Poznati splitski bubnjar Joško Radić, koji godinama svira na najrazličitijim pozornicama, u šezdesetoj godini života počeo je primati ponude za nastupe na muškim modnim revijama – i to sasvim neočekivano.

Kaže da je tajna jednostavna: da bi bio drukčiji, moraš imati srce koje sanja i hrabrost koja snove pretvara u stvarnost.

Radić duhovito dodaje da ima sreću što su mu ukus i talent još uvijek u dobrim odnosima. Jedan od trenutaka koji pamti kao prekretnicu dogodio se nakon nastupa u Trogiru, na Trgu Ivana Pavla II., kada su mu tijekom pauze prišle dvije nepoznate djevojke. Predstavile su se kao modne dizajnerice i pitale mogu li u svoju kolekciju uvrstiti majice koje je sam dizajnirao za svoj bend.

Vjeruje da glazba mora biti koherentna – slika i zvuk trebaju surađivati. Možda je upravo zato njegov stil postao prirodni produžetak njegove glazbe.

A kada ga pitaju kako uspijeva ostati tako autentičan, Joško jednostavno kaže: čuvam u sebi Petra Pana.