U Litvi san naletija na krojačicu koja se loži na - Dražena Žečića!
Prova san doznat kako je ona naletila na našeg lipog Zeku, ali tu nam se ispriječila jezična barijera
Već san sedan miseci u Šiauliai i prati me, šta bi se reklo, priličan maler. U dvi sedmice san uspija iskidat ni manje ni više nego tri majice i džempera. Iako san prilično talentiran za napravit štetu, nažalost popravljanje iste mi baš ne ide od ruke. Prije bi sebe zarazija tetanusom nego uspija ušit botun. Daleko od članova familije spretnih s iglom i prijateljica ženskog roda koje bi mogle bit od pomoći ima san prilično zahtjevan zadatak da pronađen misto di bi moga pokrpat to malo robe i pristat odat ko skitnica po gradu. Nije da bi iko primjetija jer u Litvi samo cure vode računa o robi i to isključivo svojoj.
Naša san jednu krojačku radionicu u centru di su me dočekale dvi simpatične srednjovječne gospođe. Klasičan ambijent ko iz starih filmova. Njih dvi side, ćakulaju, ogovaraju. Radio u pozadini svira, a one pomalo šiju na mašini. Istresa san torbu robe prid njih. Kaže meni manja od njih dvi na litavskom da će tribat malo vrimena za tu masu, ali neka ja sidnen pa sačekan. Vrlo brzo in je postalo jasno da san tudum šta se jezika tiče, a ni njih dvi nisu baš poligloti. Malo na mote, malo natucajući ruski, engleski i litavski nekako smo se sporazumili oko bitnih stvari.
Došli smo i na temu Hrvatske. To uvik potakne pitanja kod starije populacije… mlade nije briga.
- Puno lipa zemlja… i more - govori ova korpulentnija.
- Ajme, Hrvatska! Ja jako volin jednog vašeg prekrasnog umjetnika. Mislin da mu je ime Dragen ili Dražen - uključila se ova manja.
Kako san već ima iskustva sa starijim damama koje su se ložile na Petrovića lakoumno san pretpostavija da je ovo još jedna priča o Mozartu. E kako san se samo zeznija…
- No, no Petrović… kompozitor! Kaip gražus vyras (kako prekrasan muškarac) - uzvrtila se stara.
Rekoh, ne pada mi niko na pamet, ali ajd da promozgam još malo. Kaže prekrasan gospodin Dražen i uz to kantautor… Pa znan ih par, ali ni jednog ne bi baš zva prekrasnim muškarcem… Nije valjda da se za Žanka zapalila bogtepomoga.
- Najs blek bierd… lisn - nastavila je s opisima.
Taman me prosvitlilo kad se s njenog mobitela zaorilo 'I kad okrenem se često gledam iza sebe, shvatim u životu ništa više nemam, samo tvoja pisma, gitaru staru, i ovu dušu punu uspomena'.
O krvi ti, pa stara se loži na Dražena Zečića! Kad me nije grom udrija, ko bi reka da Zeko lomi srca diljem Baltika. Prova san ja doznat kako je ona na našeg lipog Dražena naletila, ali tu nam se ispriječila jezična barijera. Stara je pustila da muzika završi i caklenih očiju se samo smješkala… A ja san se pita kako je moguće da se ovo upravo dogodilo.
