UOČI KONCERTA PLAVOG ORKESTRA NA GRIPAMA Loša nam otkrio kako su neke pjesme nastale u Dalmaciji, doznajemo detalje o prijateljstvu s Halidom Bešlićem

Nakon rasprodanih koncerata u pulskoj Areni, zagrebačkoj Areni i na Šalati, Plavi orkestar najavio je koncerte u Rijeci i Splitu.

Splitske Gripe rasplesat će 13. prosinca. Uoči koncerta razgovarali smo s frontmenom Sašom Lošićem Lošom.

Smatrate li koncert u Areni Zagreb na Valentinovo ove godine najboljim ikada u izvedbi Plavog orkestra?

- Bio je to jedan od onih koncerata koji se pamte cijeli život. Stati poslije 35 godina na scenu u postavi koja je sve započela i proživjela zajedno sve one burne 80-e bio je poseban moment u našim životima. Mislim da je najbolji koncert onaj u kojem se čovjek na trenutak osjeti dijelom nečega većeg od sebe. Taj je imao tu snagu.

Koji biste onda izdvojili kao bolji?

- Iskreno, nama u bendu, veličina koncerta – bilo da je veliki ili mali – nikada nije bio mjerilo njegove vrijednosti ili značenja. Svaki koncert, bez obzira na broj prisutnih, odsvirali smo s istom energijom dajući sve od sebe. Jer svaki koncert, svaki grad ili selo nosi svoju jedinstvenu energiju, svoju priču i svoju poeziju.
Ali istina je da se ponekad poklope zvijezde i neki koncerti ostanu nezaboravni i za nas i za publiku. To se naprosto osjeti u zraku.

Koliko je značilo što se za taj koncert vratio gitarist Mladen Pavičić Pava, odnosno što ste nakon dugo vremena tada nastupili u punom sastavu? Hoće li on još svirati s vama?

- Pavin povratak je donio veliki emotivni moment za sve nas. Naš prvi susret u jednom planinskom domu u Kranjskoj Gori, Pava je došao iz Kanade, Ćere iz Sarajeva, a ja iz Beča... Voljeli bismo da zajedno napravimo još Reunion koncerata po regionu a posebno u našem Sarajevu iz kojeg je započela priča o Plavom orkestru.

Možete li usporediti osjećaj pred veliki koncert sredinom osamdesetih i danas? Što se promijenilo?

- Sredinom osamdesetih sve je bilo malo više... kako bih rekao... romantično. Koncert je bio događaj koji se osjećao gotovo poput malog praznika. Sve je imalo imalo neku posebnu napetost – informacije su se širile usmenom predajom, plakate si viđao tu i tamo po gradu, a atmosfera rasla iz dana u dan. Iščekivanje je trajalo tjednima. Po gradu se širio nemir i žudnja. Onaj osjećaj koji danas nedostaje.
Danas sve dolazi odmah, servirano, sve se zna unaprijed: algoritmi i društvene mreže oblikuju očekivanja, a ipak – kada prvi ton udari koncert bude poput malog svemira – mi i publika u svojoj orbiti. Srce i dalje lupa isto – pjevamo, smijemo se i veselimo s ekipom.
Taj osjećaj kad publika zapjeva s tobom i dalje nosi istu toplinu.

Jesu li internet i društvene mreže donijeli glazbi nešto dobro ili ne?

- Danas glazbena scena nije samo pitanje talenta ili ukusa publike, nego i preporučenih algoritama, rangiranja, playlista, trendova, itd. Što znači da se glazba mora 'probiti' kroz veliku količinu digitalnog šuma i kroz algoritme koji odlučuju što će tko čuti. Iako je Internet demokratizirao glazbu s druge strane, životni ritam postao je brži i pjesme žive kraće. No dobra glazba ipak pronađe put. A i sve što povezuje ljude i dobro je. No u zadnje vrijeme se pojavljuje novi fenomen na planeti: došlo je do 'digitalnog umora'. Nikad u povijesti turneje nisu bile tako posjećene. Sve više ljudi želi nesavršenost, koncert, nastup sirov i živ, pravo pjevanje, a sve manje screen, beskonačno scrollanje, lajkanje, fragmentiranu komunikaciju.

Zašto je glazba osamdesetih i danas aktualna?

- U usporedbi s današnjim trendovima gdje su tekstovi često teži i introspektivniji, glazba 80‐ih zvuči 'bezbrižnije' zato što je atmosfera pjesama bila usmjerena prema jednostavnom izražavanju emocija, iskrenosti, optimizmu, plesu i zabavi, osjećaju radosti i zajedništva.
Osim toga Glazba 80‐ih uvela je revoluciju u zvuku: sintesajzeri, drum machine, sampleri stvorili su potpuno nove teksture i melodijske obrasce koji i danas zvuče svježe i moderno jer je bila ispred svoga vremena.

Hoćete li u Splitu izvesti 'Malo je malo dana', koju ste napisali za pokojnog Halida Bešlića? Zašto inače ne izvodite skladbe koje ste pisali za druge (npr. Tešanj).

- Halid je bio moj komšija. Živjeli smo u istoj zgradi i često se viđali. Uvijek vedar i spreman svima pomoći. Najviše smo voljeli da pijemo kafu kod Sančeta, našeg dragog komšije kojeg također više nema među nama. U tom preuređenom dijelu haustora, koji je bio naš neformalni klub za druženje, znali smo ostajati do kasno u noć. Uvijek je znao reći: 'Jedna stvar je to što me ljude vide kao zvijezdu, a druga što se ja tako ne osjećam'. U tom našem malom komšijskom klubu napisao sam i pjesmu 'Malo je malo dana'. Tako da je ta pjesma pisana samo za Halida i pripada njegovom glasu. Izveli smo je samo jednom i to na koncertu u Varaždinu neposredno nakon njegovog odlaska.

Halid je bio veliki Čovjek, koji je ružne riječi pretvarao u lijepe, koji je širio dobrotu oko sebe, jednostavan i blag, human i pošten.
Inače, pjesme koje napisao za druge izvođače poput 'Iznad Tešnja zora sviće', 'Gardelin' ili 'A ti se nećeš vratiti' ostavljam njima i njihovoj poetskoj interpretaciji.

Je li koji od vaših najvećih hitova nastao u Dalmaciji? Jeste li koji napisali na Hvaru ili možda na trajektu? Ako da, koja je to pjesma, opišite nam malo.

- Oh, da, više pjesama je nastalo u Dalmaciji u trenutcima dok gledaš na pučinu gdje se nebo i more zauvijek spaja ili u kasno popodne kad se sunce lomi preko kamenih krovova. Jednom me inspirirao 'momenat prolaznosti' između dva trajekta. Jednog koji je plovio iz Drvenika a drugi iz Sućuraja. Kao dvije osobe koje se viđaju svaki dan a nikada ne ostvare svoju ljubav.
Uvijek kada sam se vratio na kopno, u žurbu, buku i vibraciju grada, pomisao na to Hvarsko sunce, na tu tišinu i otočku vedrinu - me grijala i davala inspiraciju. Hvar  i Dalmacija se čovjeku zalijepi za kožu kao sol i onda kad se more već odavno povuklo.

Je li Suada stvarna osoba?

- Suada iz Pavine i moje pjesme nije bila stvarna osoba u biografskom, dokumentarnom smislu. To je lik koji u pjesmi predstavlja generaciju, osjećaj, emocije, grad i vrijeme — simbol nekoga tko je mogao postojati u bilo kojem gradu i u bilo čijoj mladosti.

Hoćete li ikad održati koncert bez kape po kojoj ste cijelu karijeru prepoznatljivi? Razmišljate li uopće o tome i kako ste odabrali baš taj look?

- Ne znam da li znate da je sve do 1950-ih većina ljudi nosila kape ili neki oblik pokrivala za glavu, netko kao zaštitu od vremena, neko zbog higijene, netko zbog religijske i kulturne norme a najviše zbog društvenog statusa i mode. Bio si pravi ekscentrik ako nisi nosio kapu u to vrijeme. 

Tek oko 1950-ih nošenje kapa i šešira u zapadnim zemljama naglo opada zbog promjena u modi, praktičnosti i kulture. Npr. pojava Rock n Rolla, popularizacija automobila – šeširi su smetali u autu etc.
Ova moja je sličila na školske, đačke kape koje su nosili gimnazijalci i učenici viših škola od kraja 19. stoljeća pa do 1940-ih. Nisam je previše planirao – samo se pojavila na meni na jednom koncertu u Prvoj sarajevskoj gimnaziji i odlučila ostati. Ako bi je skinuo, tko bi me onda prepoznao u dvorani?

Osamdesetih ste bili najveća teen atrakcija na području bivše države. Tko je danas vaša publika, jesu li to pretežno bivše djevojčice i bivši dječaci?

- Naši koncerti su, nekako, postali mjesto susreta. Tu su mladi koji nas tek otkrivaju, stariji koji nas pamte iz svoje mladosti, i oni između, koji jednostavno žele dobru zabavu i zajedničku energiju. Za jednu generaciju bili smo himna mladosti, za drugu muzika koju su čuli od roditelja, a za treću refren koji znaju čim krenu prvi akordi, čak i ako nas privatno nikada nisu slušali. To je za nas ogromna privilegija i čast.
Iskreno, nisam očekivao da ćemo puniti dvorane ovako snažno kao nekada. Nakon pandemije nisam bio siguran ni hoću li ikada više nastupati, niti postoji li još uvijek mjesto za nas u ovom beskonačnom šumu algoritama.

Što biste poručili onima koji se još dvoume hoće li u Split na koncert?

- Nikada ne bi trebalo nagovarati ljude na javno veselje. Ako još oklijevaju, neka se vode srcem... A ako dođu, mi ćemo biti sretni što su s nama i što ćemo zapjevati zajedno.

Recimo pjesmu:
'Ja od rođendana pa do rođendana
Čekam samo poziv tvoj
Makar prazne riječi
Bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo...'.