Va' Tosca

Fotogalerija (8)

Poznam starije glazbenike i kazališne ljude koji su odavno dijagnosticirali duže zadržavanje Puccinijeve Tosce na repertoaru HNK u Splitu, ne zbog konzistentnih glazbeno-kulturnih trendova, već spontanog širenja stilističkog pristupa utemeljenog na psihološkom doživljaju života i svijeta programatski prihvaćenog kao bel canto.

Dugo je našim kamenim gradom dozrijevala osunčana i harmonična glazbena raskoš koja je oduševljavala vokalnom linijom, čistim tonovima i mitološkim temama romantičkog sadržaja. Dominacija recitativa i arija uz ljepotu vokalne linije nametnutih iluzija upravo je u vrijeme fin de siecle zahvaćena prvenstveno literarnim pokretom umornim od herojstva i snage koji se okreće sudbini zaboravljenih ljudi, punoći jedne realnosti koja se 'odlikuje nestvarnošću' (Šegedin). Velika talijanska škola verizma od 1890. (P. Mascagni) naglo širi svoja krila i okuplja skladatelje, muzikologe, pjevače i izdavače, Giovane Scuolu, ime Giacoma Puccinija upisano je zlatnim slovima (Alan Malach, The Autmn of Italian Opera). Mijenja se vokalna linija, upotreba parlanda i emocionalnih ushita, brzih i strasnih replika, integracija drame i vokalista, komunikacije koja je bliska i razumljiva najširim masama. To je vrijeme širokih  integracija i jačanja klasne svijesti naspram interesa podijeljenih buržoaskih skupina sjeverne Italije.

I belcanto i verizam

Kakva jurnjava i radoznalost za ovom 'laternom magicom' koja svoju retoriku i ikonografiju utvrđuje pružajući veristička uzbuđenja znatiželjnoj mainstream publici. Svojevrsna interpretacijska praksa u školama i privatnim podukama nerijetko nakon brzog starta nailaze na otpore 'metodičara' koji su prvim tekstovima i metodološkim artikulacijama zamjerali da je pisanje o glazbi poput plesanja oko arhitekture. Javni koncerti i kazališne izvedbe u poslijeratnom Splitu postale su obvezatni 'must-see' pa ne začuđuje da se Tosca našla u vrhovima opernog repertoara obnovljenog kazališta (naravno uz Cavalleriju i Pagliaccia, Malu Floramy) i to s apsolutno najvećim brojem izvedbi (čak 46). 

Umjetnici, a u Splitu posebno operni pjevači, bili su 'čuđenje u svijetu' (A. B. Šimić), tim prije što se radilo o istim vokalistima koji su tek na početku karijere ili već polaznici privatnih poduka  koje je davao prof. Petar Marković Šilan. Gostovanja drugih opernih kuća u Splitu od posebne su važnosti, nešto poput kazališnog praznika osobite vrste.  Za ovu priliku izdvajam, ne slučajno, jedno ranije gostovanje Ljubljanske opere sredinom 1929. g. i to upravo s Toscom i mladom Zinkom Vilfan Kunc kojoj je to bilo prvo gostovanje nakon debija u Ljubljani kao Verdijeve Leonore dvije godine ranije. Novine su zabilježile sjajan uspjeh pjevačice, koju je pripremala proslavljena Milka Trnina, da bi, gle čuda, nakon 18 godina Zinka Milanov, kao prvakinja Metropolitan opere održala u srpnju 1947. gala koncert na Prokurativama u Splitu, uz brata Božidara Kunca, skladatelja i profesora glasovira na Glazbenoj akademiji u Zagrebu a uz pratnju Splitske opere kojom je ravnao Silvije Bombardelli. Ogromna masa okupljena na Rivi (kamo je bila okrenuta pozornica) divila se skorašnjoj splitskoj nevjesti i njezinoj Vissi d' arte u valjda najljepšoj izvedbi molitve koju je Splitu do sada čuo.

S obzirom na brojne izvedbe Tosce u Splitu od prve 1946. (Bombardelli, Lidija Mansvjetova, R. Bunk i J. Buić) do ovogodišnje 2025. gotovo je nemoguće pobrojiti sve umjetnike, dirigente, redatelje i brojne goste koji su stizali od svuda iz svijeta da bi se ovdje zadržali tek nekoliko dana i ponovo vraćali. Teatar je pored svoje osnovne zadaće u desetljećima poslije rata bilo i mjesto rudimentarne zabave, nešto poput 'estrade', ali s nalikom na mjesta gdje cirkuliraju informacije, vrši se zatvorena provjera socijalnog ugleda ili sudbina umjetnika. Uloga teatra politike valjda nikad neće ni prestati.

Fatalna sudbina

Uvidom u bogatu arhivu i iscrpnu biblioteku / Centro Studi Giacomo Puccini (CSGP); Archivio e Biblioteca: il CSGP / saznajemo da su Puccinijeve opere, posebno nakon smrti skladatelja 1924., gubile na popularnosti i da su bučne kritičke reakcije negodovale ne samo izvedbama već i horizontima na presjecištu političkih, ideoloških, gospodarskih, ritualnih i simboličkih ingerencija i interesa. Posebno su zlonamjerni komentari u 'slučaju Puccini' isticali tamne dubinske prostore i nadrealne delikatnosti Tosce koji su izjednačavani s banalnostima kavanske glazbe ili jeftinim scenama mučenja koja ne dolikuju umjetnicima (A. Schoenberg). Razumije se da su eksplicitne scene mučenja, silovanja ili ubojstava bile šokantne za publiku 1900. godine navlastito ako se ne razumije kontekst i smisao glazbenog 'verizma'. Tosca je srce Rima, ona reagira na sve njegove nemire, od procesijskih parada uz mirise tamjana do papinske (Pio IX.)  protureformacijske uslužnosti aktualnim vladarima uz hinjene 'istinoljubivosti' koja je ljudske emocije pregazila a sudbine ljudi uvela u bezizlazna poniženja i tragične epiloge.

Stanovite simpatije Puccinija i Mussolinija imaju razne meandre, fašistima je bilo bitno da slavnog skladatelja proglase svojim najvećim umjetnikom i članom stranke u čemu, na smrt bolestan, pacijent ničim nije mogao sudjelovati (Wilson). Tamo gdje se nađe prostora za liriku Puccini zna poslagati tonove koji poznaju ljudsku osjećajnost, slobodne harmonije kao da same jure prema duševnim zbivanjima, usred bijela dana ili u cik zore precizni skladatelj otvara svoja unutarnja vrata i nudi nam tajne koje potresaju našu vatrenu fantaziju i skrivenu raskoš zaboravljene nostalgije. Glazba bitno utječe na ljude, opušta emocije, poput komunikatora povezuje nepoznate, pa i onda kada ne podnose ili se dive talentima jedinstvene Florije Tosce. Čini se da su je podcijenili i Cavaradossi i Scarpia, ali je našla snage da se odupre lažnim sentimentima i zaštiti svoj ugled i život! Naturalistička dramaturgija i reference iz stvarne povijesti (1800.,1900. i 2000.) daju upravo Tosci opojnu privlačnost. I dok Victorien Sardou, autor drame 'La Tosca', koristi tradicionalnu religiju kao kontrast političkom liberalizmu, Puccini i njegov liberalni krug vjeruju da su i Crkva i država i fatalni neprijatelji za pojedince (1800.) koji se uzaludno bore na sreću i ljubav.

U posljednjih nekoliko godina tiskale se brojne knjige mahom američkih i talijanskih istraživača (Rosslli, Girardi, Miggiani, Miller itd.) koje su konačno raščlanile pitanja koja su čekala znanstvene uvide u teme koje su bile tek dodirnute i poput torza zabravljene. Riječ je prvenstveno o odnosu Crkve i države (Napulja i Rima), nesporazumima između Sardoua i Puccinija, vrijeme i prostor Marenga, glazbena postmoderna i Puccini, promjene u karakterizaciji gotovo svih likova, radi li se o trileru ili nečem mnogo većem i važnijem, kakav je verizam u pitaju i do kuda seže njegova sloboda, Puccinijev odnos prema ženama i odrazi na njegovom heroinama... 

Tosca je povijesna fikcija, riječ je o 18. st. a gledamo očima 19.st. da bi se sve pretvorilo u bezvremensku priču koja se nastanjuje u 21. st. Tko je zapravo Scarpia i treba li baš on kontrolirati ljudske emocije i prikazivati ružniju stranu čovječanstva, ništa nije onako kako se čini pa ostaje krucijalna dilema bori li se to policija protiv umjetnosti, ljepota protiv sile, sloboda za kojom ostaju brojna jutarnja zvona 'vječnoga Rima' bez konačnog odgovora. Također se raspravlja o Puccinijevoj stilskoj evoluciji u kontekstu postmodernizma, s naglaskom na međuigri između šoubiznisa i intimnog emocionalnog izražavanja u njegovoj glazbi. Početkom 20. stoljeća i Italija i Europa doživjele su snažnu interakciju između umjetnosti i politike, pri čemu je umjetnost gotovo služila kao alat za političko izražavanje, propagandu i društvene komentare. Pokreti poput futurizma u Italiji i dadaizma i nadrealizma u Europi pokazali su kako su se često izolirani umjetnici bavili i kritički motrili društvenu i političku klimu tog vremena, nerijetko izazivajući ustaljene norme i potičući radikalne promjene.

Glazba unutrašnjih pogleda

Obnovljena Toska u Splitu još nije dočekala svoju kućnu reprizu već se udomila na Peristilu i ovog srpnja 2025. Ima već više godina da se izvedbe Tosce forsiraju na Peristilu bez obzira na činjenicu što se prostor na Protironu nije pokazao podatnim pjevačima, plesačima i glazbenicima, a još je manje u funkciji ambijentalnog teatra. Sve izvedbe Tosce koje su se tamo davale podsjećaju na copy-paste uz neznatne pomake i tako je ostalo do danas. Pokušaji da se na širem prostoru zadovolje razni scenografski i drugi zahtjevi, da se ostvari bolja čujnost i oslobodi pokretljivost, da i ne govorim o izostanku intimnijih scena, nisu dali željene rezultate. Posebno je to došlo do izražaja u drugom činu gdje obično strada drama pa i poželjni vrtlog klaustrofobije. 

Tosca i Cavaradossi ukopali su se na zacrtanom mjestu, prikrivena naivnosti u doba romantizma i verizma, dok je sva je pozornost poklonjena vokalnoj interpretaciji bez ikakvog osobnog profiliranja likova čije su kostime nosili. Veća odgovornost pada na gošću Lesju Aleksejevu, uglednu umjetnicu sa zavidnom karijerom iz Nacionalne opere Ukrajine u Kijevu, kojoj je Tosca psihološka nepoznanica, njezin oštri i čujni sopran uspio je zatomiti tako poželjna piana i uzbudljive nježnosti koje nudi njezin lik. Potresna ljudska sudbina koja naginje tragici izgubila je potrebnu energiju u Dioklecijanovom bazenu skrivenih silnica. Složenosti i lakoće u tonu nisu nedostajali mladom argentinsko-španjolsko-američkom tenoru Joseu Simerilla Romeru kojemu je borbeni Cavaradossi moguće intrigantan i svakako zanimljiv lik koji ga je popeo do sjajne Vittorie! (Bflat). Brzi zamor i gubitak koncentracije nadoknađuje se napornim vježbanjem koje će vjerujemo dati rezultata.

Gore zatečenu situaciju iskoristio je bariton Grga Peroš kao Scarpia koji je još student na Sveučilištu u Grazu i član Staatstheateru u  Hannoveru. Do sada je ostvario niz manjih uloga u Mozartovim operama što može biti dobra podloga za zadaće koje ga čekaju, kao i pozdravljeni angažman u ST Pagliaccima. Prvi put je u velikoj i zahtjevnoj ulozi Scarpije koji je složen i dramatičan lik, štoviše pokretač opasnih radnji i projekcija totalitarnog društva u kojemu on igra presudnu ulogu. Ne treba zaboraviti da je pored iskazane glumačke lakoće i okrutnosti, ponekad i manje kontroliranom tonu,  riječ o baronu koji njeguje osjećaj za lijepo i skriveno na čemu treba poraditi, valjda na tragu kojega je pokazao njemu blizak veliki bas-bariton Terfel.

U ulozi odbjeglog  zatvorenika Angelottija vidjeli smo opreznog ali manje čulnog basa Matu Akrapa koji se jedva provlačio uz zidine kapele da bi se pojavio i iznenadio nas osornošću svog tamnog tona. S nešto većim zadacima ponovo smo čuli Crkvenjaka bas-baritona Božu Župića koji je imao nekoliko zadataka i posvuda se pokazao uzornim, razgovijetnim i duhovitim svećenikom koji strepi od  Scarpijine ruke, ali i okuplja djecu da se raduju crkvenom jubileju. U pravilu su djeca i oni stariji iz uvježbanog Dječjeg zbora Glazbene škole Josipa Hatzea (zborovođa Vita Vrekalo) stjerani u kut pa od pravog kola i razdraganosti  ostaje malo premda nema Tosce u kojoj se baš posred dvorane ne zaigra veselo kolo u slavu jubileja.

U manjim ulogama vidjeli smo nastupe mladih članova zaposlenih u HNK ili su još na studijima... to su tenor Lovre Gujinović kao razigrani i uočljiv Spoletta, bariton Felipe Ćudina Begović kao pouzdani Sciarrone ugodnog tona, bas-bariton Joško Tranfić kao iskusni i provjereni umjetnik, zborista u HNK s nizom ostvarenih uloga već spreman za one veće, sudski tajnik Petar Čakić, krvnik Leon Macanović, nekoliko policijskih agenata članova Baleta HNK i Tea Požgaj, sopranistica - solistica u Zboru HNK koja je imala ugodan nastup kao pastir, ali se zbog kretanja uz sam rub pozornice slabije vidjela i čula. Zbor HNK, s nizom mladih prinova, stisnut uz crkvice podno Protirona kao da je dao oduška svojim snažnim glasovima sretni da odaju počast onima zbog kojih su tu (zborovođa Mario Rica).

U potrazi za Toscom

I dok se u svijetu još uvijek mogu naći redatelji koji su voljni Toscu  ponovo uzeti pod lupu onda to dolazi u obzir samo pod uvjetom da se zaborave tradicije i sjećanja, da se krene prema novim izazovima koji su kod Puccinija uvijek dobrodošli. Sve što je bilo obilježeno individualnim sada se promatra kroz prizmu požude, autoriteta, dominacije, progonima. Ne slučajno u središtu scenskog koncepta slavnog argentinskog redatelja Huga de Ane divovska je glava arkanđela Mihaela Angelo di Castello iz 18. st. s mačem u ruci, uz povorke biskupa i vojnika usred grmljavine koja simbolizira ratno stanje. Očaravajući nastupi redatelja koji sve glavne aktere dovodi u papinski Rim ne bi li simbolika sukobljenih strana bila razorna.

Robert Wilson, nedavno preminuli američki redatelj, s kojim sam se upoznao i razgovarao na premijeri opere 'Pikova dama' u Rijeci na poziv naše Dunje Vejzović, precizira da je svjetlo najvažniji dio kazališta i da uz pokret, oblik i rastegnuti vizualni doživljaj kroz fragmentalne prostore manipulira stranama koje lebde u zraku i stvaraju jedinstveni doživljaj. Kazalište je prostor između drame i slike, vremena i prostora, mirovanja i ponavljanja, kretanje je nevidljiv proces i percipira se samo u odnosu tijela u prostoru. Koliko daleko može koreografija odvesti opernu produkciju? Spomenut ću i jednog metropolitanskog čarobnjaka Davida Mc Vicara koji je u kratko vrijeme postavio tri različite Tosce s posljednjom koja se nedavno zaustavila kod tri velika umjetnika Sondre Radvanovsky, Briana Jagdea i čudesnog Bryna Terfela. Scena je minimalizirana, akcent je na pjevačima, stereotipi su posvuda (opera u pubu), ali ima još dosta toga kazati upravo s oblicima popularne kulture.

Poznata je i provjerena sugestija da opera nalikuje na lijepu sliku. Svaki put kada se vratite trebali biste naći nešto novo, zagledati se u opseg scenskog i redateljskog stvaralaštva. Ovaj put mene je obeshrabrio nedostatak emocija, svojevrsna ledena ravnodušnost, otimači glavnih arija i stara urednost sporednih stvari (ispruženi koraci policijskih agenata, zamišljena lica i svaka averzija prema riziku ili improvizaciji). Vidio sam da mahom novi europski redatelji Tosce tragaju za rješenjima koja prizivaju totalitarne režime i načela dužnosti koja su se u nas manifestirala. Novost u Splitu, koju sam vidio u Sarajevu gdje sam pogledao reduciranu splitsku operu, bilo je korištenje metoda elektrošokova na glavi Cavaradosssija što me je silno uzbudilo. Bolni krikovi francuskog jakobinca koji više nije u podrumskim prostorima poremetili su cijelu mizanscenu i stvorili nepotrebnu gužvu. Sljedeći prizor, koji je gledatelje natjerao na smijeh, potpuno je izmišljena tjelesna vježba rastezanja vojnika pred samo strijeljanje Cavaradossija (scenski pokret Lev Šapošnikov). Stilska nedosljednost između poniženja i stida koju treba otkloniti.

Koraci...

Scenografija iskusnog Marina Gozze ovom prilikom nesigurna u nizu brzinskih rješenja zagonetnog peristilskog prostora, improvizacija i rasplinutost ostavljali su dojam neinventivnog realističkog iluzionizma crkve San't Andrea... Psihološka nadogradnja tragične zbilje zahtijevala je više napora. Drugi čin nasilja i smrti ne dodiruju interakciju između umjetnosti i politike, kao što se ni unutrašnjost skupocjene palače Farnese, s uredom barona Scarpije, ne može mjeriti prostim duguljastim stolom stila kakav se jedva može naći uzduž Slavonije. 

Kada se treći čin pretvara u Castel sant Angello pale su sve maske, mizanscena bez zamjerke, od svih pušaka samo je jedna ispalila gotovo nečujni hitac u prsa opasnog umjetnika. U doba poznatog Šerifa, zaduženog u HNK za eksploziv, od silnog udarca baruta bilo je onih koji su morali zatražili hitnu pomoć!

Kostimograf Mladen Radovniković (uz suradnju s M. Peruzović i A. Matijaš) gradi svoj stil moguće u dosluhu sa scenografom usuglašavajući boje kostima s onom dekora, koloritom epohe i bojom prostorne atmosfere. Estetski efekti kostima ponekad su naglašeni i slijede slikarski doživljaj kao što je to bilo s prvim cvjetnim kostimom Tosce koji je unosio životnost i entuzijazam. Drugi kostim slijedi primjer s praizvedbe koji je klasičan i nerijetko se vraća na staru eklektiku (sve više sa štapom i naglašenim lažnim nakitom) ovaj put spreman na maksimalne (kič) efekte obožavanog accessoiresa. Ostaje nepoznanica zbog čega Cavaradossi slika u građanskom odjelu dok njegove kolege širom svijeta uvijek nose bijele kecelje na kojima se vide tragovi boje. Ako redatelju ne smeta da se na Te deum - misi zahvalnici okuplja cijeli vjerski puk, kao što je to bilo i u Rimu, zbog čega se na ST misi okuplja samo kler, katolički svećenici? Teško je povjerovati da je razlog jedinstveno liturgijsko ruho koje može biti raznih boja.

Da bi Tosca privukla pozornost mainstream publike i da se opera razvija po zamišljenom planu uronjena u drhtavu tjeskobu, strastvenost i nepatvorenu emociju, svoj su dio posla obavili dizajn svjetla uvijek na mukama kada se radnja na Peristilu zgušnjava (Srđan Barbarić), delikatni posao oblikovatelja tona u rukama Petra Ivaniševića, dok je video pod kontrolom Darka Škrobonje.

Dominacija naslijeđenih nesporazuma s naraslim efektima neočekivanog otvaraju vrata talentiranom redatelju Golovku da tragom moguće svojih ranijih ideja pronađe put s više stila i ukusa  negoli života i strasti prema likovno čistoj i uvjerljivoj ekstazi s intimnim rezonancama onih koji u 'nepoznatom gradu' uz melankoličnu tugu.

Opera na putu u ljudski duh

Ostavili smo za kraj tek nekoliko napomena o glazbi, svjesni da je to bila posljednja operna izvedba 71. Splitskog ljeta koju je vodio od lipnja novi šef dirigent HNK Mihail Sinkevič. Riječ je glazbeniku bogatog iskustva koji je preko dva decenija proveo za pultom uglednog Mariinskog kazališta u Sankt Peterburgu, prvenstveno za baletne predstave i preko 60 opera. Njegov prvi nastup u Splitu također je bio vezan za pripremu i realizaciju baleta Class Concert / Šeherezada kojom prilikom je postigao zapaženi uspjeh. U svakom slučaju dolazak Sinkeviča u našu malu, ali delikatnu sredinu može biti poticajan u svim pravcima.

U gotovo idealnim uvjetima izvedba Tosce odvijala se bez napetosti i ležerno, ali i bez iskazanog interesa da se ostvari glazba većeg angažmana, potencijala i šarma (primjerice kod 4 čela i dr.) Nešto veća pozornost postizala se kod pojedinih solo nastupa (molitva Tosce i finale prvog čina), dok je odjednom presto tempo u 2. činu skratio izraze i rečenice pjevača. Konačno, ono najljepše što karakterizira Puccinijevu glazbu, a to su nježnost, ljubav, hrabrost, dostojanstvo i melodičnost, one bezvremenske numere koje opisuju svako naše duhovno stanje, naprosto su projurile negdje drugdje...

Sve mi se više čini da je opera opet postala ono što je i bila u 19. st. - umjetnost i zabava kao dio zajedničke javne kulture, ona umjetnička forma koja je i popularna i elitna. Treba se NE BOJATI kritike, ovo je naš zajednički put u avanturu ljudskog duha i ne treba biti muzikolog da biste kazali što mislite. U svoj duhovitoj knjizi ugledni novinar, izdavač, urednik klasične glazbe u Time Out u NY i dr. Mat Dobkin (Getting opera a Guide for the Cultured but Confused) analizira  talijanske opere kroz sadržaj Boema i Tosce što je navodno zahvalno. U bezvrijednoj Tosci ima žena koja laže, ubija, kaje se, baca s krova, a to se, eto, i moglo očekivati od neke opere. Isplati se otići, savjetuje Matt, samo zbog glazbe i divnih arija koje se tamo mogu čuti. Za one, pak, koji su ljubitelji rocka i popa, ne znači da ne mogu voljeti i operu, štoviše, njihova sličnost može nas ugodno iznenaditi.