suzio. Nemate možda više strah da kažete što mislite, ali onaj 'domaćinski osjećaj' grada se drastično promijenio. Ja sebe doživljavam na jedan netipičan način. Pisanjem o umjetnosti za dnevni tisak i za neke stručne publikacije bavio sam se dvanaest godina. Jako malo sam pisao predgovora za izložbe jer sam pisao za dnevni tisak pa je to bilo u nekakvom sukobu interesa…. Ako sam pisao jedno, onda je ispalo da se ne mogu bavit ovim drugim. Umjetnost još uvijek ima tu sposobnost da djeluje na ljude. Da ja jedne večeri nisam sjedio na terasi Cukarina s Tonijem Horvatićem i Neli Ružić, vjerojatno se ne bih idućih dvanaest godina bavio pisanjem o umjetnosti. Postoje neki trenutci koji djeluju.