Mislim da je splitska scena kao šipak. Ima vrlo tvrdu koru i vrlo lako se može proći oko nje i ne znati da uopće postoji netko tko poznaje nekoga unutra. Kada se nekako slučajno upozna nekoga iznutra, otvori se jedan bogat svijet, ima svega i svačega, i poezije, i umjetnosti, i performansa, i filma… Puno, puno toga, ali nije lak taj moment gdje netko to može otkriti. Treba biti uveden, treba imati čarobni ključ, otkriti čarobna vrata.
- Ljudi se zaborave, ratovi se zaborave… Ostaju radovi, ostaje neka priča koju je neki kreativac morao reći o tom vremenu, o nadama tog vremena i nešto opisati što je osjećao. Mislim da umjetnici danas mogu reći ono što se drugi ne usude i mogu pokazati ljudima koji su previše zaokupljeni svakodnevicom da pogledaju neke stvari, probleme, ljepote, veselja, nade, nove ideje; otvarati im oči… ali postoje limiti. Dakle, isključeni smo iz društva vrlo učinkovito ovdje, u ovoj državi; nemamo nikakve financijske potpore i stabilnosti, nema mogućnosti da se razvijamo kao europski umjetnici. Oni vani postaju superzvijezde…