Ja na scenu ne gledam kao na neki predmet, kao na neku amorfnu masu, nego više kao na skup aktivnosti koje su potrebne za sve sudionike, uključujući i umjetnike i povjesničare umjetnosti i sve one ljude koji participiraju unutar nečega što bi eventualno mogli nazvati splitskom scenom. Jer kad kažemo splitska scena - da se ne bi krivo shvatilo da je to jedan skup kojemu mi znamo definiciju - zapravo to je jedan život koji je stalno prisutan, koji se stalno mijenja, kojeg je teško jednostavno obuhvatiti u nekoliko rečenica i u kojem zapravo vidim da treba stalno i kontinuirano participirati, praktički dvadeset četiri sata na dan. S druge strane, koliko god je ona vidljiva iznutra, insajderima, toliko je ona, što je paradoksalno, nevidljiva 'ostatku svijeta'. Na primjer, kad bismo uzeli samo 1% ukupnog broja stanovništva grada Splita da dođe na svaku izložbu, mi ne bismo imali prostora za smjestiti sve te ljude. 10% da dođe, to bi bila senzacija! To je nekakvo moje viđenje: splitsku scenu doživljavam kao skup svakodnevnih nužnih aktivnosti na poboljšanju likovnog života u gradu.
- Scena je bogata utoliko što je sačinjavaju kreativni pojedinci koji usprkos svim teškoćama, osobito onim životnim, ne odustaju. To znači da ih pokreće jedan unutarnji impuls. S jedne strane, to je jako dobro jer osigurava vitalnost i budućnost ali, s druge strane, strukture koje bi mogle pripomoći, prvenstveno u produkcijskom smislu, uvijek računaju na to da su ti ljudi sami sobom ucijenjeni. Naime, bili dotirani ili ne, oni će uvijek biti tu i raditi jer je to više osobna životna misija pojedinca. U njoj će sudjelovati iz nekih drugih pobuda nego što je to biti vidljiv na nečemu što bi se eventualno moglo nazvati scenom.
- Sama pozicija autorâ uopće nije optimistična u društvenom okruženju u kojem žive i rade. Više ima razloga zbog kojih bismo mogli odustati od cijele priče nego razloga zbog kojih bismo trebali ostati.