Trogirska umjetnica u Splitu predstavila mozaike od stakla

Naš suradnik Tonći Šitin, glazbeni i likovni kritičar, predstavio je Splitu trogirsku umjetnicu Mariju Halbarth u komornoj dvorani Francuske alijanse u Marmontovoj ulici, iznenađen činjenicom da još ima umjetnika koji se bave prastarom tehnikom mozaika u staklu, koja je u našem gradu i šire bila zapostavljena, a u svijetu ponovo stekla ugled koji joj i pripada.        

Predstavljajući prvi put u Splitu Mariju Halbarth valja odmah naglasiti da je riječ o trogirskoj slikarici koja se prihvatila umjetničke avanture pred nepunih pet godina sljedeći svoje skrivene osjećaje i strasti izražene u formama i bojama, fascinirana tradicijom koja se oglašava unutarnjim glasovima najčešće kao fikcija. Sve prije toga njezina  je skrivena povijest napornih traženja da bi došla do izvornih pobuda i stvarnosti koja bi je oslobodila žalosnih kontrola i dodira životne drame. Rano je odabrala slikarstvo kao autentični preslik svog stvaralačkog djelovanja i standardizirani duhovni okvir u kojemu se mogla iskazati, ali su je životni kovitlaci nakon srednje umjetničke škole spriječili da to bude i njezin profesionalni poziv. Trebalo se othrvati svakoj kušnji i sačuvati u sebi kreativnost i estetske ideale, uvijek mučena sumnjama u prave vrijednosti svojih umjetničkih dometa. Slikanje je ostalo stalni i nepresušni dio njezine intime, svojevrsna duhovna čežnja koja će nakon duge pauze i života koji se ne bi dao naslikati vedrim bojama, doživjeti nove trenutke ganutljivog  dodira sa svijetom u kojemu nije više klonula na putu do istine i zrele umjetničke inspiracije potaknute talentom i prkosom.

Marija se mudro i odlučno suočila sa svojim likovnim mogućnostima opredjeljujući se sasvim radno i predano za autentičnu stvarnost i njezine refleksije na struje svijesti svjesna kako ni jedna spoznaja nije konačna i kako nas svaki kreativni posao tjera na postizanje boljih rezultata. Jedino iznenađenje bio je odbir stare i složene slikarske tehnike mozaika, pomno složenih stakalaca kojima se dobiva privlačna slika ili dekoracija, vrijedna u umjetničkom smislu ili kao uporabni predmet. Slikarici je trebalo mnogo strpljenja da svlada ne samo tehniku, odabirući pristup koji je samo njezin, već i da izborom motiva na publiku ostavi utisak ushita, radoznalosti, umjetničke autentičnosti i stvaralačke izvornosti. Kompleksnost izrade mozaika nije zaustavila brojne kulture da pred više tisuća godina njeguju tešku tehniku kojoj se trebalo podvrgnuti, brojni mitovi koji  govore o snazi i strpljenu umjetnika mozaika, miru kojim treba ovladati da bi rezultat bio uspješni assemblage sastavljen od  komadića stakla različite boje, kamena ili nekog drugog materijala (tessera). Još je uvijek živo vjerovanje da se preko mozaika prenose duhovne poruke, da je on refleks božanske moći, mističnih ili nadnaravnih utjecaja. Mozaici do naših dana ostaju transfer znanja, kulturnih i povijesnih  interpretacija, oni nas upozoravaju na kreativnu snagu nasljeđa. Pa ipak, dok je u svijetu posljednjih nekoliko desetljeća mozaik doživio svojevrsnu renesansu među profesionalcima i naraslim hobistima, to se ne bi moglo kazati i za nas gdje su pritisci nove vizualne  umjetnosti i medija masovne komunikacije pokušali marginalizirati potrebu za mozaikom i umjetničkim nasljeđem. Ipak, snažne umjetničke osobnosti i projekti koji su dobili odlučne  zagovore na brojim radionicama, kolonijama i međunarodnom simpoziju mozaika (Poreč i dr.) afirmiraju baštinske tehnike, utilitarnu i dekorativnu vrijednost mozaika. Akcent je na istraživanju prostora slike koji zrcali snažne osobnosti i emotivne raspone između realnog i fantastičnog, na intrigantnim projektima koje unose živost i plastička istraživanja u gradove, na smjelim prodorima u globalnu art-scenu kako bi  ojačali poziciju kulturnog nasljeđa i njegovog novog menadžmenta.

U spomenutoj situaciji može se održati samo onaj tko je spreman na stoički rad, izbjegavanje opasnosti od statičkog dekorativnog dojma i iznimnu usredotočenost na probleme svijeta koji se oko nas ocrtavaju kao fatamorgane bez kojih život gubi pravi smisao. Marija u maloj sobici s pogledom na južne trogirske zidine i šumu jarbola zanjihanih jedrilica, radi u gotovo okamenjenoj tišini, oko nje su šareni morski obluci, križevi i mistični portreti svetaca, sitni ukrasni predmeti, stare slike i ornamenti tugaljive nemoći, veći prizori ženskih likova i položenih buketa, kao da je u tom visokom kavezu  sudbinski stopljena sa svojim djelom i likovima s kojima ispovjedno razgovara. Registar tema na mozaicima stalno se uvećava, kao da je svaki u staklu složeni prizor nastao u emotivno povišenom stanju svijesti a opet skriven ili s maskom na staroj lutki koja ljubomorno krije svoju intimu…S vremenom mozaici Marije Halbarth postaju zatvoreni i autoreferencijalni, kao da se ona sama skriva iza pejsaža i likova od stakla, a nama ne preostaje ništa drugo nego da se divimo jednom talentu, ljepoti kolorita, tonskom modeliranju, harmoničnim kompozicijama i emocijama koje nas 'svrhovito dovode u vibraciju' (V. Kandinski).