Tamo u Armeniji glazba je uspomena, suvenir, nada i život

Fotogalerija (51)

Teško je pretpostaviti što sve ulazi u umjetnikov unutarnji svijet i što utječe na njegovu imaginaciju, u kojoj je mjeri ostvareno djelo rezultat negdje preuzetih kriterija i sugestija ili najprije onoga što sam umjetnik odabere kao estetsku i svaku drugu poruku po kojoj će biti vrednovan. Umjetnost je, nesumnjivo, i povezivanje s osjećajima ljudi i to na osobnoj i univerzalnoj liniji. Povezati se s ljudima kroz glazbu, ostati vjeran sebi i društvu, otkrivati istinu i ne zatvarati se u rezervate ili kamene kule, moguće je sirenski zov kojeg slijede umjetnici i pedagozi spremni da pomognu zajednici kroz suradničke projekte koji potiču umjetnički rast, nadahnjuju i povezuju one kojima je  duhovna hrana gorivo života. Nije li Ruben Dalibaltayan upravo takav alkemičar koji se već godinama iskazuje kao vjesnik dobrih vibracija i pozitivnih glazbenih scenarija, onaj umjetnik koji je umio zemlji koja je umirala iznutra podariti, uz druge istomišljenike, takvu emocionalnu podršku, ljepotu glazbe, koja vraća domovini ponos, humanost, snove i zaboravljene zanose. 

Umjetnost ima tu snagu da obnovi vrijednost života nudeći neke nove vizure, primjenjive perspektive i vrijednosti nepomućenih prostora. Dalibaltayanov tour de force okrenut je poniženim, raseljenim, bespomoćnim i u strahu osamljenim ljudima koje je upoznao, želi ih dodirnuti svojim umjetnošću, harmonizirati njihov svijet. Upravo umjetnost čini humani duh vidljivim, gotovo opipljivim. Ako je ovdje riječ o djelu umjetnika koje je okrenuto čovjeku, slobodi koja želi pogledati njegovo lice, oči u oči, bilo bi korisno jednom otvoriti i probleme izrasle iz sukoba zalaganja za solidarnost i jedinstvo nasuprot pravu na pluralizam i raznolikost. Upravo iz Armenije potjerana su lica koja su uzimala nove identitete, tražila sebe ispočetka, doživljaj života prolazio je neku drugu dramatizaciju, pitanja koegzistencije slike su tuge. Gotovo subverzivno u tkivo života prodire Komitasova misao 'glazba je ogledalo naroda', čak i onda kada je bila izložena smrtonosnoj invaziji. Danas već narasla biblioteka o armenskom genocidu predvođena nedavno preminulim armensko-američkim sociologom i povjesničarem Vahakn N. Dadrianom i njegovom The History of Armenian Genocide, a uz njega pristižu prof. Chistopher Walker, prof. Rebecca Jinks, prof. Damian Kearney i dr. koji se bave novom armenskom poviješću i genocidom. 

Stari Armenci koji svoj narod i dalje zovu Hye, a zemlju Hayastan, posebno su ponosni što je sve više onih koji 24. travnja javno obilježavaju svoja sjećanja na genocid iz 1915., zahvalni onima koji su preživjeli i stvaraju nove uvjete života oživljavajući 3000 godina staru povijest i kulturu kroz bajke, jezik, religiju, glazbu, umjetnost, hranu i sport.

U pozadini svega, ako se zaroni malo dublje, na urbanoj kulturnoj sceni nacionalna i identitetska pitanja blijede pred multikulturalnim kompleksnostima pa ima prijedloga da se čovjekov identitet definira djelima koje je sam sposoban izvesti, bez oslonca na stečene crte i garancije nacionalnog kulturnog prostora (Z. Bauman, Urban Space Wars; Anne Phoenix, Multicultures).

Recital u Splitu

Splitski recital Rubena Dalibaltayana ozbiljan je napor da se glazbeni svijet Armenije barem dijelom probije do Hrvatske, ovom prilikom do Splita i obnovljenog Hrvatskog doma krajem svibnja 2021. u kojemu će glazbeni odjeci daleke zemlje djelovati tako osebujno i sugestivno. I ovaj je koncert dio 3. Zimske Piano loop akademije kojom prilikom će se predstaviti i nosač zvuka 'Armenska klasična klavirska glazba'.

Daleko bi nas odvelo kada bismo pobrojali tolike sličnosti između prastare armenske i hrvatske povijesti, napose dijelova vezanih za  ranokršćansku sakralnu umjetnost i arhitekturu. Brojni su kulturni dodiri između naših naroda, ogromna i posvuda afirmirana armenska dijaspora proslavila je ne samo rijetko bogatu povijest svog napaćenog naroda već je ostavila vidljivog traga i na području umjetnosti, glazbe koja je brzo prodirala u svijet od kraja 19. stoljeća do danas. Sve što smo čuli od armenske glazbe natopljeno je dalekim odjecima folklora, vjerskim utjecajima, izabranim ljudskim glasom, posvuda se osjeti popularni 'rabiz' koji potencira ugodnu istočnjačku harmoniju obilježenu lirikom i drhtajima tananog senzibiliteta. Armenci su tihi, vrijedni, dostojanstveni i stoljećima su naučili na raskrižju Zakavkazja tihovati i trpjeti tuđe utjecaje s vrhuncem u masakru 1915. koji je ostavio trajne posljedice (1,5 milijuna žrtava i veliku emigrantsku zajednicu od gotovo 5 milijuna ljudi). U takvom podneblju ne čudi da su ljudi tražili sebe, postavljali vječna i sudbinska pitanja, gradili glazbeni jezik koji ih je vodio do osmišljenih i ponovljivih glazbenih cjelina, a da bi uz pomoć narodnog puhačkog instrumenta duduka, poznatog i u nas, kroz svoje stare pjesme i plesove evocirali uspomene koje je vjetar raznosio poput lišća (uspomena na koncert Djivana Gasparyana, najpoznatijeg skladatelja i glazbenika na duduku u Zagrebu 2003. dugo živi u meni). 

Armenski institut u Londonu i zaklada Calouste Gulbenkian istražuju višeslojnost i trendove koji oblikuju razne aspekte armenskog svijeta u 21. stoljeću, dok u vrijednoj studiji prof. glazbe Sylvie Angelique Alajaji s Franklin&Marshall College u SAD Music and the Armenian Diaspora, doznajemo koliko su zborovi Komitasovih studenata u Libanonu utjecali na formiranje kolektivnog identiteta, domoljublja i nacionalne pripadnosti Armenaca u egzilu. Granice armenske glazbe i identiteta su se mijenjale sve do postgenocidne dijaspore armenskih glazbenika u New Yorku, Libanonu i Kaliforniji koji njeguju samosvojnu nacionalističku glazbenu tradiciju. Glazba je gotovo opipljiva u svim procesima nacionalne identifikacije, stalni memento na putu Armenaca da ne zaborave tko su i što žele, da ostanu poslije svih iskušenja na zemlji svojih predaka, na mjestima koja su voljeli. Poplava bibliografije na sve spomenute teme u 20. stoljeću upozorava na kompleksnost eskalacije nacionalizama koji se rado oslanjaju na fenomene kulture prikrivajući teritorijalne pretenzije prema susjedima. Opasnosti od animatora mita o 'velikoj Armeniji' koji povijesnom nasljeđu Azerbejdžana oduzimaju svaki kredibilitet, posebno onaj glazbeno-kulturni, oslanja se na patnje i izopćavanja armenskog naroda kojim se opravdava prekrajanje tuđe povijesti i nasljeđa. Argumentacija je gotovo panična u djelu Kamrana Imanova, Tall Armenian Tales, Baku 2010.

Komitas Vardapet 

Dalibaltayan je koncertu u Splitu prišao dobro pripremljen, sve je bilo osmišljeno i dovedeno do lakoće koja je poznata virtuozima, majstorima fraze, fine agogike i slojevite dinamike. Ono što treba uočiti jest da se ovdje ne radi tek o urednoj interpretaciji glazbe koja bi i kao takva dobro došla, već o viziji umjetnika koji je duboko vezan za skladatelje s istom adresom, ali koji odmiče od standarda i dodiruje emocije, to je istina i život sam, kao i nama nevidljive struje svijesti koje glazbenika vezuju uz njegov zavičaj. Koncert je započeo  izvođenjem četiri plesa (Erangi, Unabi, Marali,Shushiki) iz ciklusa Šest plesova za glasovir iz 1906. slavnog Komitasa Vardapeta (pseudonim Soghomon Soghomonyan 1869.-1935.) etnomuzikologa i skladatelja koji je utemeljio nacionalni glazbeni stil Armenije. Teško je sažeto iskazati sve zasluge ovog umjetnika-svećenika koji je kao siroče u sjemeništu započeo studij liturgijskog pjevanja, pasionirano se zanimao se za armenske narodne pjesme i plesove, sam počeo skladati po armenskim motivima tijekom studija kompozicije u Berlinu (1896.-99.), nastupao sa svojim zborom širom zapadne Europe budeći interes za narodno stvaralaštvo, da bi se konačno vratio u Carigrad gdje ga je 1915. tako pogodio armenski masakr i progoni da se od stresnih poremećaja nije uspio oporaviti (Serge Momjian, Komitas, The Artist and the Martyr). 

Sudbina sveca i mučenika privukla je ne samo njegove brojne pristaše, intelektualce i umjetnike, već i široke armenske mase kojima je glazba sinonim za sjećanje, počast mrtvima, uspomena na tragične transformacije i prastare pjesme koje ih vezuju, ukratko, kako bi kazao Nietzsche, 'imaju umjetnost zato da ne bi poginuli zbog istine'. Upornim istraživačkim radom po obroncima Ararata i udaljenim selima, Komitas ulazi u pretkršćanske korijene armenske sakralne glazbe, osmišljava trodijelne aranžmane, traga za šifrom 'neumea' i narodnu glazbu dovodi do visokog standarda povezujući  je sa starim literarnim zapisima. On je vjerovao da narodna glazba potječe od seljaka isključivši urbanu tradiciju i zajedno s M. Abeghianom tiska zbirku pjesničkih tekstova (1904.) koja se prilagođava književnim standardima. Priče su jednostavne iz života seljaka, uspomene na gorke sudbine, kao da se opiru i životu i smrti, manje je ostalo za radosti. Kao sakupljač i aranžer narodnih pjesama Komitas je učinio za Armeniju ono što je Bartok uradio za Mađarsku, sirovu supstancu pretvarao je u zadivljujuće skladbe. Čitati Komitasove lapidarne zabilješke o narodnoj glazbi ili plesu, čisti je let oslobođen razočaranja, znamen dobrohotnosti i dijalog s prošlošću koji nikad ne prestaje. 'Talenat skladanja prirodni je dar za seljaka', kaže Komitas, 'svi seljaci manje-više znaju sastavljati i pjevati pjesme. Kompozicijsku umjetnost proučavaju iz prirode... ali nitko ne zna tko je 'skovao' pjesmu, jer svi oni sudjeluju u kreativnom procesu. Stvaranje pjesama za seljaka uobičajeno je kao i razgovor'.

Komitasovi armenski plesovi djeluju kao nestvarne projekcije davne prošlosti, teško da bih po intonaciji mogao kazati da je riječ o širokom osmjehu, zapravo oni pokretima izražavaju promjenjivo stanja duha i različitu dinamiku koja prati pokrete žena i muškaraca u vijugavim krugovima. Nemjerljiva je zasluga armenskog muzikologa Roberta Atayana koji je kroz Akademijin Institut za umjetnost pokrenuo istraživanje i tiskanje niza zbirki iz Komitasove višeznačne umjetničke baštine nazvane Komitasiana u kojoj se apostrofira upravo njegov individualan rad na kompoziciji, skladu i višeglasju,  fascinantne zborske i solo pjesme koje se tek oslanjaju na narodnu i sakralnu glazbu, kao i jedinstvene plesove. Možda bi iz mase vrlih armenskih i drugih muzikologa kroz 20. stolojeće trebalo izdvojiti Rubena Terlemeziana čija je zbirka Komitas, Articles and Investigations potaknula nova istraživanja i uputila na bogatstvo unutrašnjih sadržaja skladatelja.

Shushiki

Plesu i pučkim napjevima Komitas je davao veliku važnost, smatrao je da ples 'kao pokret ima važnu ulogu u obrazovanju, jer sve su umjetnosti-glazba, skulptura, arhitektura i ostale-napravljene od pokreta'. Plesovi, koji nas prate cijelog života, dijele se na one žalosne i radosne, dodiruju nas na različite načine. Ako se uspijemo prebaciti u tihi, a tako svečani protok pjesme i koraka u brda koja čuvaju sve boje svijeta i tonu u zagrljaj sumraka s okusom poganske Armenije, onda smo bliži sofisticiranom kontekstu i sadržaju Komitasovih Yot Par i Msho Shoror (Sirivat Poladian, Komitas Vardapet and His Contribution to Ethnomusicology).

Dalibaltayan je u izvedbi svakog pojedinog plesa pokazao iznimnu koncentraciju, otkrivao nijanse emotivnog naboja, često izvornu trpkost i tempa karakteristična za pojedino djelo, zadržavajući ne samo kristalnu jasnoću, jednostavnost i romantično ozračje, već i smisao kako glasovirom dočarati stil i specifičnosti prirodnog izvođenja nekad narodnih instrumenata. Kao da pričaju o brodolomima snova i skrivenim selima u brdima Armenije gdje su čežnje trošile život bez glasnog krika i retorike, uvijek čarobnom snagom iznenađenja. Komitas je prošao naporan put traganja za vlastitim idiomom da bi dodirnuo ljepotu svijeta i ponudio sam svečanost duha u svim refleksijama.   

Učinak je jedinstven, iskusni je pijanist uspio u svom interpretativnom prostoru slijediti skladateljeve glazbene ideje, štoviše oživjeti stare plesove od kojih se posebnom bojom i impresijom, gustom pedalizacijom, nekom melodioznom tugom koja se magnetski lijepi uz naša tijela izdvaja četvrti ples, nezaboravni Shushiki. To je ženski solo ples čiji ritmički brzaci ne mogu prekriti gotovo prozirni vanjski melodijski sloj zvuka koji nestaje i vraća se mekim dodirima vrhova prstiju i neslućenim doživljajima. Mnogo je uglednih svjetskih pijanista izvodilo upravo ovaj ples na svojim recitalima ili dodacima kao da pričaju o intimnim dodirima s nepoznatim svijetom u skrivenim selima  armenskih brda gdje su čežnje i nade trošile živote mladosti...

Pjesme   

Vrednujući cjelokupno djelo Komitasa Vardapeta ima nekih pokušaja da ono  svede na etnomuzikologiju, na vrijedan pokušaj skupljača glazbene baštine, dok se zanemarivao njegov skladateljski rad, prvenstveno ciklusi narodnih pjesama bilo da se radi o zborskim ili solo izvedbama, onima koje su plesne, epske, dječje, pjesme tuge ili posvećene prirodi. Po nekim zabilješkama Komitas je prikupio čak oko 4000 narodnih mahom monodičnih pjesama, od kojih je vokalizirano tek oko 1200. No, njegovih višeglasno uređenih pjesama sakupljenih u tri sveske  sačuvano je 70. Sadržaji su, kao što smo to dijelom dotakli, obilježeni su nekim povijesnim događajima, literarnim temama, ljubavnim zapletima, religioznim, nacionalnim, molitvenim, intimnim svetkovinama, blagoslovima, praznovjerjem i dr. Upravo je Komitas pokušavao da u svakoj produbiti povijesni i svakodnevni kontekst, pojasniti značenje riječi, suštinu  i stil. Brojni muzikolozi su uočili da su Komitasove pjesme, melodije koje fasciniraju vezane za jednoglasne seljačke pjesme i narodne idiome obogaćene višeglasnom linijom koja je odavno usvojena na zapadu premda i tamo u procesima traganja za novim izražajnim mogućnostima. Tomu su pridonosili i uspješni nastupi Komitasovih zborova u brojnim europskim centrima početkom 20.st.gdje su dočekivani kao prvorazredno otkriće. Da bi donekle predstavio ciklus pjesma Komitasa Vardapeta, njegove autentične aranžmane narodnih pjesama, Dalibaltayan se odlučio za dvije reprezentativne pjesme različitog ugođaja: Komitas - R. Andriassian (transkripcija), Garuna-a (Proljeće je) i Komitas - G. Saradjan (transkripcija), Krunk (Ždral). Prva je naglašeno lirskog karaktera sa zanimljivim motivičkim razvojem koji prati napuštenu djevojku u vrijeme razigranost prirode, raspoloženje koje u folklorni prizvuk unosi ljupku vedrinu, da bi se ubrzo pojačala dramatičnost ugođaja, snježni kovitlaci koji obuzimaju njezino napušteno srce. Cijela ta čarolija od svega 3,5 minute Dalibaltayanu je pružila mogućnost da vješto iskoristi virtuozne pasaže zadržavajući strastveni melodijski dah i zvukovni intezitet koji tone i gubi se u daljini. 

Krunk je pjesma (u različitim aranžmanima) koja djeluje hipnotički na sve koji su je barem jednom čuli, nekad tamni sjaj pjesme nije se potrošio, kao da su se duše svih Armenaca vezale uz to sidro zauvijek. Krunk je unutrašnji krajolik naroda koji je vidio nestvarne prizore genocida 1915. i u šutnji zaključao sve suvišne riječi, uzdahe i ostavio glazbi da u vječnih pet minuta progovori o bolu koji nije prestao, grmljavini tonova koji uvijek iznova obnavljaju svoju neponovljivost. Krunk je i život Komitasov koji definira njegovu sudbinu u svijetu u kojemu su ga crne sile slomile, a njegovo djelo nadmašilo granice regionalnog zavičaja i uklopilo se u struje suvremenog glazbenog obzora. Dva su simbola utkana u ovu pjesmu, onaj lutalice i izgubljenog osamljenika koji sanja o svoj izgubljenoj sreći, a lik mu se doima kao konstrukcija dizalice u luci, a drugi je ptice ždrala koja ima duhovnu komponentu i zaziva povratak u izgubljeni i spaljeni zavičaj. Komitasovu pjesmu koja ima korijene stare 400 godina, Dalibaltayan je skupio u 5,30 minuta od  prvih kristalnih impulsa pritajene lirike preko potresne dramatske ekstaze  do smiraja u silaznom pomaku s odrazom duboke tuge koji ostaje ali ne očajava….Kada se moćni Krank posluša u violinskoj transkripciji s Maximom Vengelovim i orkestrom kao da se unutrašnji krajolik djela pretvara u naš osobni.

Svaki pokušaj da se s Komitasom zatvori jedno razdoblje suvremene armenske povijesti djeluje kao bajkovita iluzija. Opće nastojanje da se u kulturi i glazbi Armenije svi trude biti dostojni baštinici onoga što je ostavio Komitas zapravo je putokaz kako se stalno treba vraćati izvorima, tamo gdje se život rađa i oblikuje tako da njegova iskustva čine bit ljudske sudbine. Komitasov glazbeni opus ne impersionira obimom koliko povijesnim kontekstom, svaka pjesma ili ples uznemiruje i aktivira čovjekovu svijest, prošlost se doziva upravo preko glazbe, a ona je refleks raznih trauma, gubitaka, samoće i  skrivene boli.

Danas najplodniji i najslavniji armenski skladatelj Tigran Mansurian (1939.) svjestan je značenja Komitasove glazbe i toga da je Armenija na sudbinskom mjestu susreta Istoka i Zapada, što rasplamsava kreativnu maštu. I sam pod utjecajima sjena genocida traga za svojim putom, opet uz pomoć Komitasa 'čiji vrt zvukova pokriva golemi teritorij u vremenu protežući se tisućljećima'. A veliko je pitanje gdje je u vrtu zapadne klasične glazbe mjesto Komitasu?

Babadjanian 

Nimalo slučajno Dalibaltayan se u nastavku programa obratio sjajnom skladatelju i vrsnom pijanisti Arnu Babajanyanu (Babadjanian) (1921.-1983.) koji se u svom obimnom opusu dotaknuo gotovo svih glazbenih vrsta, od solo pjesama, klavirskih, komornih i orkestralnih djela do baleta, scenske i filmske, ali i pop glazbe i jazza. Uz naporan i iscrpljujući profesionalni uspon koji je rezultirao zamjetnom pijanističkom karijerom, od Erevana i Moskve i širom svijeta gdje je priređivao aklamirane koncerte, iskazujući se kao umjetnik bujne mašte i romantičkih zanosa, inspiriran  Babadjanianov glazbeni govor temelji se na armenskoj narodnoj glazbi koja se impregnira u suvremene instrumentalne kombinacije, zanimljive sklopove melodijsko-harmonijskih boja, oslanjajući se mentorske savjete Arama Hačaturjana i 'zastarjele metode' S. Rahmanjinova koji se vraća 'emocionalnim izrazima prošlog stoljeća'. Kao majstor kompozicijske tehnike i minuciozne razrade motiva u prevladavajući kasnoromantični stil unosi individualne značajke  i takve misaone sadržaje koji će smjelim modulacijama izbjeći konvencionalna rješenja. Babadjanian ostaje romantičar u neoromantičnom dobu od početka 20. st. pa ne začuđuju impresionistički i ekspresionistički naleti, slikoviti doživljaji krajolika, adoracija skladatelja, individualizam i estetski sjaj, ali i buđenje nacionalne svijesti. Zanimljiva je teza američkog skladatelja, pijaniste i pisca Johna Warthena Strublea u knjizi The History of American Classical Music (NY, 1995.) piše o posljedicama postmoderne serijalne, aleatorične i elektorničke glazbe i osjetnom revivalu interesa za tonalnu glazbu. Sve je više skladatelja koji se vračaju konvencionalnom harmonijskom jeziku, kojega Babadjanian nikada nije odbacio.  Sve je to vidljivo i u njegovim klavirskim skladbama od kojih je za ST recital Dalibaltayan izabrao najraniji Preludij (1938.?) lirskog i poletnog uzleta andantea koji nakon kratke gradacije brzo zatvara luk teme koja nestaje, dok Humoresque (1970.), tri desetljeća kasnije i pod snažnim utjecajima Hačaturjana,  pokazuje tehničku zrelost skladatelja i vladanje izražajnim sredstvima koje će snažnim kontrastima i živahnim prijelazima gotovo valovito nakon hirovite vragolaste igre vratiti se glavnoj temi i za svega 1.40 min  zvukovne bujnosti nestati otjerani forte tonovima folk skokova. Elegija (1978.), posvećena uspomeni na A. Hačaturjana i naslonjena na izvornu trubadursku pjesmu poznatog mučenika Sajat-Nove iz 18. st., jedinstveni je biser armenske glazbe, kao da se uvijek iznova stvara ugođaj koji dopire do nas poput male duhovne senzacije, tužaljka u idealnom moderato cantabile tempu u kojemu se lirski ugođaj dodiruje s dramatskim tajnama ne bez melankolične i tragične note koju prate meno mosso pokreti koji nestaju u morendu. Veliki Babadjanian je poklonio se  svom maestru Hačaturjanu izlistavši mu svoj život (62 god) u kratkih 3,26 min. dozvolivši svima nama da mu se zahvaljujemo dok smo živi!

Hačaturjan

Treći armenski  skladatelj kojega je Dalibaltayan uključio u svoju glazbenu selekciju je zasigurno najpoznatiji Aram Hačaturjan (1903. - 1978.) koji, istina, nikada nije dosegao popularnost jednog Prokofjeva ili Šostakovića, ali mu nije manjkalo podrške širokih armenskih masa koje su voljele njegov romantični duh i folklorne citate majstorski uklopljene u brojne njegove skladbe. Nije nimalo lako precizno odrediti složenu poziciju Hačaturjana s obzirom na njegovu umjetničku radoznalost, intelektualnu i političku savjest, što nas uvlači u složenu socio-povijesnu pozadinu koja nerijetko zrcali sive sile stvarnosti. Hačaturjan se nacionalno opredjeljivao kao Armenac, glazbeno kao skladatelj koji je inspiriran istočnom (orijentalnom) kulturom, dok je školovanjem vezan uz Moskvu i Rusiju pa ga mnogi vide kao ruskog skladatelja. U jednom od brojnih pisama prijateljima i raznim izjavama, Kačaturjan je decidiran: 'Armenija - moja domovina! Ljudi - da! Oni su me uvijek odgajali i voljeli. Nikad nisam mislio toliko o sebi kao Armencu koliko sada' (pismo skladatelju Edvardu Mirzoyanu 16. veljače 1969.). 

Brojni muzikolozi slažu se oko ambivalentne pozicije Hačaturjana s obzirom na različite glazbene i kulturne dodire ali i njegovog nastojanja da sve to poveže i uoči specifičnosti koje predstavlja. Uočene orijentacije od  one armenske, orijentalizma i europskih zasada, o čemu postoje radovi koji su nerijetko uvažavali ideološke orijentire i kontradiktorne procjene od naglašene apologije do isključive negacije, nisu osporavali  čuvare i braniče njegove umjetničke opstojnosti u, kako sam kaže, 'patrijarsima armenske klasične glazbe Komitasu i Spendijarovu'.Teško je povjerovati koje su sve strasti i oluje utjecale na njegov politički aktivizam, na zalete njegova fanatizma i napornu borbu da sačuva i afirmira svoje vrijedno djelo koje je bilo neprestano na udaru zapadnih skladatelja i muzikologa koji su mu gorljivo predbacivali doktrinarni socrealizam i komunističko lakejstvo. U nekrologu u povodu njegove smrti 1978. New York Times piše da je 'stil gospodina Hačaturjana bio milozvučan, snažnih ritmova, šarene orkestracije i konzervativnog harmoničnog rječnika'.

S obzirom na to da je od početka karijere uronio u političke aktivnosti i postao moćnom figurom sovjetske glazbe, Times drži da su umjetnička postignuća Hačaturjana manje impresivna od popularnosti koju su stekla. Bez valjanih argumenata kritičar istog lista, nakon koncerta na kojemu je Hačaturjan u Washingtonu 1968. dirigirao kod  izvođenja svojih djela, zapisao je kako je skladatelj bio 'u svom najboljem izdanju maloljetna figura i njegova glazba ovih dana nema što ponuditi'.  Polemike oko Hačaturjana još traju, ali bez vanjskih sukoba i uzbudljivih tonova, polako se u više vrijednih analiza (G. Shneerson, V. Yuzefovich, G. Hubov, A. Frank, J. Schultz  i dr.) koje otkrivaju  autentični slojevi i harmonijske koncepcije armenskog skladatelja. To se odnosi na inovacije u simfonizmu koji organski povezuje glazbu Istoka i Zapada, sukobe između slobodne improvizacije i čvrstih zakona klasike; Hačaturjanov glazbeni stil je neusiljen s odrazima lirskih i dramatskih raspoloženja, ali i ispunjen ljubavlju prema zemlji i ljudima s kojima je sudbinski vezan. 

Toccata iz 1932. pružila je mogućnost Rubenu Dalibaltayanu da iskaže ne samo elokvenciju, zanatsku perfekciju i takvu raskoš stvaralačke energije koja ne zanemaruje ni jednu frazu,  kao ni boju tona ili fino nijansiranje agogike. Allegro marcatissimo otvorio je široki prostor za nizanje slika i priča, promjenjivog karaktera muške pa ženske igre, povijesnih reminiscencija, živa ritmika i dramatske zvukovne kombinacije koje zatvaraju čvrstu arhitektonsku cjelinu u kojoj nema slabih mjesta i pukotina. 

Blagotvorni Bersa

Kraj koncerta bio je rezerviran za Blagoja Bersu (1873. - 1934.) značajnog hrvatskog skladatelja koji je u mnogo čemu spajao europska glazbena iskustva s onima u Hrvatskoj, osobu uvjerljive osobnosti i takvog iskustva da mu ugodan boravak u domovini nitko nije mogao garantirati. Dugo je Bersa čekao vrijednu Evu Sedak, Petra i Mariju Bergamo, ali i Dalibaltayana, koji je za dvostruki album s 19 Bersovih pjesmama primio god. nagradu V. Nazor za 2016.g. Bersinim entuzijastičkim povratkom u Zagreb pomaknute su brojne akcije koje otvaraju prostor nekom novom individualizmu, odbacivanju svega što sputava umjetničko izražavanja, žudnja za novim koje bi nas više približilo Europi. Četiri odabrana klavirska djela (od 24 objavljene skladbe) otkrivaju Besu kao diskretnog liričara, često u vihoru treperavih drhtaja koji ne žele prikriti bogati registar osjećajnosti i asocijacija. Svako djelo pohvala je visokoj zanatskoj razini i samokontroli autora, ali ne manje i pijanisti koji demonstrira lakoću, neposrednost i dobro poznavanje Bersinog stila i umjetničkih kriterija. Noveletta op.69 iz 1910. mala je glazbena forma u slobodnom obliku na tragu je R. Schumanna; Venecijanska barkarola op.58 od 1905.-1921. kao popularna forma u 19. st. slijedi ritam veslanja gondolijera i stvara poseban ugođaj; Valce melancolique op.76, od 1915.do 1921, postaje simbol ljepote i snažnog emocionalnog impulsa, u pozadini je čovjekova želja za ljepotom i nedostižnim idealima, borba bez ganuća i predaje; Balada, op.65, od 1909.do 1920. sa svim unutrašnjim suprotnostima i visokim stupnjem energije, harmonijskim govorom i instrumentalizacijom koja živi u duhu kasne romantike.

Dodatak ne posve konvencionalan, još manje depresivan, a opet prava poslastica - Mozart, prvi stavak Allegro moderato Sonate u C-duru, br.10, k 330.

Imam osjećaj da je koncert posvećen armenskoj klasičnoj klavirskog glazbi i dio koji se odnosi na Bersina klavirska djela, najuspješniji koncertni program od otvaranja Hrvatskog doma u Splitu. Ruben Delibaltayan kao umjetnik velike energije i interpretativnih potencijala, maštovit i poeta, potrudio se i uspio da nam približi i živo nas zainteresira za bogati glazbeni krajolik svoje domovine Armenije, ali i da sasvim uspješno demonstrira kako su stvaralački impulsi u ovom dijelu Europe, nošeni istim duhom neoromantizma i individualnim prodorima u nove forme tako bliski našim zemljama, pa se i moglo učiniti da smo svi zajedno djeca jedne iste glazbene obitelji.