USKRS Najstariji je i najveći kršćanski blagdan, temelj vjere

Uskrs (Vazam, Vuzem, lat. Dominica in Resurrectione Domini: Nedjelja uskrsnuća Gospodinova), najstariji je i najveći kršćanski blagdan, spomen Kristova uskrsnuća - temelja kršćanske vjere.

Proslavu su prakticirale još najranije kršćanske zajednice. Po uzoru na pashalno bogoslužje, provodile su uskrsnu noć u bdjenju, čitanju biblijskih tekstova i molitvama u očekivanju ponovnoga dolaska Gospodnjega. Od III. st. zaživjela je praksa krštenja katekumena u uskrsnoj noći, od IV. st Uskrs se slavi tri dana - počinje s večerom Gospodnjom na Veliki četvrtak, preko Velikoga petka i Velike subote, a završava uskrsnim vesperama; vrhunac slavlja čini bdjenje noć uoči Uskrsa.

Priprema za Uskrs je 40-dnevni post koji počinje na Pepelnicu, kao vremenom sjećanja na krsna obećanja (kod odraslih katekumena priprava za krštenje) i pokore. Uskrsna je nedjelja jednako tako početak uskrsnoga ciklusa (Pentekoste), koji se zaključuje svetkovinom Duhova; prvih osam uskrsnih dana čini uskrsnu oktavu. 

Od Četvrtoga lateranskoga koncila (1215.) uvedena je obveza da se vjernici najmanje jednom u godini moraju ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Tijekom srednjega vijeka nastavljena je tradicija slavljenja uskrsnoga bdjenja; od XIV. st. ono je bilo pomicano sve do jutarnjih sati na Veliku subotu, od 1951. opet se moglo, a od 1956. moralo držati od Velike subote na nedjelju Uskrsa.

U zapadnoj liturgiji uskrsno bdjenje obuhvaća blagoslov ognja, paljenje svijeće na 'ognju bdjenja' i ophod kroz crkvu, nastavlja se podužim bogoslužjem riječi (pet starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja), potom obnovom krsnih obećanja i naposljetku euharistijom.  U evangeličkim crkvama glavno se slavlje održava na uskrsnu nedjelju; u novije doba sve više zajednica prakticira uskršnje bdjenje. U istočnoj liturgiji Uskrs se slavi vesperama (15 starozavjetnih čitanja) i nedjeljnom jutarnjom službom Božjom koja uključuju procesiju sa svijećama.

U početku tu najvažniju kršćansku temu nisu ni bizantska ni zapadna ikonografija prikazivale samim trenutkom Kristova ustajanja od mrtvih, već su ideju uskrsnuća predočivale na druge načine: bizantska obično motivom Silaska u Limb, zapadna motivom Svete žene na praznom grobu. Tek u XII. st. u kontinentalnoj Europi, a od XIV. st. i u Italiji, javlja se ikonografski motiv Kristova ustajanja iz groba; posebno je čest u doba renesanse (Rafael, Tintoretto, L. della Robbia, P. Veronese, P. Perugino, V. Carpaccio, J. Sansovino, Donatello, M. Grünewald i dr.).

U hrvatskoj tradicijskoj kulturi očita je isprepletenost katoličkih crkvenih obreda s tradicijama drugoga podrijetla, posebno pretkršćanskim običajima i obredima vezanima uz proljetno buđenje prirode i slavljenje nove godine. Kompleks uskrsnih običaja počinje Cvjetnicom (Cvitnica, Uličnica). U crkvi blagoslovljene grančice (masline, drijenka, vrbe, rakite, palme) kod kuće su se zaticale za stropnu gredu, raspelo ili sliku sveca kao blagoslov i zaštita od groma, te su se nosile k blagu i pčelama; za nevremena koristile su se u magijskim činima. Vjerovanje u zdravonosnu moć vode, cvijeća i zelenila dolazi do izražaja u djevojačkom običaju kićenja zdenaca u noći uoči Cvjetnice, umivanja u vodi s cvijećem radi ljepote lica i zdravlja na samu Cvjetnicu i na Veliku subotu kada zazvone zvona, te u polijevanju vodom na Uskrsni ponedjeljak. 

U Velikom tjednu pripremalo se za nastupajuće blagdane: uređivala se kuća, pripremala hrana i odjeća, bojila i ukrašavala jaja, pisanice. Od Velikoga petka kada utihnu crkvena zvona pa do njihove ponovne uporabe na Veliku subotu mještani su se pozivali na molitvu i u crkvu čegrtaljkama (škrebetaljkama, klepetarnicama). U Velikom tjednu rašireno je bilo udaranje prutovima po crkvenim klupama (šibanje, tući barabana, tjerati korizmu), a negdje su mladići šibali djevojke ili djevojke mladiće, što se tumači kao prijenos vitalne snage mladoga granja na ljude. Uobičajeni su bili pjevanje crkvenih pučkih napjeva i procesije. Post i nemrs završavaju svečanim blagoslovom jela u crkvi (svetenje, posvećenje) i njegovim blagovanjem u obiteljskom krugu na sam Uskrs. 

U nekim krajevima uobičajen je bio crkveni blagoslov vatre i obnova kućne vatre te paljenje uskrsnih krjesova, vazmenki ( obredna vatra). U kajkavskoj Hrvatskoj poznati su bili ophodi raspetnika (križičara), mlađih muškaraca s raspelom i bubnjem. Na Uskrsni ponedjeljak, nakon dugoga vremena odricanja od zabave i plesa (korizma), ponovno je započinjao društveni život. U sjevernim i jadranskim dijelovima Hrvatske poznata su uskrsna kola (kolanje), piše Enciklopedija.hr.