Vampiricu Olju potresao prizor ozlijeđenog galeba: 'U Splitu se institucije natječu u ignoriranju'
'Ovo je otužna istina o sustavu koji funkcionira samo kad netko ugine - bilo to galeb, građanin ili ideja suosjećanja'
Splitska slikarica i poduzetnica Olja Einfalt Mihovilović - javnosti poznatija kao Vampirica Olja - otkrila je kako ju je duboko potresla scena kojoj je s kćeri svjedočila. Ugledale su, naime, ozlijeđenog galeba te naišli na zid pri pokušaju da mu pomognu...
Njeno iskustvo prenosimo u cijelosti:
'Jučer sam sa svojom kćeri proživjela scenu koja me duboko potresla, ali i podsjetila koliko ovaj grad zna biti hladan - ne zbog bure, već zbog sustava koji odavno nema dušu. U blizini semafora, kraj ceste, ležao je galeb sa slomljenim, krvavim krilom. Nije mogao poletjeti, samo je teturao cestom, prestrašen i izgubljen, dok su mu kotači auta prolazili tik uz glavu. Prišle smo mu instinktivno, pokušale pomoći. I tu je počeo moj susret sa splitskom stvarnošću. Ili bolje rečeno - splitskom neodgovornošću.
Nazvala sam sve moguće brojeve. Komunalno redarstvo Splita? Nema veze s tim. 112? Nije u njegovoj nadležnosti. Veterinarski inspektorat? Nema tko. Inspektorat za okoliš? Pitanje za nekog drugog. Policija? Samo ako životinja napadne čovjeka. A ako ne napadne? Onda nek' umre u miru.
Svi su imali jedno zajedničko pitanje - je li ptica živa ili mrtva. I kad sam rekla 'živa', nastao je problem - jer za takve nema protokola. Za mrtve postoji - tu dolaze, pokupe, imaju papir. Ali dokle god disanje traje, Split šuti. Galeb mora najprije umrijeti da bi se sustav pokrenuo. Valjda da se stigne na vrijeme do vikenda.
Možda da se mrtvo tijelo galeba lijepo uklopi u plan i program 'do 15.00.' Možda da se uginuće životinje unaprijed najavi, pa da se izdaju bonovi i nalog za odvoz. Možda u duhu modernizacije napravimo aplikaciju 'Prijavi mrtvog galeba' i sve riješimo bez empatije.
A do tada, živ galeb neka pjeva Oliverovu pjesmu sam sebi: 'Moj galebe, slomljenog krila, di si sad?' Svi vole galeba kad se u njega stavlja note, kad krasi mural ili pozivnicu za kulturni događaj. Ali kad galeb krvari na asfaltu, onda svi uredno zatvore prozor, zaključe da 'nije u opisu radnog mjesta' i vrate se svome.
U Splitu se institucije natječu u ignoriranju. Ne da nema jedne jedine službe koja je zadužena za zbrinjavanje ozlijeđenih životinja, nego nema ni improviziranog odgovora. Samo prebacivanje, slijezanje ramenima i neodgovoreni pozivi. Zvala sam sve - i 021, i 112, i 0800 -ništa. Prazna linija. Prazan sustav.
Ovo nije samo priča o jednom galebu. Ovo je otužna istina o sustavu koji funkcionira samo kad netko ugine - bilo to galeb, građanin ili ideja suosjećanja. Ako gradska vlast misli da je 'zeleni grad' onaj s brošurama, a ne s osnovnim humanitetom prema živim bićima - onda smo zeleni samo po tome koliko smo nezreli.
Zato pitam javno: gradonačelniče, komunalci, veterinarske i inspekcijske službe - dok čekate da se netko pobrine, može li to biti netko od vas? Ili ćemo i dalje pjevati 'moj galebe' dok se zadnji galeb ne sruši među parkirane aute?'
