TIMBAR NA LIBAR ŽELJKA ERCEGA: Vjekin roman s očima i dušama Splita i Pariza

O AUTORICI

Vjekoslava Huljić (Tomislavgrad, 1963) je objavila dosad 12 knjiga: zbirku poezije priča Čampro Jutrooki (2000.) i (1986.), knjige bajki i Lonac za čarolije (2007.), romane za djecu Maksove šumotvorine (2002.) i Oči u oči s nebom (2003.), romane za mlade Moj tata je lud za mnom (2011.), Moja baka ima dečka (2013.), Moja sestra je mrak (2015.), Moji misle da ja lažem (2016.), Moje ljeto s Picassom (2018.) i Moj Titanic ne tone (2019.), te roman Gen anđela (2011.). Objavila je i slikovnicu Pingvin Frio i Ledenjak (2021.). Za roman Moj Titanic ne tone (priča o dvjema djevojčicama, maloj Splićanki i migrantici iz Sirije i osjetljivoj temi današnjice koja se provlači kroz nju - problem iseljavanja i izbjegličke krize) dobila je 2020. nagradu Anto Gardaš. Autorica je tekstova brojnih glazbenih hitova.

IZ SADRŽAJA

'La petite Marie' dosad je najzrelije prozno djelo Vjekoslave Huljić – roman koji ostavlja bez daha. Kroz fascinantnu priču o potrazi za izgubljenim obiteljskim korijenima, vodi nas iz Splita u Pariz i to tijekom razdoblja duljeg od stotinu godina. Nije to klasični ljubavni roman, ali jest roman o ljubavi – onoj bezvremenoj, koja se ne gasi ni rastankom.

OSVRT

'Čitaš roman Vjekoslave Huljić? Ma daj, šta ti je. Slikovnicu ili Vrapce i komarce?'

Tako su me uglavnom dočekivali poznanici kad bih ih sreo na svojim dnevnim turama 'walking-reading'. (Da, već godinama imam tu naviku – šetam s jazzom u slušalicama i otvorenom knjigom u rukama. Priznajem, inspiracija su mi bili svi oni koji hodaju i bulje u mobitel. Da, otresao sam jednom. Da, izgrebao se do krvi. Da, zakrpala me med. sestra Jelena, zaliječio sam se i – nastavio. U odnosu na broj pročitanih stranica, jedan pad je prihvatljiv omjer.)

Vratimo se Vjekoslavi, čija su estradna karijera i predrasude prema njenim potencijalima vjerojatno razlog premalom broju osvrta na 'La petite Marie', promoviranoj na Interliberu krajem 2022. godine. 

Teško mi je povjerovati da se Večernji list – kao izdavač – u protekle tri godine nije ozbiljnije potrudio distribuirati roman recenzentima i blogerima. Jer, ako se to događa čak i u takvoj simbiozi imena Huljić i Večernjeg lista, što li tek mogu očekivati ostali autori kod manjih nakladnika? Dozvoljavam da su možda kritike osvanule većinom u tiskanim medijima i da ih nisam vidio, ali danas, ono što Google ne može pronaći – kao da ne postoji.

A roman – roman o ljubavi, o obiteljskom nasljeđu, o umjetnosti i upornosti – povezuje Dalmaciju i Pariz od početka 20. stoljeća, kroz Prvi i Drugi svjetski rat sve do 2017. godine, te itekako zaslužuje biti pročitan. Pa i ekraniziran.

Jednostavno je pisan, dinamičan, emotivan, s duhovitim crticama, te vrlo interesantnim uvlačenjem likova svjetskih umjetnika u priču. I ovaj njen roman-prvijenac ima prepoznatljiv stil po kojem Vjeku vole ili mrze pratitelji njenih estradnih stihova – upadice koje se pamte i od kojih bi hejteri začas napravili memove. One koje dijele ljude da se baš kao kod sobarice Molly (Nita Prose), ljudi smiju njoj ili se smiju s njom. Ja sam se smijao s njom.

Uz priče o osobnim ljubavima, čežnjama na daljinu, rastancima protagonista te Vjekoslavine ljubavi prema Splitu – gdje Varoš, Gusara, Karaman i ostale lokacije zamišljamo iz vremena Roka i Cicibele, ili Marijete i Ferate, ili Roka i Anđe – veliki dio romana pokazuje autoričinu ljubav prema Parizu i boemskim umjetnicima s početka 20. stoljeća. Eh, da se bilo rodit tada i tamo.

Pa kako je knjiga posveta pariškom životu slavnog talijanskog slikara Amedea Modiglianija, vjerujem da bi i francuski i talijanski prijevod 'La petite Marie' mogao dobro taknuti i njihove čitatelje. Dakako, uz angažman književne agencije i agilnijeg izdavača od Večernjaka. 

Što bih zamjerio? Dok su kod stihova Vjekoslavine priče ispisane u izuzetno teškom 'kratkometražnom' formatu, ovdje se itekako osjeti njeno debitiranje u 'dugometražnom' roman-programu. Mislim da je urednik trebao imati čvršću ruku, natjerati je da smanji količinu 'marmelade' – onih predugih, možda nepotrebnih, udaljenih sanjarenja Silvane i Petra, pa i još nekih dijelova – kako bi sve to bilo kompaktnije i jače. Nadam se da već radi na idućem djelu i da će poslušati ovaj savjet kojeg ponavljam iz Timbra u Timbar, iako - mene ni doma ne slušaju.

OCJENA

Mislim da vrijeme ove knjige tek dolazi, pogotovo u potencijalima prijevoda i ekranizacije, a tad će sve planuti. Ne robujte predrasudama. 'La petite Marie' vrijedi pročitati, zagrliti. Ovaj roman ima i dušu i oči. I Splita. I Pariza.

Podržite Timbar lajkom na Facebooku.

Ovaj osvrt je sufinanciran sredstvima Splitsko-dalmatinske županije.