TO JE MOJA ZEMLJA Milo Hrnić: Danas su zapostavljeni svi velikani hrvatske glazbe, počevši od mene

Veliki humanitarni spektakl 'To je moja zemlja' u čast hrvatske glazbe održat će se 9. lipnja na Poljudu. Tim povodom kratko smo razgovarali s Milom Hrnićem, dubrovačkim pjevačem koji je u karijeri prodao više od milijun nosača, izdao 20 albuma i preko 200 pjesama. Otkrio nam je kakvo je njegovo mišljenje o hrvatskoj glazbi, kako nastaje hit, s kojim ga kolegom vežu najljepše uspomene, ali i što misli o predstojećoj manifestaciji na kojoj će uz njega nastupiti najveća hrvatska glazbena imena.

- Izvrsna ideja, konačno je došlo vrijeme da počnemo predstavljati sami sebe. Treba se ponositi hrvatskom glazbom, a posebno mi je drago što koncert u sebi nosi i humanitarni čin. Danas je manjak svega vrijednoga, utopili smo se u traženju samog sebe. Trebamo čuvati tradiciju i prenositi je nekim budućim naraštajima. Svak treba pronaći sebe, zato i postoje stilovi glazbe.

Kakvo je Vaše mišljenje o trenutačnoj situaciji u hrvatskoj glazbi?

- Prije smo bili nešto više svoji, nije se forsiralo raditi nešto drugo. Danas se ponašamo kao papige, htjeli bismo imitirati nekoga tko je jači po svemu od nas. Naše izvorno, ono što se stvaralo baš u samom Splitu, imalo je veliki uspjeh i utjecaja na cijelu regiju. Glavna meta događanja bio je Splitski festival, a danas su zapostavljeni svi velikani hrvatske glazbe, počevši od mene. Ne zamjeram nikome, meni na koncertima pjevaju od prve do zadnje pjesme. S te strane ne mogu se potužiti, ali mogu zamjeriti loš odnos medija prema hrvatskom melosu ili onome što smo mi stvarali. Pjevam nešto što genetsko izvorište ima u samima nama, a na sreću to ljudi prepoznaju. 

Puno ste putovali tijekom karijere. Događali se to i u drugim državama svijeta?

- Recimo kada sam bio u Americi, točno sam znao što ću čuti kada dođem u Teksas, New Orleans... Već vas u samoj vožnji medij pripremaju za podneblje gdje dolazite. Putovao sam po svijetu i svugdje su držali do svog izvornog. Ne možemo svi biti copy paste, netko mora biti originalan. Važno je da predstavljamo sebe i da nas ljudi prepoznaju po nečemu specifičnom.

Koje su Vam omiljene Vaše pjesme?

- Volim pozitivne pjesme jer tako i živim. Stalno čitamo i slušamo o ružnim temama svakodnevice, stoga nastojim da moje pjesme nose optimizam. Izgubili smo romantičnost, pjevamo o nekim raspalim brakovima, nesretnim ljubavima, tugama... Tako da u neku ruku forsiram vesele i optimistične tekstove, a to publika prihvaća. 

Zar nije bit zabavne glazbe zabaviti publiku?

- Upravo to. Došao sam u poštu i djelatnica mi je ispričala kako je provela vikend u društvu, a zabavljali su se i pjevali moje pjesme. Rekla mi je da se puna energije vratila u ponedjeljak na svoje radno mjesto. Tim riječima potvrdila je onome čemu oduvijek težim. To je prisutno na mojim koncertima, u mojim pjesmama, a upravo takvu energiju želim prenositi.

Vaše pjesme su i nakon više desetljeća hitovi, koja je tajna?

- Ništa ne ide na silu, hit ne postaje pjesma koja se vrti u eteru. Hit treba prihvatiti publika i živjeti s njim dugo vremena. Ako sam snimio pjesmu prije 40 godina, a sluša se i danas, to znači da je hit. Na to sam najponosniji.

Gotovo ste pola stoljeća profesionalno u glazbi. Je li Vam se kada potkrala koja pogreška?

- Ima jedna anegdota kada sam u teatru imao koncert i publika je pjevala sa mnom. U trenutku sam se zanio, razmišljao sam o nečemu i zaboravio sam tekst. Stao sam, a publika je i dalje pjevala. Bilo je simpatičan trenutak, samo jedan u nizu koji sam proživio tijekom karijere. 

Veselite li se susretu s kolegama na Poljudu?

- Vrlo malo se susrećem s kolegama i veseli me što ću ih vidjeti. Ne živim život glamura i ne krećem se u takvim društvima, osim kod profesionalnog rada. Imam život s kojim sam zadovoljan i ne tražim više od toga. S Oliverom sam bio na zajedničkim turnejama po Australiji kada je on otpjevao 'Ča će mi Copacabana', a ja 'Moja Ane broji dane'. Skupa smo se pokušavali ostaviti cigareta... To je bilo pravo prijateljstvo, dolazio je kod mene, a i ja kod njega. Od svih izvođača najveće prijateljstvo je bilo s Oliverom, nedostaje mi puno i volio bih da je s nama na Poljudu.

Ispričajte nam neku anegdotu s njim...

- Znate što bi mi radio? Imao sam otkopčanu košulju, a Oliver bi mi čupao dlakice kroz taj izrez, ha, ha... Uživao je da me tako zeza. Bio je uvijek raspoložen, čovjek od vica, pravi profesionalac.