SPLITSKA UMJETNIČKA SCENA Tonći Šitin: Kultura nam je u zadnjem vagonu

Sasvim je razvidno da likovna scena u Splitu već odavno nadmašuje gabarite ovoga grada i da je to već dugo vremena tako; da je ona svojim značenjem znatno iznad zidina ovog našeg kamenog grada. Utoliko bi nas trebalo i zanimati što se u toj sferi događa jer kad se vani hvalimo time što je Split, onda je to obično sport i kultura. Dočim sport nekako dođe na red, čini mi se kako je kultura nekako u zadnjem vagonu... To se, dakako, odnosi i na likovnu našu situaciju. Ako su kreativnost i sloboda osnovne karakteristike naše likovne scene i naših likovnih pravaca i života u kojima živimo, onda to nikako ne znači apologiju sadašnjeg stanja u kojemu jesmo. Odatle često puta dolaze stanovite nervoze; mi nismo za jednu beskonfliktnu, akademsku umjetnost koja bi trebala samo da priča o idealnim stanjima pojedinaca i društvu u kojemu živimo, nego ako se opredijelimo za slobodu, ako se opredjeljujemo za kreativnost, onda to znači da na sceni u kakvoj živimo treba sačuvati ne samo dostojanstvo umjetnika nego se ponašati, ako hoćete, kao buntovnik da bi određene stvari stavili u prvi plan, da bi skrenuli pozornost na njih. Prema tome, u vremenu u kojem živimo nekako je sastavni dio prirode umjetnika da bude ovaj buntovnik, da se buni, da traži nekakve drugačije situacije, posebno u vremenu u kojem jesmo. Zbog toga plediram za više komunikacije među umjetnicima samima. Ono što sam primijetio da nam ponestaje, to nije samo odnos prema društvu, već i među nama. Ja mislima da ako je išta u čemu smo zatajili, to su razgovori, to je komunikacija. Toga je nekad bilo mnogo više. To su različita pitanja; to je pitanje stanovite tolerancije među nama, ljubavi ako hoćete, ne mržnje. Jer ako takva situacija zavlada, neke tenzije koje nas odvlače od bitnih pitanja, onda se time gubi i ljubav koja se nudi iz ovog fronta. Tako da bi kultura, kao jedan kult svakodnevice, trebala biti biljka koju bismo trebali našim razgovorima više njegovati i u ovoj situaciji u kojoj jesmo. 

- Ja mislim da ono što se događa nama jest rasprava o identitetu našeg grada… Koliko ga zapravo gradimo, prepoznajemo i tako dalje. Ako umjetnost danas više nema namjeru da mijenja svijet, da bude ta koja će tražiti neke oblike koji bi tražili beskonfliktne odnose, onda mi se čini da bi se umjetnici trebali baviti sobom. Da se bave malim ljudskim problemima, da u centar svojih istraživanja stave i propituju kakvi su međusobni odnosi ne bi li malim koracima, malim izmjenama stanja stvari uputili na određene probleme u kojima živimo. Prema tome, možda bi naš cilj života trebao biti - kako umjetnost živjeti? Kako je živjeti tako da drugačiji budu odnosi u svijetu, da se drugačije odnose prema nama, da bismo nekako, preko malih formula, promijenili i poboljšali naše društvo. Ja ne mislim da bismo mi sada trebali bit ti koji ćemo iz temelja mijenjati ne znam što. Ali ako se možemo kritički odnositi prema sebi, prema društvu, ako možemo eventualno svojim radovima, problemima, malim pomacima ukazati na stanovite probleme, već je i to puno. Možda je to zapravo i zadatak umjetnosti, da bude solidarna između sebe, da se prepoznaje, da drugačije komunicira i da svojim malim koracima ukazuje ovome društvu koji su bolji putevi življenja od ovoga stanja u kojemu sada jesmo.