Upomoć! Klasična glazba, zašto ne?

Bilo je i za očekivati da ravnateljica Piano Loop festivala poduzetna i razgranata Vanesa Kleva Pleština neće odgoditi sedmi susret glazbenih  klasičara koji su s uspjehom do sada popunjavali prostor neposredno po završetku Splitskog ljeta sredinom kolovoza. Kako je koronavirus posuda limitirao ili srušio kreativnu  i kulturnu industriju, tako su Vanesa i udruga 'Piano projekt' odlučili  okupiti elitni odred hrvatskih pijanista i održati, uz odabrane partnere,  festival u idealnom prostoru Dioklecijanovih podruma od 16. do 20. kolovoza 2020. I zaista, kao da  se cijeli event odvijao pod krilaticom velikog Victora Huga: 'Glazba izražava ono što se ne može reći, a o čemu je nemoguće šutjeti', naoko razumljiva reminiscencija na temu. Glazbene opsesije koje su naglo izranjale iz kamenog podruma Palače nisu lako nestajale u sterilnim šablonama, premda je i toga bilo, gola reprodukcija ne može zadiviti kao kreativno oživljavanje iz sebe samog, iz svojeg vremena i prostora, svoje percepcije i senzibiliteta, iz svojih strahova i bola, svoje prolaznosti…U traganju za artističkim vokacijama gomilaju se, posebno u panici pred osvetom epidemije, dileme relativizma premda jedini relevantni odgovor može dati živo iskustvo, koncertna praksa. Mislim da je Loop festival pokušao to artikulirati, dodirnuti sadašnju pijanističku praksu i njezine domete, težnje. Ovaj put taj je pokušaj, barem na prvi pogled, bio smireniji i produbljeniji, premda  blagi doživljaj zanemarenih mogućnosti.

Sudbina klasične glazbe u Splitu

Pažljivije praćenje  7.Piano Loop festivala pokazuje da se, unatoč virusne invazije,    našao u vatri raznih dilema, suženih duhovnih horizonata i potisnutih unutarnjih zbivanja koji će zadržati fasadu urednih seminara i koncerata. Ništa od svega što je moglo izgledati idealno i sveto nije ostalo čisto pred ključnim pitanjem - što je s publikom, onima radi kojih je ovaj vrijedan festival konačno i održan. Preciznija detekcija dovela bi nas pred pitanje o sudbini klasične glazbe u Splitu, kakva karijera čeka mlade glazbenike u 21.stoljeću, nose li se oni samo sa svekolikim problemima struke, intenzivnim programima usavršavanja ili je čak važnija marketinška umješnost i poduzetnička energija?  Na glazbenim učilištima svih nivoa ne postavlja se pitanje 'što ako', sve se mijenja takvom brzinom da nitko ne može biti siguran u barem desetak godina mirne i uravnotežene karijere. Kakva se žrtva traži od mladih diplomiranih glazbenika, njihovih roditelja, mogu li se uopće ostvariti postavljeni ciljevi? Brojna sveučilišta i konzervatoriji nude obimne i sve skuplje programe, sreća je u akciji a ne cilju, u vrtoglavici glazbenog svijeta sve je više depresivnih aktivista. Glazbena industrija na zapadu nudi na tisuće savjeta, čak je snimljena serija pod naslovom 'Upomoć! Moje dijete glazbenik!' Nitko više ne misli da je pitanje 'Što možete uraditi s glazbenom diplomom?' ishitreno, treba ažurno pratiti sve moguće odgovore na postavljeno pitanje. Sve to u situaciji radikalnog smanjenja interesa učenika i studenata za studij glazbe, ne pamtim kada se i gdje ozbiljno o tomu raspravljalo u našem gradu i s kojim zaključcima. Iz brda vanjskih iskustava izdvajam zanimljiv Vodič za preživljavanja mladog glazbenika Amy Nathana koji nadahnjuje talentirane i one druge glazbenike koji pronalaze smisao u 'nastavku igre' i sviranju koje može biti 'zabavno'. Bitna je stvar pronaći zvuk instrumenta koji ti se sviđa, koji je samo tvoj i preko kojega možeš poslati sebe u svijet (dr. Yeou-Cheg Ma, starija sestra velikog čeliste Yo-Yo Ma). Veliki filozof Friedrich Hegel u jednom malom 'scherzo motivu' kaže da 'glazba utječe na najskrivenije osjećaje u nama, to je umjetnost srca'. Upravo klasična glazba potiče tu kreativnost, smanjuje stresove, olakšava bol i jača u nama osjećaje suosjećanja. Pa ipak, kao da neki intimni dodir crnih sila stvarnosti i pubertetski hir mladih vodi trivijalizaciji svega i svačega, sve je izloženo preziru, stvarnost se mistificira, odsjaji morbidnog stanja duha mogu se posvuda osjetiti. Komu je do rasprave 'What is a Good Musician?', zašto mladi studenti prekidaju glazbene studije ili poduke, zašto ponestaje motivacije, statistike nagovještavaju da su djevojke bolje glazbenice od muškaraca (Clint Randles).

S blagom uznemirenošću dodirujemo teme koje su nikle same od sebe, ali i u razgovorima s umjetnicima koji su nastupili na festivalu ne bi li spomenute 'negativne elektrode' djelovale 'pozitivno'! Tamni umjetnički plićaci vremena u kojemu jesmo oživljavaju naše katkad nostalgične uspomene, zahuktali događaji izbacuju na površinu nerazmrsivi splet iluzija i stvarnosti koji se kao potresna zbilja i tragika Loop festivala i njegovih probranih gostiju iskazao u totalnom izostanku baš svih profesora glazbenih škola i Umjetničke akademije u Splitu kao i njihovih studenata tijekom svih koncertnih dana! Sugestija tog prizora može nam pomoći da se bolje razumije trenutak naše 'klasične' glazbene panike i  zadaci pred kojima je nova koncertna dvorana i njezina buduća publika.

Svijet naše klasične glazbe opterećen je konzervativnim shemama, sve je podređeno rutini  i komercijalnim razlozima,  umjetnička vrednovanja se ne mogu osloboditi dnevnopolitičkih upliva, marginalizacija klasike i izostanak kritičkih uvida opasno ljuljaju temelje hrvatske glazbene kulture. Brojne ustanove od kojih se očekivalo da odgovore na pitanje koja je uloga klasične glazbe u kulturnom životu našeg grada i šire, naprosto su ostale izvan toga ili pasivni promatrači nespremni odgovoriti na pitanja koje su to vrijednosti za koje se treba založiti. Manjkavost ozbiljnog diskursa  o glazbi danas i ovdje odraz je našeg pasivnog odnosa prema procesima društvenih promjena i izostanka kritičkog odnosa. Nije li klasična glazba ta koja ima ulogu okupljanja  i vraćanja pojma vrijednosti, jačanja kolektivne osobnosti, razumijevanja našeg zajedničkog 'ja' kao našeg identiteta i umjetnosti kao bitno etičke kategorije. Najposlije, glazba je zajednička imovina, o tom blagu dužni smo se svi starati, oduprijeti prodoru naviještanja skorog kraja klasične glazbe. Istina, glazba je nježna čežnja ne samo u vrijeme sieste već za svaki tren života, skup vrijednosti koje nisu objekt  prodaje već nesputani čin stvaralačkog duha. U pravu je vrijedni George Trudeau, direktor State Center for the Performing Arts u Pennsylvaniji, da ono što klasičnu glazbu čini klasičnom su vrijednosti koje posjeduju samih ljudi uključenih u taj proces, oni takvu glazbu vole i svijet motre kroz taj okvir. To da vrijednosti klasične glazbe u suvremenom društvu ostaju prepoznatljive jer djeluju drugačije od većine drugih glazbi koje nas okružuju (Julijan Johnson), sasvim je jasno i glamuroznim sudionicima 7. Piano Loop festivala.

Pijanističko slavlje u Splitu kao nigdje u Hrvatskoj

Prvog dana Piano Loop festivala 16.kolovoza 2020. održan je tradicionalni pijanistički maraton 'Piano 24' na kojemu su nastupili sjajni mladi umjetnici Mija Pečnik, Arsen Dalibaltayan, Barbara Cvitanović, Ivan Petrović Poljak, Jan Nikolić, Zvjezdan Vojvodić i dr. koji su iznenadili zanimljivim i raznolikim programom ostavljajući ugodan dojam o svojim  sposobnostima i toplini iskrene muzikalnosti koja je ponekad odavala naznake sasvim iznimne darovitosti.

Ivan Krpan - između zanosa i ganuća

Hrpa podataka o Ivanu Krpanu odavno je na mom velikom radnom stolu, nagrade, putovanja, natjecanja, dileme, pitanja… Bussoni 2017. Recital u Splitu 17. kolovoza 2020. programski mudro promišljen: Bachova 2. partita u c-molu, BW826; Schubertova A-mol Sonata D.537; Lisztove Poetske i religiozne harmonije; Bersina Venecijanska barkarola, op.58 i Lisztove Varijacije na Bachovu temu, S.180. Nije više sigurno koliko pijanisti i njihova publika predstavljaju glazbenu formu koja se stalno obnavlja, nestala je slava starih zvijezda magične radijacije, intelektualni interpretatori su iščezli, postmoderna nameće stalno novelirana pravila, kulturni okvir u rukama je nevidljivih 'fashion gurua'. Ipak, piano još nije mrtav, njegovi najbolji dani su iza nas, ne treba očekivati povijesne obrate, ali koje poruke nose krakovi lanterne? Krpan se ne zamara tim pitanjima, ušao je tiho i zaneseno u 'Dioklecijanove apartmane' da u prastaroj kamenoj kupoli provjeri nove kanone Bachove harmonije  i da se gotovo obredno pokloni Lisztu dijeleći dio njegove 'mirne nesreće' uz potresnu Ave Mariju, plutanje gondole u bolnom mraku Venecije, mistiku Harmonija koju ni Paraćevo veselo tihovanje ne može skrenuti….Trebalo je imati hrabrosti, rafinirane osjetljivosti, odnjegovane stilske kulture, naglašenu transcendentalnu sklonost poniranju u mračne kutke ljudske svijesti, morbidna stanja duha….Ne slučajno mladi Krpan, iznenađujuće zaokupljen pitanjima koja su zarobila Lisztovo srce vodi nas ne samo u virove zvukovne masivnosti (appassionato i sempre espressivo) već i tužne labirinte duše velikog Ferenza koji  poseže za temom iz Bachove crkvene kantate 'Weinen, Klagen, Sorgen, Zagen', BWV 12, i zborskom temom 'Crucifixus' iz H-mol Mise, BWV 232, da bi nakon niza varijanti zaključio slavnim koralom 'Was Gott tut, das wohl getan' dajući varijacijama radosni završetak.

Nakon zanimljivog razgovora s pijanistom, koji je iz svog radnog zagrebačkog podruma u ovaj splitski kameni salon prenio toliko raskoši nabujalog romantizma u širokom spektru dinamike i boje, promatrao sam ga kako bez osmjeha nestaje praćen sjenom svog ponosnog prof.Rubena, uronjen u spiritualnu kupolu koja mu je, a da on i ne zna, osvjetlila  put kojim je zamišljen krenuo…Sve je lijepo što o njemu znamo…

Martina Filjak - sreća nijeme šutnje

Martina je dobro poznata splitskoj glazbenoj publici, svaki susret s njom novi je doživljaj, svojevrsno pretvaranje zvuka u slike i obratno, čudesna igra ritma, harmonije i skrivenih emocija. Majstorica koja ne bježi od zvukovnih eksperimenata i sasvim individualnih rješenja stilskih problema, dramatični prizori nestaju u ponorima lirske ustreptalosti, melankolija koliko i težnja za radostima života. Vrlo rano talentirana pijanistica počela je graditi svoje tehničko-izražajne sposobnosti, amalgamiranje plastičnosti izraza, zvučnog intenziteta i profinjenost što je nailazilo na priznanja širom svijeta. I ovom prilikom umjetnica je znalački profilirala programsku koncepciju recitala koja je otkrila toliko maštovitosti i dobro raspoređen energetski potencijal, nedavno prenesen na nosač zvuka Svjetlo i tama posvećen F. Lisztu. Nakon kratke i duboko emotivne Haydnove Varijacije u f-molu, HobXVII:6, uslijedio je poznati Bach/Lisztov Preludij i fuga  u a-molu, BWV543 koja otkriva Lisztov interes za Bachove orguljske skladbe koje se nisu izvodile i za koje je on radio piano transkripcije nastojeći ostati vjeran duhu izvornika. To nije nimalo jednostavan posao i, s obzirom na postignute uspjehe, svjedoči o Listovom umijeću. Martina je izvođenjem Bachovih djela  uvelike razvila svoje pijanističke interese i kakvoću svoje tonske interpretacije. Ako se bolje pogleda izbor preostalih Lisztovih skladbi na programu lako je vidjeti da se one grupiraju po različitim skupinama od mračne i slojevite atmosfere (Miserere prema Plestrini, S.173), preko ljupkih legendi, S.175 (Sveti Franjo propovijeda pticama i Sv. Franjo hoda preko valova) do parafraza ili reminiscencija na  popularnu Donizettijevu operu (Lucia di Lammermoor) i Koračnicu za sultana Abdul Medjid-Khana, koja se pripisuje Donizettijevom bratu Giuseppeu. Osnovni je cilj oblikovati kvalitetu tona, slojevitost dinamike, kultivirati ritmičke naglaske, umjetnički doživljaj je koji negdje na razmeđi svjetla i tame poput uličnog stornella ponavlja 'između nas će pasti sreća nijeme šutnje…' 

Kako li se samo u kameni vrt Palače uklopio Partov bis Za Alinu, bezvremeni tonovi, susret koji se nije dogodio, iščekivanje…Martina je žena koja u razgovorima pokazuje svoju zabrinutost za razne socijalne i kulturne probleme, rado bi se posvetila pedagoškoj profesiji kada bi svojim studentima mogla barem osigurati zaposlenje…Toliko blagosti i topline, pokreta kao u onom mekom susretu sv. Frane s pticama koje bi i Martinu povukle k sebi u carskoj haljini od tamnog zlata.

Goran Filipec - noćni procesi pamćenja

Nemoguće je ukratko preletjeti preko života umjetnika koji je sakupio toliko nagrada i priznanja, nosača zvuka, koncerata i gostovanja, podigao vrijednost naših skladatelja Berse i Mačeka, doktorirao na Sorboni u Parizu, sklonio se u Valenciji i radi kao docent na Odsjeku za instrumentalne studije Sveučilišta u Osijeku... Sve je to malo dok  in vivo ne osjetimo o kakvoj se mašti radi i pijanističkoj nadmoći, jednostavno rečeno, pred nama je umjetnik rijetke karizme, izuzetnog umjetničkog doživljaja i rijetke glazbene i opće kulture. U vremenima transkulturalnih promjena i traganja za onim vječnim u prolazu, Filipec je umjetnik univerzalnih projekcija, ništa nije zauvijek pa naši heroji mogu biti  samo buntovni istraživači novih putova i izričaja, oni koji na uskoj mizansceni dodiruju potresnu ljudsku zbilju, ropotarnicu davno iznošenih maski. Splitski recital sastavljen od sedam parafraza Verdijevih opera koje dobro poznajemo praznik je osobite vrste. Strasna je to ispovijest ne samo Verdija i Liszta, već i Filipeca  koji kao da nam je bacao bombu u krilo sa svakim novim, meni tako poznatim, naslovom. Ništa tu nije krivotvoreno a najmanje tradicija, Filipec angažirano slijedi Liszta i ugrađuje suvremeni duh nekadašnjim mitološkim dimenzijama  i zamislima neba. Duga je povijest transkripcija, lutanja i ugađanja raznim stranama, da bi se doplovilo u naše luke srca, srećom nisu se izgubile delikatne životne reminiscencije, u takvom antikvarijatu Liszt odabire nove, često zaboravljene momente pa mu u Rigolettu ne pada na pamet La donna e mobile… Virtuozno, tonski osjetljivo, samouvjereno i potpuno predano otkriva nam Goran magiju svoje interpretacije, romantične zanose ali i  suptilnu dosjetku s nježnim Mačekovim Intermezzom koji se sjajno uklopio u odabrano društvo.

Možda je pandemija donekle usporila brzi ritam življenja Gorana Filipeca, koji se rado razgovara i raspituje, priča o zaostalim planovima, radu sa studentima, on se u svijetu lake bidermajerske varijante nerado uklapa u sheme i diktate. Ono je noć sjećanja na operu koja se izvodi kat iznad podruma, tamo gdje sami možda i podsvjesno biramo što ćemo pamtiti a što brisati (J. L. Borges).

Lovre Marušić - vrludave istine

Umjesto Kemala Gekića, preporučeno je doputovao dobro nam poznati Lovre Marušić, sada već kao asistent na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, vlasnik pregršt nagrada s međunarodnih natjecanja (Pariz, Porto i dr.) i niza aktivnosti koje jedva uspijeva pratiti. Malo se tko usudi detektirati okvire organizacije našeg glazbenog života, razgranate interesne sfere i krizne plićake koji se produbljavaju s posljedicama koje pogađaju najmlađe. Priče o tomu da nisu potopljeni svi brodovi odnose se samo na strance. U kakvim se uvjetima razvijaju mladi pijanisti i koji je smisao sudjelovanja na brojnim natjecanjima tema je za sebe. Marušić se već sada predstavlja kao mladi pijanista na početku karijere koji iskazuje široku lepezu doživljaja, od lirske poetičnosti i romantičnih zanosa do dramatičnih linija  i rafinirane zvukovne raskoši. Koliko još treba da bi se doprlo do lakoće pijanističke izvrsnosti i nekih drugih projekcija to on sam najbolje zna. Kao i kod  drugih solista program je više manje poznat i nema značajnijih repertoarnih pomaka ili jače izražene pijanističke znatiželje. Scarlattijeva Sonata u E-duru, K380. u novom pretklasičnom stilu u grupi je ljupkih skladbi za čembalo posvećenih kraljici, a Mozartova Sonata u C-duru K330, koja je nastala  oko 1770-tih u Parizu, obiluje nizom mekih lirskih ugođaja koji se sukobljavaju  i ostavljaju prostora Marušiću za rafiniranu igru boja i tempa. Poznata Schumannova Kreisleriana op.16.kao serija najrazličitijih filigranskih fantazija iz kojih progovara srce zaljubljena čovjeka još je jednom dala priliku mladom glazbeniku da na ovo remek djelo pogleda inspiriran tako raznolikim zvukovnim kombinacijama i  svojom bujnom maštom. Jedan ulomak iz Haydnove h-mol sonate okončao je koncert umjetnika koji se sprema na nove poduhvate, gotovo sramežljivo, ali istinski predano.

Ako je sjećanje proces rekonstruiranja, naša su zapažanja i sjećanja selektivna, pamtimo ono što želimo. I na glazbu možemo gledati kao na ogledalo društva i pitati se na koji način glazba odražava stanje u društvu i kakve poruke šaljemo mladima, pa i onda kada nas nema. Naši najbolji umjetnici, nedostajali su tek Aljoša Jurinić i Marijan Đuzel koji su se na 71. Dubrovačkim ljetnim igrama obilato odužili Beethovenu kad mi ovdje nismo jer ga i onako slavimo svakoga dana, učini su sve da nas uvuku u Aladinovu špilju klasične glazbe. Recimo da je ovo bila generalna proba!